Vlč. Vladislav Varga, direktor nacionalnog Caritasa Srbije

Vlč. Vladislav rođen 19. veljače 1954. u Ruskom Krsturu, po nacionalnosti je Rusin. Malo sjemenište završio je u Rimu kod ukrajinskih salezijanaca gdje je i započeo studij filozofije, a teologiju je diplomirao u Zagrebu 1980. Iduće godine zaređen je za svećenika u oženjenom stanju, te je otac troje djece. Od 1994. do 2003. bio je direktor Caritasa za grkokatolike u Srbiji, a od 2003. do danas direktor je nacionalnog Caritasa Srbije. Osim toga, župnik je grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Beogradu i grkokatoličke župe u Srijemskoj Mitrovici. Od 1994. do danas odgovorni je urednik jedinog kršćanskog časopisa na rusinkom i ukrajinskom jeziku Dzvoni (Zvona). S njim smo razgovarali o kršćanskoj ljubavi, djelovanju i aktivnostima Caritasa u Srbiji, međusobnoj suradnji između Caritasa različitih zemalja, aktualnim izazovima i poteškoćama s kojima se susreće ova crkvena humanitarna organizacija...

Velečasni gospodine Vladislave, u suvremenom svijetu postoji mnoštvo humanitarnih organizacija. Što je to po čemu se Caritas razlikuje od drugih sličnih organizacija?

Iako se nadam da svi radimo iste dobre stvari, ono po čemu se razlikujemo to je naš kršćanski pristup. To čine i nama srodne pravoslavne organizacije poput Čovekolublja, kojima je misija da ljudi vole kao što Bog nas voli, te nije samo čisto filantropološki pristup nego Kristova ljubav, ili kako se u Istočnoj liturgiji moli: Krist - Čovekoljubac.

No, nama sigurno pomaže, ne samo evanđelje, nego i socijalni nauk Katoličke Crkve i njezina načela kao što su: supsidijarnost, solidarnost i osobito dostojanstvo ljudske osobe. To je, kako je nedavno rekao papa Franjo, „mistična dimenzija“ Caritasa jer pod vidom svakog čovjeka vidimo samu živu osobu Krista koji pati, traži od nas savjet, gladan je...

I to je jako važno. Znači supsidijarnost, da počinjemo od dolje, od baze, od župnih Caritasa, a onda idemo dalje, a ne obratno, što se nažalost više puta događa da, recimo, župnik traži od nacionalnog direktora pomoć za svojeg vjernika, a sam nije ništa učinio na razini svoje župe. Solidarnost je vrhunac ljubavi koja je Kristova, a ona ima svoje višestruke karakteristike.

Što je to onda zapravo kršćanska ljubav?

Da, upravo to, kršćanska ili, ja bih rekao, Kristova ljubav. To se od nas traži, a ona ima mnogo odlika. Uzmimo samo neke: Kristova ljubav voli prva; ona ne čeka da je netko zamoli jer vidi poput Marije u Kani Galilejskoj ili Boga koji je vidio patnju svojeg naroda u Egiptu. Kaže sv. Pavao: „Još dok smo bili grješni, Krist je umro za nas“ (Rim 5,8). Tako i naša karitativna pomoć mora vidjeti i reagirati, a ne čekati da nas netko zamoli za pomoć. Kristova ljubav je univerzalna, ona voli svakog bez ikakvih razlika jer svi smo njegovi sinovi i zato „daje sunce i kišu i dobrim i zlim“ (Mt 5,45). Takav bi trebao biti odnos jednog volontera ili zaposlenog u Caritasu. Kristova ljubav je stalna, ne epizodična. To je budnost jedne majke koja ne spava jer brine za svoje bolesno dijete... Kako kaže psalmist: „Vječna je ljubav njegova“ (Ps 103). Kristova ljubav je suosjećajna i jako konkretna. Krist da bi pokazao koliko nas voli, uzeo je naše ljudsko tijelo i postao jedan od nas da bi nama bio bliži (usp. Fil 2,6). Ta ljubav plače i raduje se s onima koji se raduju. Ona zna ući u našu situaciju, zna „živjeti drugoga“, zna ući u „mokasine drugog“. Kristova ljubav voli do kraja, do smrti na križu... Piše sv. Ivan koji je i najviše upoznao Isusa: „Jer je volio svoje, one u svijetu, do kraja ih je volio“ (Iv 13,1).

Dakle, nema zaustavljanja ili razočarenja, treba prihvatiti i križ nerazumijevanja, osude, kritike... Kristova ljubav je besplatna i bezinteresna. Zato On i od nas to isto traži: „Besplatno primiste, besplatno dajte“ (Mt 10,8). Ljubav ne traži svoje, kaže nam sv. Pavao (usp. 1 Kor 13,5). Kristova ljubav stvara zajednicu - Crkvu. Njegova najveća misija s kojom je došao na ovaj svijet jest da sakupi raspršeno stado, te bude jedno stado i jedan pastir, da SVI BUDU JEDNO... Tako i svaki djelatnik Caritasa treba imati pred očima: s dijeljenjem pomoći, bilo materijalne ili duhovne, stvarati prijatelje, graditi odnose, ostati u kontaktu, povezivati sve i uključivati ih svakog u svoju zajednicu, kako ljudsku i obiteljsku, tako i kršćansku, župsku.

Treću nedjelju došašća obilježavamo kao Nedjelju Caritasa. Prigoda je to iskazati blizinu i ljubav najpotrebitijima. Koliko je doista važno u životu jednog kršćanina katolika solidarizirati se s onima koji su u različitim životnim nevoljama i potrebama?

Takav pristup solidarnosti i pomoći je od presudnog značaja, kako za nevjernika, a još više za vjernika. Prvo, samo ono što smo dali jest uistinu naše, kako se kaže, a to znači, kako je poznati neuropsihijatar dr. Vladeta Jerotić rekao: „Samo djela ljubavi ostaju.“ Da, Ivan od Križa je rekao da ćemo na kraju života biti suđeni po ljubavi.

Osim što je to jedno jamstvo našeg spasenja, kako prenosi Matej u svojem evanđelju, jer pomažući svakog bližnjeg u potrebi – pomažemo samog Krista ili ga odbijamo (Mt 25,31-46). To je i jedno jamstvo našeg blagostanja. Zar nije rekao Krist: „Dajte i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će vam se u krilo vaše, jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti“ (Lk 6,38).

Obično je prva asocijacija na riječ Caritas na našim područjima primanje pomoći, ali se kršćanska ljubav ogleda i u darivanju drugih. Koliko je ova svijest darivanja zastupljena na ovdašnjem podneblju?

Jest da je, nažalost, Caritas bio simbolom primanja pomoći sa strane. Također nažalost, to je još uvijek prisutno kod mnogih pa i duhovnih osoba, svećenika pa, rekao bih smjelo, i biskupa. No, ako znamo da je Caritas djelotvorna kršćanska ljubav ili agape, da je vjera bez djela mrtva u sebi, kako kaže sv. Jakov, onda bismo se trebali napajati na BOGU-LJUBAVI, ili BOGU-CARITASU. Koliko smo više u Njemu, toliko smo više van sebe u drugima i za druge. Nije li Krist rekao: „Ovo je moja zapovijed“ (Iv 15,12) ili „nova zapovijed“ (Iv 13,34) „ljubite jedni druge kao što sam vas ja ljubio“. Dakle, nije Krist rekao da Njega ljubimo, nego jedni druge. Eto, to je shvaćanje koje trebamo razumjeti. Koliko smo bliži Njemu i Njegovoj ljubavi, toliko nas on šalje drugima i tako postajemo Njegovi, po tome ćemo biti znak raspoznavanja, a ne po molitvama, postovima ili mudrosti u kršćanskom katekizmu.

To možemo učiti iz prirode. Koliko je stablo pustilo korijenje, tolika mu je krošnja, tako i naš duhovni život se oslikava po plodovima i veličini krošnje.

I događa se sve više da ljudi koji uistinu žive svoje pravo kršćanstvo, to su osobe uvijek okrenute drugima, nikad sebi, jer tako se zatvaraju i umiru. To je poput vode koja kad ne teče, postaje bljutava i nikomu ne služi. Naš kršćanski život mora biti ŽIVOT, a ne stagniranje ili hodanje u mjestu, duhovno „tovenje“ koje ne koristi, nego samo šteti.

Nastavak čitajte u novom broju

Razgovarao: Dražen Kustura
Katolički tjednik