Vlč. Velimir Tomić, misionar u Tanzaniji

Poštovani vlč. Velimire, recite nam iz praktičnog iskustva što su to misije te koja je njihova zadaća?

To su složena pitanja. Bitno je da se u našoj Domovini, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj u zadnje vrijeme očevidno razvija osjećaj za pomoć u misijama. Mi kao misionari Katoličke crkve, svećenici, časne sestre i volonteri imamo jedan cilj, a to je donijeti Radosnu vijest u krajeve gdje ljudi još nisu upoznali Krista i na taj način im vratiti životnu radost. U tim misijskim krajevima često zbog siromaštva, bijede, načina života i nemoći savladavanja životnih problema ljude treba ohrabriti, reći da ih Krist sve jednako voli te biti solidarni s njima. U tom pogledu to je prva zadaća misija, a smisao je pomoći i u materijalnom, da im se: omogući školovanje, pruži sve ono što sami ne mogu osigurati, primjerice liječenje i gradnju, kako bi živjeli što dostojanstvenije.

Nakon ređenja samo ste dvije godine bili svećenik u BiH. Je li vaš žar za misijama razvijen odmah ili se to godilo za vrijeme dvije godine kapelanske službe?

Ta želja se pojavila još davno, za vrijeme studija. Kad sam to govorio svojim roditeljima i pokojnom biskupu Žaniću, uvijek je bio isti odgovor: završi studij pa ćemo onda vidjeti. Naravno, nitko sigurno ne zna hoće li završiti studij i kakav će mu biti put. Roditelji kao roditelji, nikada im nije drago da njihovo dijete ode u takve krajeve. Naravno, bilo je i odgovaranja. U biti, svaki put kad smo uređivali misijski list Radosnu vijest, uvijek smo imali mnogo javljanja misionara. Nakon studija sam rekao biskupu da bih išao u misije, ali je on rekao da se „učvrstim“ još malo. Nakon dvije godine sam mu ponovno rekao: „Idem sada ili više ne“, jer kad se naviknete kao stablo koje pusti korijen nije baš racionalno iščupat ga i presaditi. Tako sam nakon dvije godine kapelanovanja u župi Potoci, koju sam bio veoma zavolio, otišao u Tanzaniju.

Bira li misionar sam gdje će djelovati ili Misijska središnjica odredi mjesto?

To ovisi od slučaja do slučaja. Kod mene je bilo sasvim neplanski. Osim što sam poznavao don Dražena Klapeža od vremena studija, baš u to vrijeme kad sam htio reći biskupu „ili-ili“ susreo sam jednu časnu sestru koja me je skoro uvjerila da pođem u Kamerun jer oni nisu imali nijednog svećenika. Kada pogledate da u jednoj zemlji ima svećenika, a u drugoj nema nitko, logično je da idem tamo gdje nema nitko. Ne poznajući prilike u misijama, rekao sam biskupu da želim u Kamerun. Biskup je ipak odlučio kako je bolje da mladi svećenik od 26 godina ne bude sam, a kako je u Tanzaniji bilo već hrvatskih svećenika, otišao sam u Tanzaniju koja je, iako je imala nekoliko svećenika, ipak bila veliko područje koje je trebalo još misionara.

Svake godine se organizira susret misionara Crkve u Hrvata u drugom gradu…

Da, ovo je meni drugi susret. Lani sam imao 25 godina svećeništva i bilo je logično da dođem na godišnji susret te sam tada iskoristio prigodu ići. Ove godine, budući da idem na novu biskupiju, u drugu misiju, iskoristio sam vrijeme doći kao na godišnji odmor, a zapravo se organiziram ovdje i tražim savjet u Misijskoj središnjici. Kad bi bilo moguće, bilo bi dobro svake godine biti na tim susretima jer je to korisno i nama misionarima i misijskim animatorima koji su naša snaga.

Susret s misijskim animatorima daje ozbiljne plodove. Ako mi iznesemo problem oni onda mogu djelovati za konkretni slučaj.

Mogu li ljudi pomoći misijama kao volonteri?

U zemljama koje su imale puno više iskustva možemo zaključiti da su volonteri veoma korisni. Misionar bi izrazio neku potrebu, a volonteri bi se organizirali, isplanirali i tijekom šest mjeseci na terenu realizirali plan u djelo. Oni koji su već bili formirani volonteri te su često išli u Afriku, nakon tri do pet godina ponovno dođu. Oni poznaju jezik i imaju iskustvo. U našoj domovini ima ljudi koji bi željeli volontirati. Misijski uredi su najodgovorniji za volontere, stoga se svi oni koji žele volontirati trebaju prijaviti u ured. Jezik je izrazito bitan, ali ako nam ovog ljeta treba zidar, onda bi njemu manje važno bilo poznavanje običaja lokalnog stanovništva jer je misionar tu. U tom pogledu bi se moglo pomoći, ali za volontiranje u školi potrebno je znanje engleskog jezika za učenje djece u školi. Volonter mora biti spreman na cijepljenje, ali i na mogućnost da se razboli. Doista bi trebao biti ozbiljan u nakani, a ne da se predomisli nakon dva dana te onda bude teret misiji. Bez misijskih animatora ne bismo postigli puno. Mogli smo živjeti s njima kao oni i ništa ne bismo postigli. Sada smo ostavili traga kao graditelji. Izgradili smo školu, crkvu, ambulantu i dokazali stanovništvu da nismo kolonizatori.

Ambulanta, koju smo predali mjesnim svećenicima, izgrađena je novcima iz Hrvatske i BiH, što je trajni znak ljudima. Smanjit će se smrtnost djece, a liječit će se i odrasli. Hvala onima koji su i jednom markom pomogli! Jedna cigla u ambulanti je vaša. Vidjeli smo da je pomoć i dalje potrebna narodu u BiH, ali moram naglasiti da su naši ljudi ipak misijski osjetljivi i pomažu siromašnijima od sebe.

Sjetite se svog prvog dana u misiji. Kako vam je bilo?

Nije teško bilo doći na odredište jer nisam išao sam već sa svećenicima koji su već bili tamo. Mnogo sam slušao o Tanzaniji tako da sam imao osjećaj da sam već bio tamo. Tanzanija je danas drukčija nego prije 25 godina - zrakoplovna pista je bila zemljana, a letjeli smo iz Najrobija (Kenija) malim zrakoplovom za desetak putnika. Bilo je veoma vruće. Sjećam se da je bio deseti mjesec. Nakon slijetanja otišli smo kod redovnika iz Italije. Nakon 2-3 dana krenuli smo na put ka misiji. Putovali smo starim land roverom, a put je trajao kao vječnost jer su ceste bile grube i, naravno, bez asfalta. Sve je bilo čudno. Zaustavili smo se u nekoliko misija, od kojih su neke bile talijanske, te smo napokon došli u hrvatsku misiju.

Kako je bilo napustiti Europu i doći u Afriku?

To je jednostavno drugi svijet. Ako ste se rodili u zemlji gdje je struja i voda nešto sasvim normalno, onda je jasno kako je u Tanzaniji. Kad vam u kanti donesu malo mutne vode za tuširanje, a svijeća je jedino svjetlo u noći…, na to se treba naviknuti. Ipak, cilj je bilo nešto drugo, a ne život u komforu. Uz vrlo dobru suradnju misionara adaptacija nije trajala dugo. Nakon tečaja svahili jezika koji je trajao četiri mjeseca, za vrijeme kojeg smo svaki dan po osam sati učili jezik, znali smo pričati.

Zapravo, to vrijeme smo proveli dosta teško, kada je riječ o hrani. Spavali smo na daskama, a ujutro smo dobivali čaj po kojemu pliva neko ulje. Za ručak smo imali rižu bez ičega, navečer kuhanu tikvu, a sutra obratno. Nije baš bilo dobro. Ipak, nakon toliko godina, sada mogu za Tanzaniju reći da mi je kao domovina. Život jest različit, ali mi smo se naviknuli i ništa nas ne može iznenaditi.

Kakva je Tanzanija? Recite nam nešto više o toj zemlji. Čuli smo da sv. mise tamo znaju trajati i po nekoliko sati?

Tanzanija je velika afrička država, površine oko 945.000 km2, broj stanovnika je oko 37 milijuna. Ima 35 biskupija, i svaka je velika. Moja biskupija u Tanzaniji je malo manja od čitave Hrvatske. Drago mi je da u Tanzaniji nije bilo plemenskih sukoba, a tamošnjim ljudima je najveće blago što žive u miru. Vrlo je prostrana i polako se razvija. Njezina prirodna bogatstva su privlačna, krov Afrike Kilimandžaro, vrh visok 5.895 metara, vječito je pokriven snijegom. Imamo dosta nacionalnih parkova koji su turistima privlačni. Tanzanija se do 1963. zvala Tanganjika, što znači suho kopno. Službeni jezici su svahili i engleski. Imamo otočje Zanzibar koje je teret čitavoj Tanzaniji jer se neki stanovnici i političari žele odvojiti. Tanjganika i Zanzibar su od ujedinjenja svoju zemlju nazvali Tanzanija.

Mi molimo za ujedinjenje jer razdvajanje donosi ratove i nesporazume, a znamo da otočja bez naslanjanja na kopno ne mogu opstati. Zbog otvaranja rudnika život ide nabolje, što nas raduje, a misionari su pomagali kada ničega nije bilo. Misionara je sve manje i manje, ali je domaćeg klera sve više.

Liturgija je drugačija nego kod nas. To je zato što ju domaće stanovništvo doživljava kao veliku radost. Onaj dan kad dođu na sv. misu, ne žure se nigdje nakon nje. Kada misa završi mi nastavimo pričati. Budući da je riječ o velikim udaljenostima, poslije mise se nigdje ne ide nego se obavlja pastoral, tako je jednostavnije. Liturgija traje dosta dugo jer je sve u pokretu i pjesmi. Za vrijeme dijeljena sv. pričesti puno je ljudi, kao i za vrijeme milodara, što oduzme dosta vremena. Sve mise su u procesiji, sve se služi kao kod nas u stara dobra vremena kađenja. Nitko ne gleda na vrijeme, ni svećenik ni narod. Sve se pjeva, od početka do kraja. Pjeva se dok se ne umore i stoga liturgija traje po tri sata. U takvim prilikama ni misionar nije umoran. I prije i poslije sv. mise održavamo kontakte s narodom. Svima dam prigodu da me pitaju što oni vole. Razgovaramo i o bazičnim zajednicama. Svake nedjelje ostajem s njima i dugo pričamo, kako bih im mogao pomoći ili dati savjet. Mise se slave i na otvorenom i u zatvorenom. Ljudi često dolaze iz velike daljine. Mnogi idu i autobusima s redovnim linijama koje ih prevoze do crkve, a potom odu dalje prevoziti putnike pa se vrate kad završi sv. misa. Nedavno sam prvi put u svojoj svećeničkoj karijeri blagoslovio autobuse, što je tamošnjim vjernicima, kojima je to jedini prijevoz, bilo drago.

Što su to bazične zajednice? Jesu li to duhovni pokreti kao kod nas?

One su uspostavljene zbog toga što svi kršćani ne mogu doći na misu zbog udaljenosti. Onda katehisti sakupe sve ljude koji ne mogu doći na misu, rastumače im nedjeljna čitanja; okupljaju se i razgovaraju, mole i rade.

Bilo bi nam teško stići bez kateheta. Oni puno rade, sve osim sakramenata. Ako imate te ljude na terenu, jasno vam je kako se zajednica razvija. Kako kroz tjedan imamo gradnju nekih objekata i razne susrete, ne možemo uvijek stići do svih ljudi kojima trebamo. Ministranti su oduševljeni, pogotovo otkako su dobili nova odijela. Vole biti blizu oltara, zajedno plješću i vole zbor. Sva djeca se uključe u zbor. To je vrlo zanimljiv prizor jer kod nas nema prostora između oltara i klupa. U zboru koriste lokalne instrumente, npr. od bambusa, koji daju posebne zvukove.

Ima li duhovnih zvanja? Za prošlu biskupiju, u kojoj ste bili, spomenuli ste 23 duhovna zvanja. Ima li ženskih duhovnih zvanja?

Imamo više muških nego ženskih zvanja. Muških ima dosta jer su obitelji brojne, a  djeci koja se odluče biti svećenici misionar mora omogućiti određene uvjete za polazak u sjemenište, od madraca do pribora za jelo. S vremenom se broj onih koji krenu u sjemenište smanji, ali u protekle tri godine imali smo 23 mlada svećenika. Znam pouzdano da biskupi govore kako nema mjesta u sjemeništima. To je zaista fascinantno kada se usporede sjemeništa na Zapadu. Pa čak i u moje vrijeme bilo je slobodnih mjesta po sjemeništima! Mnogi mladići koji odluče postati svećenici kasnije budu direktori škola, radnici u bankama te tako duh sjemeništa ostane u njima, što je jaka osnova za rast Crkve. Dosta mladih koji možda i ne misle biti svećenici nakon sjemeništa odluče se za taj poziv. Nešto smo sijali i nešto je od toga niklo. Mogu vam navesti primjer svećenika koji je doktorirao u Rimu te sada tamo boravi.

Jednom prigodom, dok smo igrali nogomet, prišao mi je i rekao da želi biti kao ja. Nisam znao što to znači, mislio sam da dječak želi igrati nogomet ili voziti motor kojeg sam koristio kao prijevoz, ali on je želio slaviti sv. misu nedjeljom. Nije se čak usudio izreći pojam „svećenik“ iz poštovanja. Pratio sam njegov boravak u sjemeništu i uvijek je davao najbolje rezultate. Ako se ne sije onda nema ploda. Zašto je manje redovnica? Za njih je djevojka uvijek majka i njima je teško shvatiti da se neka djevojka odriče majčinstva da bi išla u samostan. Obitelj za njezinu udaju dobiva miraz, a ako ode u časne sestre onda nema miraza. Djevojka je i radna snaga bez koje kuća teže funkcionira. Mislim da će se s vremenom i to promijeniti.

Razmišljate li o povratku?

Sve je manje misionara koji se vraćaju, osim ako su bolesni. Osobno ne razmišljam o povratku sve dok vidim da sam potreban tom narodu. Čim bih vidio da nisam više potreban, odmah bih se vratio. Sada imam novi početak jer idem na drugu misiju. Nije to kao ovdje, kad iz Žepča ideš u Zenicu. Tamo gdje sam sada nalazim se u maloj kući koja ima vodu iz jednog tanka, nemam gdje kuhati. Iz Australije uskoro dobivam jedan kontejner koji će biti adaptiran kao kuća. Nadam se da ću unutra imati hladnjak i punjač za telefon putem priključka za električnu ili solarnu energiju. Kontejner ćemo negdje spustiti i odmah počinjem djelovati. Nema govora o povratku: ovo je jedan novi početak pa što Bog da… Mislim da svaki misionar razmišlja isto. Ako imamo iskustvo, red je da i pomognemo ljudima kako bi oni živjeli bolje, i duhom i tijelom.

Razgovarao: Ivo Jezidžić
Katolički tjednik