Vlč. Siniša Dudašek, predstojnik Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije

Tragom toga razmišljanja sugovornika smo pronašli u vlč. Siniši Dudašeku, svećeniku Varaždinske biskupije, koji je iznimno aktivan u radu s ministrantima i mladima. Rođen je 1974. u Pitomači. Nakon srednje škole upisao je KBF u Zagrebu gdje je i diplomirao 1998. Za svećenika ga je 1999. u Varaždinu zaredio, sada pokojni, biskup Marko Culej.
Nakon ređenja bio je župni vikar u Đurđevcu i u župi sv. Nikole u Varaždinu te župnik u Ferdinandovcu i povjerenik za ministrante za Podravinu. Danas pastoralno djeluje u župi  sv. Mihaela ark. u Sračincu kod Varaždina koja ima 6 300 vjernika. Uz službu župnika obavlja funkciju predstojnika Ureda za pastoral duhovnih zvanja i ministranata Varaždinske biskupije te je član Vijeća za zvanja pri HBK-u. S njim smo općenito razgovarali o ministrantima, ministriranju, duhovnom pozivu i susretima mladih koji pomažu svećeniku na oltaru...

Poštovani vlč. Dudašek, sliku ministrantske službe možemo naći u Svetom pismu. Primjerice, u Ivanovu evanđelju svjedočimo prizoru u kojem Isusu pomaže i poslužuje ga jedan mladić. Recite nam u čemu je važnost ministranta?

Da, slika mladića koji Isusu daje kruhove i ribe koje, umnožene, Isus po apostolima dijeli mnoštvu, zgodna je slika koja bi mogla opisati naše ministrante. Kao što je on bio nezamjetljiv, ali aktivno prisutan i u pravom trenutku čini pravu stvar, to isto možemo reći i za ministrante. Oni su tiha i aktivno prisutna vidljiva pomoć svećeniku u njegovoj službi. Oni su uvijek tu da svojom prisutnošću budu pomoć, utjeha, ali i radost i veselje, ne samo svećeniku, već i cijeloj vjerničkoj zajednici. Oni su i zajednica nade jer djeca su budućnost župe i naroda, ali i nade da će uvijek biti onih koji će se odazvati na poziv Gospodina koji zove u sveta duhovna zvanja. Oni su zajednica nade za buduće svećenike, redovnike, redovnice, vjeroučitelje ili pak zauzete vjernike laike u Kristovoj Crkvi.

Kada biste morali objasniti nekome tko nije katolik tko je ministrant, što biste kazali?

Možda se najbolji opis što je ministrant nekome tko nije vjernik nalazi u samom imenu „ministrant“. Ime je to koje proizlazi iz latinske riječi koja znači služiti. To su dječaci, mladići, djevojčice ili djevojke koji žele svoje mladenačke snage staviti u službu Bogu pomažući svećeniku u bogoslužju. To su mlade duše koje žele nesebično služiti Bogu, bolje upoznati Boga i ugraditi ga u svoje živote preko pomaganja svećeniku u njegovoj službi, i tako ujedno rasti kao vjernici i ljudi u svim vjerničkim i ljudskim vrlinama. 

Tko danas može biti ministrant i postoje li kriteriji za tu časnu djelatnost pomaganja svećenicima na oltaru?

Oduvijek su ministranti bili „elita“ mladića ili djevojaka neke župe. Jedan dio ministranata se uvijek sam prijavljuje svećeniku jer su oduševljeni tom službom, a jedan dio svećenik sam odabire između onih koji su redoviti na misama i po svojem ponašanju odražavaju živu vjeru koja je prisutna u njihovim srcima. Od njih se traži i očekuje da to budu pošteni, marljivi, iskreni i pobožni dječaci i djevojčice koji svojim ponašanjem neće druge odbiti od Crkve i Boga, već, dapače, koji će svojim ponašanjem biti mali župni misionari.

Svaka (nad)biskupija, prema svojim mogućnostima, barem jednom godišnje organizira susret ministranata. Recite nam koliko su takvi susreti plodonosni u pastoralnom radu?

Susreti ministranata su od neprocjenjive važnosti za jednu vjerničku zajednicu, bilo župnu, dekanatsku ili biskupijsku. Tek u takvu zajedništvu ministranti spoznaju koliko su posebni i potrebni u Crkvi, i da u svojem služenju nisu sami, izolirani u svojim župama. Shvaćaju da Bog poziva u svim vjerničkim zajednicama dječake i djevojčice da mu služe kao ministranti. Ta istina ih čini radosnima i ponosnim. Naša biskupija, uz dekanatske susrete, svake godine održava susret svih ministranata i ministrantica u Ludbregu, i to u četvrtak prije svete nedjelje. To je svojevrsni godišnji Kongres ministranta Varaždinske biskupije. Tu se obrađuje kateheza, radi se po skupinama, klanja se Predragocjenoj Krvi Kristovoj, a vrhunac je euharistijsko slavlje. Ministranti najviše doživljavaju to radosno zajedništvo koje ih nosi u njihovu služenju, pa nakon svakog takvog susreta poraste broj ministranata po našim župama, a i onih koji se odlučuju za sveta duhovna zvanja. Svaki susret uvijek završava brojnim pitanjima: Kada ćemo se opet naći? To dovoljno govori o važnosti takvih susreta.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju