Vlč. Marko Mikić, s. Amalija Juko i Marina Kobaš, vjeroučitelji

Našim sugovornicima postavili smo ista pitanja budući da oni iz različitih perspektiva sagledavaju istu, odnosno sličnu situaciju. Kroz sudjelovanje različitih staleža – jednakih po dostojanstvu, a različitih po funkciji – prepoznaje se širina Katoličke crkve koja nije servis, nego zajednica vjernika. U ovom živom organizmu, koji treba rasti i dozrijevati, vrlo važnu ulogu imaju upravo vjeroučitelji.

Vlč. Marko Mikić je svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, rođen 1969. u Brčkom (iz župe Vidovice). Osnovnu školu završio je u Vidovicama, a srednju u Zadarskom sjemeništu Zmajević. Teologiju je studirao u Sarajevu, a završio u Bolu. Za svećenika je zaređen ratne 1994. u sarajevskoj katedrali. Tijekom svojega svećeništva obavljao je različite službe. Između ostaloga, bio je odgojitelj sjemeništaraca u Zadru, ekonom Vrhbosanske katoličke bogoslovije u Sarajevu te župnik župe Komušina, a danas je župnik u župi Marije Pomoćnice kršćana – Globarica. U svojih 19 godina svećeničke službe ima 16 godina iskustva predavanja župnog te 14 godina predavanja školskog vjeronauka.

Sestra Amalija Juko je rođena 1955. u Kaknju, a potječe iz sela Juke. Osnovnoškolsko obrazovanje stekla je u rodnome gradu, a Katehetsku školu završila u Sarajevu. Godine 1970. pristupila je sestrama Kćeri Božje ljubavi i vječne zavjete položila 1980. Tijekom redovničkoga službovanja obnašala je različite uloge. Pored ostaloga, pomagala je u župi Komušina, zatim u Zadru, potom u Dječjem vrtiću u Granešini te je šest godina radila u Caritasovu domu za nezbrinutu djecu u Zagrebu. Već 21 godinu njezino ime vezuje se uz školski vjeronauk. Od toga je 11 godina provela u Rijeci, a 10 u Novom Travniku gdje je i danas.

Mara Kobaš, koju od milja zovu Marina, rođena je 1981. u Brčkom (iz župe Vidovice), od oca Marijana i majke Kate. Osnovnu školu pohađala je u Vidovicama i Bošnjacima, a srednjoškolsko obrazovanje stekla u Županji. Godine 2009. diplomirala je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu. Danas je profesor katoličkog vjeronauka u školama Brčko Distrikta.

Započinje nova školska i katehetska godina. Što biste iz svojega iskustva mogli kazati što znači katehizirati?

Vlč. Mikić: Da, nova školska i katehetska godina je pred nama. Za nama je još jedno dugo razdoblje ljetnih odmora. Nadam se da su svi napunili baterije i da spremno dočekujemo novu školsku i vjeronaučnu godinu. Sama imenica „kateheza“ i glagol „katehizirati“ nalaze svoj korijen u grčkoj riječi „katechesis“ ili u glagolu katechein, a što znači „odzvanjati“ ili „odjekivati“. Ja osobno se radujem što ću ponovno biti u službi poučavanja djece i mladih u vjeri. U prenošenju vjerskih istina i učenju djece i mladih svemu što je potrebno znati i naučiti kroz svoj školski i župni vjeronauk. Neka nauk u vjeri (vjeronauk) odjekuje u svim školskim učionicama i neka se čuje Božja Riječ, a ona je istina jer, kako Isus veli, „… samo će nas Istina osloboditi“ od svake ovisnosti i navezanosti na internet, facebook, televiziju, razne virtualne igrice, kladionice i mnogu modernu „zlatnu telad“ današnjega trećeg tisućljeća.

S. Amalija: Katehizirati znači: naviještati, odgajati, poučavati, svjedočiti, „radosno svjedočiti“ evanđelje. U ovoj Godini vjere posebno sam naglasak stavljala na vjernosti Bogu, Crkvi i svom narodu. U katehezi treba voditi računa da te slušatelji razumiju i da ona odgovara čovjekovim duhovnim težnjama i potrebama.

Marina Kobaš: Svaki početak nove školske i katehetske godine mi predstavlja radost susreta s učenicima. Nakon ljetnog školskog raspusta ponovno se susrećemo, razmjenjujemo iskustva s odmora, upoznajemo se s novim učenicima i zajedničkim snagama krećemo učiti i upoznavati mnoge blagodati koje nam nudi plan i program za novu katehetsku godinu. Na temelju svojeg četverogodišnjeg iskustva mogu reći da je katehizirati zaista prekrasno. To nije samo služba, posao, nego poziv i poslanje. Biti svjestan činjenice da smo mi ti koji prenosimo evanđelje, svjedočimo Krista jer voditi Kristu, neizmjerno je bogatstvo.

Što je, prema Vašem mišljenju, najvažnije u procesu vjeronaučne pouke i što je njezin konačni cilj?

Vlč. Mikić: Mislim da je najvažnije da djeca, od mlađe pa prema starijoj dobi, prema svojem nahođenju zavole i prihvate vjeronauk kao jedan od najvažnijih predmeta u svojemu životu jer će ih on naučiti mnogim potrebnim stvarima za život. U prvom redu, to su: jedni druge prihvaćati i ljubiti jer smo braća i sestre po istoj vjeri i jer smo na ovom svijetu prvenstveno da Boga upoznamo, njega ljubimo, njemu služimo i tako u nebo dođemo. Konačni cilj je, u svakom slučaju, kroz vjeronauk predočiti djeci i mladima sve što je potrebno da se dobro informiraju i ispravno upoznaju glavne istine naše vjere. Da znaju i nauče kako bi sutra i sami mogli svjedočiti i prenositi te istine drugima. Da prepoznaju sve natruhe i kriva tumačenja i podmetanja te da kao pravi Kristovi vjernici danas-sutra spremno prihvaćaju i žive svoju vjeru.

S. Amalija: Cilj je, prema mojem mišljenju,što cjelovitije poznavanje katoličke vjere u svim njezinim vidovima, posebno u njezinoj liturgijsko-molitvenoj, karitativnoj i socijalnoj dimenziji kao i u svim različitim vidovima življenja vjerničkoga zajedništva. U konačnici, to je ljubav prema Bogu i bližnjemu. Drugim riječima, vjera i djela.

Marina Kobaš: Vjeroučitelji su poslani sa zadaćom dovoditi djecu i mlade Kristu, što je ujedno i početak i konačni cilj vjeronaučne pouke. Stoga smatram da nisu dovoljni samo znanje, tehnika i iskustvo rada u nastavi. Završiti studij teologije, znači steći znanje, što nije dovoljno za službu odgojitelja u vjeri. To znanje treba pretočiti u praksu da bi bilo djelotvorno i plodonosno, za što nam je potrebna snaga Duha Svetoga. Zato je važna i molitva, važno je biti praktični vjernik. Na taj način vlastitim primjerom svjedočimo i dijelimo Božju ljubav i dobrotu. Vjeroučitelj treba biti duhovnik u školi. Također, važno mjesto zauzima i povezanost s učenicima, izgrađivanje prijateljskih odnosa, pripadnosti zajedništvu, iskrenosti i međusobne komunikacije.

Kako biste savjetovali djecu i njihove roditelje zašto izabrati vjeronauk (koji potom postaje obvezatan), a ne neki drugi, alternativni predmet – bilo kako se on zvao – koji obrađuje teme s područja religije i religioznosti?

Vlč. Mikić: Prije svega, rekao bih im i predložio da izaberu vjeronauk radi toga što će njihovo dijete, htjelo ili ne, kroz najprije osnovnu školu, a zatim i kroz srednju školu danas-sutra biti sigurno dobro naučeno i čvrsto u svojoj vjeri i uvjerenju tko je i što je. Ja sam osobno, u sustavu koji je vladao prije ovih demokratskih promjena, moram priznati, imao sreće živjeti u čisto katoličkoj sredini. Naši učitelji i učiteljice, nastavnici i nastavnice nerijetko (nevjernici – ateisti ili jako slabi vjernici pravoslavci) o Bogu nisu dali ni slova reći, a kamoli govoriti. No, pohađao sam, kao i svi moji vršnjaci, redoviti župni vjeronauk koji je bio subotom u crkvi. Tu su nas naši župnici poučavali o našoj vjeri. Pripremali su nas za sakramente... Uostalom, ne znam koji bi to roditelj vjernik, osim iz neke provokacije, obijesti ili kakvoga inata (ne znam komu), mogao umjesto svojega djeteta odlučiti i upisati tamo neki predmet ma kako se on zvao, umjesto vjeronauka.

S. Amalija: U vjeronauku učimo o susretu Boga s čovjekom, vjeroučenik osjeća da ga Isus voli. To je ono sržno. Ni u jednom predmetu neće čuti o temeljnim ljudskim vrijednostima i načelima kao na vjeronauku. Smisao mu je odgoj, a ne samo obrazovanje. Vjeronauk služi za izgradnju čovjekova budućeg života koji se treba zasnivati na katoličkim vrijednostima i načelima. To je vjernička obveza roditelja i djeteta.

Marina Kobaš: Mislim da vjeronauk u školi zauzima važno mjesto upoznavanja učenika s vjerom, Crkvom i kulturom kojoj pripada, iz vjerodostojnih izvora.
Ako malo bolje pogledamo nastavne jedinice koje obrađujemo u školskom vjeronauku, lako ćemo uočiti da njima obuhvaćamo područja odgoja čovjeka u njegovoj cjelovitosti. Znamo da je Crkva kroz dugu povijest bila nositeljica i čuvarica naše vjerske, kulturne i nacionalne svijesti. Smatram da je danas to itekako važno, da mladi naraštaji uče ono što su naši predci živjeli i nama u baštinu ostavili. Posebno mi je drago što su roditelji to prepoznali i bez ikakve dvojbe se odlučili za vjeronauk.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Katolički tjednik