Vlč. Ilija Orkić, svećenik

Kako bi se promoviralo svećeničko zajedništvo, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji se redovito održavaju svećenički sabori na kojima se govori o aktualnoj situaciji u mjesnoj Crkvi te se razmišlja o rješenju eventualnih problema... Budući da jedan takav susret predstoji, za sugovornika smo izabrali vlč. Iliju Orkića, nekadašnjega kancelara nadbiskupije. Vlč. Orkić je rođen 1969. u župi Vidovice. Srednju školu je završio u Zadru, a zbog rata studirao je teologiju u Bolu na otoku Braču. Za svećenika je zaređen 1996. Bio je župnik u Jelaškama pa zatim u Srednjoj Slatini kada je bio i dekan Doborskog dekanata. Potom je obavljao službu kancelara Vrhbosanske nadbiskupije, a sada je župnik u Radunicama. S njim smo razgovarali o potrebi zajedništva među svećenicima, suradnji, nasljedovanju Krista, današnjoj percepciji svećenika...

Vlč. Ilija, nalazimo se pred još jednim saborom svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Recite nam je li svećeničko zajedništvo blagoslov ili samo potreba?

Hvala na postavljenom pitanju o svećeničkom zajedništvu. Poimanje svećeništva je danas drukčije nego prije tridesetak godina. Pitanje je li danas lakše biti svećenik nego onima prije pedesetak godina, jesu li danas svećenici bolje povezani i ima li više zajedništva je svakako zanimljivo. Primjećujem da nove generacije zaređenih svećenika malo drukčije gledaju na zajedništvo i svećeničke odnose nego ranije. Iz kontakata sa svećenica koji su u mirovini ili su u šestom - sedmom desetljeću života zaključujem da je u njihovo vrijeme bilo drugih oblika druženja i zajedništva. Slično i današnjem društvu u vremenu u kojem živimo, današnji – mlađi svećenici su više u kontaktu, izmjenjuju više informacija, ali zbog brzog ritma života često nemaju dovoljno vremena razgovarati o važnijim temama. Nije da ih to ne zanima, nego jednostavno ne stignu zbog obveza i termina. Kad pogledamo koliko je zadnjih desetak godina termina na razini nadbiskupije ili dekanata, na kojim se svećenici trebaju pojaviti, stječe se dojam da smo često zajedno. Stariji svećenici znaju reći: „E, nekad smo se družili po dva-tri dana, zajedno molili, drugovali, razgovarali...“ Kao da su nekad svećenici bili puno bolji. Neki su bili revniji, a neki ne. To je tu negdje: slični su svećenici po svetosti nekoć i danas. Barem je to moj zaključak. Samo se o svećenicima nekoć manje znalo i bili su manje eksponirani u javnosti. Mislim da smo slični. Naši svećenici su poprilično zaljubljeni u svoj kraj i narod koji im je povjeren. Današnji svećenici i jesu prilično povezani. Tako je u mnogim dekanatima i krajevima. Češće je do samog karaktera pojedine osobe, nego do toga ima li zajedništva. Ima zajedništva. Ima bezbroj pozitivnih primjera. A znam isto tako da ima i onih koji su više introvertirani, tiši, slabije pokretni, pomalo rezervirani. Količina riječi koje netko izgovori nije pokazatelj zajedništva. Može se izbrojati susrete, ali dubinu zajedništva puno teže. Sjećam se jednog stiha A. Mateljana: „Čitajući tvoje pjesme, mogu biti sam i biti sretan...!“ Različite su potrebe druženja i razgovora.

Čini se kad je kuća složna, onda se to uzima kao nešto normalno i Bogom dano te se možda o tome i ne razmišlja mnogo, ali kada nastane nesloga, onda se svi hvataju za glavu i pitaju gdje je krenulo po zlu. Recite nam, prema vašem mišljenju, što treba činiti i raditi na putu izgrađivanja zajedništva u jednoj biskupiji?

Kad bismo znali dijagnozu, bilo bi puno lakše odrediti i terapiju. Problemi su slojeviti i kompliciraniji nego se može sagledati. Ponovit ću da zajedništva ima, ali možda ne u dovoljnoj mjeri. Ljubav može rasti i napredovati. Ništa mi nismo više nesložni nego drugdje. Štoviše, budući da sam bio pet godina u centralnim institucijama naše nadbiskupije, mogu reći da postoji dosta sloge i zajedništva među svećenicima i krajevima. Najviše je do ljudi.

Mi imamo jedan realan problem koji nam je natovaren na pleća: zadnji rat 1992. - 1995. i poratno vrijeme. Ljudi su protjerani sa svojih ognjišta. Mnogi su pobijeni, nastradali, kuće porušene. Promišljam o komunizmu kao sustavu koji se sam urušio. Sustav na krivim temeljima i srušio se sam od sebe. A sa sobom povukao i ljude koje je krivo formirao. I još su uvijek mnogi komunističkog duha na vlasti. To je jedna situacija. Problem je što se ljudi u krajeve Bosne i Hercegovine realno nisu mogli vratiti kad su htjeli u svoje domove. Tri godine nakon rata (1998.) su se još događali progoni i razbijanje autobusa s povratnicima koji su došli posjetiti svoje kuće, napadi na povratnike... I nitko za to nije odgovarao. Nije odgovarao onaj tko je smislio zlo, ni tko ga je izvršio, ni oni koji su u drugoj ili trećoj fazi doprinijeli svojim zakulisnim radnjama opstrukciju povratka. I još uvijek ima radnji da se i to malo ljudi, koji se žele vratiti, ne vrati... U takvu situaciju su gurnuti ljudi u BiH, u takvu situaciju su ušli svećenici da liječe rane, promišljaju i proviđaju što je najbolje i najpametnije. Bio sam na povratničkoj župi, osjetio teret povratka i obnove, opstrukciju povratka i perfidnu politiku prema ljudima koji su u manjini. Na to valja nadodati i ljudske slabosti, nesavršenosti svakog čovjeka... Nema nadljudi niti „nadsvećenika“. Vrhbosanska nadbiskupija je ranjena. Pastiri, svećenici, sa svojim nadbiskupom i pomoćnim biskupom su učinili puno. Teško da bi netko više mogao uraditi. „U dobru je lako dobar biti, na muci se poznaju junaci“, kaže poslovica. Zaista bih mnogim svećenicima, a posebno našim biskupima „skinuo kapu“ do poda. Namučili su se, trudili, često bili ostavljeni sami sebi. Samo Bog zna koliko su muke imali i kakve napore činili. Naravno, i oni su samo ljudi. Čine što mogu i kako najbolje znaju. Nekad nas jednostavno ne žele čuti niti surađivati.

Bacimo oko na neke druge biskupije ili krajeve: nisu imali rata niti egzodusa, ali mi se čini imaju manje zajedništva. Ne kažem da je idealno. Puno je protivština koje nas pritišću i, nažalost, ima ih koji odmažu zbog vlastitih interesa. Možda nam sinoda pomogne.

Čitajući Bibliju i životopise svetaca, možemo zaključiti da su se mnogi u svojem poslanju barem ponekad osjećali usamljeno. Recite nam koliko svećenički susreti, seminari, kolokviji na različitim razinama u biskupiji mogu pomoći određenom svećeniku da se ne osjeća zapostavljeno ili osamljeno?

Puno se toga piše, objavljuje, promovira. Susreta ima i obično se može otići na njih. Sarajevo je pomalo privilegirano u tom. Postoji i realna poteškoća: za otići na seminar ili kolokvij treba imati zanimanja, vremena i novca. Sve troje je smanjeno kod ljudi, a ima puno svećenika koji nemaju mogućnosti. Zanimanja za takve manifestacije je malo manje; dok su financije ozbiljan čimbenik. Župe su različite, primanja su različita. Moglo bi se nekako i pronaći sredstva, ali onda postoje druge poteškoće. Na primjer: imamo župe gdje živi dvjestotinjak katolika. Ili tek pedesetak. Oni jedva mogu izdržavati svećenika. A često i ne mogu brinuti o njegovoj egzistenciji jer sami nemaju. Kod nekih svećenika prisutna je jedna doza nezadovoljstva, pa pomalo i napuštenosti, zanemarenosti, a onda i osamljenosti. I kad svećenik deset godina jedva sastavlja kraj s krajem, onda se jednostavno odvikne od seminara, kolokvija, kazališnih predstava, likovnih izložbi. Zanemare kulturna događanja, naviknu se na takav život. Znam svećenike koji sami kuhaju, peglaju, pospremaju kuću. Žive u nekom selu ili gradu gdje nema kazališta ni kina. A nije zgodno voziti sat vremena do tamo i isto toliko natrag. Žive s vjernicima koji pokušavaju osigurati svoju osnovnu egzistenciju; uglavnom starije osobe, a djeca njihova u bijelom svijetu. A postoje i svećenici koji imaju izobilja dobara.

Kultura se u našem društvu slabo cijeni. I mi je svećenici uglavnom slabo cijenimo i podržavamo. Nismo protiv kulture, nego financije često ne dopuštaju. I malošto pogoduje kulturnom uzdizanju. Ali s druge strane, puno je svećenika u većim gradovima kao što je Sarajevo, Tuzla, Zenica, oni se puno više bave kulturom, seminarima. Tu je pedesetak profesora, doktora teologije, koji prednjače u svemu. Oni nam popravljaju prosjek.

Istaknuo bih da ima puno pozitivnih primjera svećeničke solidarnosti. I ljudske solidarnosti. Kad imam prigodu, rado iznosim pozitivne primjere. Rado ih navodim u propovijedima ili u razgovoru. Ljubav je dosjetljiva. Znam svećenika koji je kolegi u teškoj situaciji pomogao u liječenju; drugi kolegu zamijeni u potrebi, treći je kupio gume za automobil, nabavio kuhinju, organizirao da mu se kuća popravi nakon poplave... A svatko u biti od nas ostaje sam. I to prihvaća. Za osamljenost ima lijeka. Sviđa mi se misao koju zapisa Tomislav Ivančić u križnom putu: „Utjeha nastaje onda kad počnemo tješiti druge.“ Tu je trag izlaska iz krize.

Neki će reći kako je redovničkim svećenicima mnogo "lakše" jer oni žive u samostanima u zajednicama, a i na mnogim župama nisu sami u odnosu na one dijecezanske. Ima li ta misao utemeljenja i možete li ju komentirati?

Rekao bih da nam je podjednako. Imamo više raspodjela među svećenicima: redovnici – dijecezanci, profesori – župnici (župni vikari), siromašnije – bogatije župe, svećenici u strukturama – svećenici na terenu, svećenici s lošim primanjima – svećenici s dvije tisuće maraka mjesečno... Ima toga još. Lakše je biti dobar kad te ne stišću poteškoće i problemi. Zgodno je biti veseo i nasmiješen kad imaš sve osigurano i radiš samo svećeničke poslove. Lakše je ne razmišljati kako platiti režije, nego štedjeti na impulsima telefona i kupovati jeftino i ne imati dovoljno za redovit život. Nitko ne umire od gladi, hvala Bogu. Ali kako ugrijati crkvu kad je jako studeno, kako imati domaćicu ako ju ne možeš platiti. I dalje: kako pomoći roditeljima koji su u potrebi, a nemate odakle? Jako je lijepo biti svećenik i baviti se samo svećeničkim obvezama, a ne razmišljati o pranju rublja, kupmji nove stolarije, plaćanju režija, otići ležerno na godišnji odmor...

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju