Vlč. dr. Mirko Šimić, ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije

Vlč. Šimić je rodom iz rudarskoga grada Kaknja, za koji će reći da bi bolje bilo kada bi se zvao prema starom povijesnom nazivu: Zgošća. Životni put mu je u ranoj mladosti bio vezan uz rodno mjesto, da bi, odgovarajući Božjem pozivu biti svećenik, krenuo prema Pazinu i Zadru, gdje je stekao srednjoškolsko obrazovanje. Teologiju je završio u Sarajevu, a za svećenika je zaređen 1999. Nakon službovanja u Vrhbosanskoj nadbiskupiji poslan je u Austriju. Tamo je studirao i pastoralno pomagao u župi Feldkirchen kod Klagenfurta i Hrvatskoj katoličkoj misiji u Grazu. Doktorirao je Društveno učenje i socijalnu etiku, a tema njegove doktorske disertacije je bila: Katolička crkva u vrijeme prijelomnice (1991. - 1995.) i njezin doprinos razvoju demokratskog društva u BiH u svjetlu enciklike „Pacem in terris“. Ove godine se vratio u matičnu dijecezu i preuzeo vodstvo biskupijskog Caritasa.

Velečasni gosp. Šimiću, ne tako davno imenovani ste ravnateljem Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. Koji su Vaši prvi dojmovi? Treba li, i u kojem obimu, bh. društvu Caritas u jednom institucionalnom obliku?

Kada se nakon određenog vremena provedenog u inozemstvu na prvu promotri Caritas Vrhbosanske nadbiskupije onda je nužno uvidjeti i naglasiti da se radi o instituciji koja u potpunosti funkcionira u skladu s crkvenim, ali i, ovo posebno naglašavam, državnim zakonima. Zasluge za takvo stanje uvelike idu bivšem direktoru dr. Peri Brkiću koji nije štedio truda i volje da jedna ovakva crkvena institucija može svoju misiju ispunjavati u zakonskim okvirima. To me čini ponosnim i sretnim jer u radu Caritasa ne postoji nikakva mrlja i ništa tomu slično što bi ga moglo degradirati i narušiti njegov ugled, kako u građanskom društvu u kojemu živimo tako i unutar crkvenih krugova. Ovo je vrlo važno naglasiti budući da smo uvijek iznova svjedoci do kakvih nesagledivih posljedica može dovesti neodgovorno ponašanje pojedinih kojima je povjereno upravljanje odgovornim institucijama. U tome se ujedno nalazi i odgovor na pitanje institucionalnog opsega Caritasa, odnosno odgovor pronalazi li Caritas svoje utemeljenje u današnjem društvu zemlje u kojoj živimo. Ne postoji razdoblje u životu ljudske civilizacije u kojemu nije bilo potrebitih tuđe pomoći. Situacija u Bosni i Hercegovini, ukoliko se zadržimo samo na egzistencijalnoj razini, pokazuje svu dramatičnost kada je u pitanju siromaštvo. Tema iseljeništva, izgnanstva, povratka ljudi i dobara, nažalost, ne prestaje biti aktualnom. Siromaštvom su zasigurno najviše pogođeni oni koji su doživjeli razaranja svojih domova, odnosno oni koji su morali promijeniti svoje prebivalište. A sami znakovi siromaštva uočljivi su na području stanovanja, naobrazbe, zapošljavanja, migracije, zdravstva i socijalne pomoći. Broj siromašnih se, nažalost, ne smanjuje. To i ne čudi ako pred očima imamo podatak da je u zemlji više od 500.000 nezaposlenih.

U percepciji ovdašnjega svijeta pri spomenu Caritasa se odmah misli na humanitarnu pomoć. Možete li nam reći je li to poimanje ispravno i na što institucija, kojoj ste ravnatelj, stavlja naglasak?

Glede percepcije Caritasa kao ustanove koja je zadužena pomagati osobu u nevolji, odnosno konkretno - dostaviti joj humanitarnu, a ja bih radije rekao humanu pomoć, potrebno je reći da ona doista ima svoje uporište i opravdanje u svijesti čovjeka-pojedinca koji je upućen na nečiju pomoć. Smatram da tu percepciju nije potrebno u njezinoj smislenosti mijenjati. Ono što bi trebalo mijenjati u svijesti čovjeka jest upravo pristup toj pomoći. Zato sam naglasio pojam humane pomoći. Radi se dakle o ljudskoj pomoći, o pomoći drugog čovjeka, druge osobe koja je htjela, željela, bila u mogućnosti žrtvovati dio sebe, dio svojih dobara i dati ih na raspolaganje drugome. Riječ je o solidarnosti, odnosno o konkretnoj djelatnoj ljubavi koju netko daje drugome. Volio bih kada bismo bili u mogućnosti shvatiti da nemamo samo pravo na nešto od nekoga zato jer osjećamo da nam netko nešto duguje, nego i potrebu odgovorne zahvalnosti, ali i osobne odgovornosti, osobnog angažmana, osobne potrebe za kreativnošću i brige za svoj život, a time i za živote drugih.

Postoje li "prioriteti" u Caritasu koji se mogu vezati za nečiju vjersku ili nacionalnu pripadnost, ili bolje rečeno kome sve Caritas pomaže?

Caritas Vrhbosanske nadbiskupije u središte svoga djelovanja stavlja poglavito čovjeka na rubu egzistencije. To se na poseban način ogleda u projektima pučkih kuhinja koje imamo ovdje u Sarajevu (Jelo na kotačima) i Zenici. U samom Sarajevu su trenutačno 245 korisnika, a hrana se razvozi na pet stajališta, tzv. punktova, odnosno u sve općine u gradu. Korisnika-katolika je između 50 %, odnosno 60 %, tj. ni drugi nisu isključeni iz ovog vida pomoći. U Zenici sada imamo 123 korisnika i nije nevažno naglasiti da su u većem broju korisnici muslimani, a onda uz katolike i ostali. Rad pučkih kuhinja se financira različitim vidovima pomoći, preko Ministarstva za socijalnu politiku i izbjegle Vrhbosanske županije, grada Sarajeva, Službi socijalne zaštite, Caritasa Ljubljana do manjih donacija ostalih podupiratelja. Pučku kuhinju u Zenici, uz manje donacije švicarskog Caritasa i grada Zenice najvećim dijelom financira Caritas Duisburg odnosno gosp. Heribert Hölz čije je ime vrlo dobro poznato u BiH i Hrvatskoj.

Uz pučku kuhinju treba spomenuti i patronažnu službu na terenu. Trenutačno naša služba pokriva gradove: Odžak, Modriču, Doboj, Tešanj, Teslić i Sarajevo. Zahvaljujući vrijednim djelatnicama na terenu stari i bolesni ne bivaju zaboravljeni i napušteni. Socijalna služba na Višnjiku, ovdje u Sarajevu, također se brine za žene na rubu egzistencije te ih pokušava različitim projektima bolje integrirati u današnje društvo. I ovdje je korisnička struktura raznolika. Dakle, Caritas ne poznaje nacionalne prepreke. Postoje i drugi vidovi pomoći koje ova organizacija u suradnji sa svojim prijateljima nastoji realizirati. Tu su projekti pomoći pri donacijama sredstava za ogrjev, odjeću, donacijama u vidu darivanja ovaca, krava, mehanizacije… Danas ne postoje posebni prioriteti kada je u pitanju karitativna djelatnost. Nekada je to bilo područje manjega entiteta u BiH, što je bilo sasvim razumljivo. Međutim, danas su svi podjednako u poteškoćama i tu je potrebno pronaći izbalansirani sustav potpore.

Razvidno je, dakle, da u svome radu imate dosta projekata. Kako se oni realiziraju i tko Vam najviše pri tome pomaže?

Rad naših projekata uveliko pomažu naši prijatelji iz inozemstva, prije svega Caritasi iz Njemačke i Austrije, a onda i iz Slovenije i Hrvatske. Entiteti, županije, gradovi i općine također sudjeluju pri pomoći. Jedni aktivno, kao što sam već spomenuo, a drugi su vrlo suzdržani. Razlog je svakako nesređeno stanje u zemlji s jedne strane, a onda i visok stupanj korumpiranosti s druge. Naša je želja da se domaće institucije aktivnije uključe u potporu naše institucije. Time zapravo i s njih skidamo veliki dio tereta koji bi oni trebali preuzeti na sebe. Nadam se da će to odgovorni u ovom društvu konačno početi uviđati. Potrebno je spomenuti i ljude dobre volje koji svojom otvorenošću također bivaju prijatelji Caritasa i pomažu potrebnima. Takvi obično nisu na listi velikih imena, ali njihova potpora je sastavni dio Caritasovog mozaika.

Mogli bismo onda reći da Caritas ne znači samo "primanje" nego i "darivanje". Koja su Vaša iskustva, ima li čovjek našega podneblja osjećaj za darivanje?

Solidarnost je sastavni dio čovjeka u ovim našim turbulentnim područjima. Spremnost pomoći u pravilu nikada ne izostane. Pogledajte samo humanitarne akcije koje imaju cilj pomoći teško oboljelima, onima kojima su potrebne različite operacije, medicinska njega, skrb... Pri tome mediji u pravilu odigraju važnu ulogu te su nezaobilazan dio tog lanca. Mislim da će u budućnosti trebati malo više poraditi upravo u komunikaciji s različitim medijskim ustanovama. Ipak, mislim da iskrena solidarnost čovjeka na ovom životnom prostoru mora biti i s onima kojima nije potrebna samo materijalna pomoć. To je ono što je u ovom društvu izostalo, ono što možda ne želimo sami sebi niti priznati, čega premalo ima i čega nikada ne može biti dovoljno. Biti solidaran i s onima koji su malo drukčiji, drukčije misle, mole, vjeruju, žive, imaju drukčije potrebe. A solidarnost se i temelji na svijesti da svi ljudi pripadaju jednoj velikoj obitelji. Na kraju, prosperitet svih naroda u ovoj zemlji ovisi upravo o sposobnosti međusobne suradnje.

Kada netko želi nešto darovati Caritasu, na koji to način može uraditi? I što sve može biti donacija?

U svijesti ljudi je uvriježeno mišljenje da se Caritasu može dati sve što im ne treba. Rekao bih sljedeće: Caritasu je dobro dati ono što bi određenom pojedincu moglo koristiti, a ne ono što bih ja bacio jer mi više ne koristi. Svakako je najpotrebnija financijska pomoć koja se može uplatiti na Caritasov račun. Vozila su, recimo, uvijek dobrodošla jer su nam nužna zbog naših korisnika. Različita materijalna pomoć, odjeća, medicinska pomagala, invalidska kolica su također stvari kojih danas zaista nedostaje u ovom ranjenom društvu. Za realizaciju ovog vida pomoći na raspolaganju stoji zgrada naše Direkcije koja se nalazi u neposrednoj blizini župne crkve na Stupu.

U vrijeme globalizacijskih procesa, a poglavito sada u doba recesijske krize, mnogi kažu kako ustvari treba ljubav globalizirati. Na koji bi se način to praktično moglo ostvariti? Koji su koraci na tom putu?

Naravno da je ljubav potrebno globalizirati. Ako smo došli do stadija u kojemu govorimo o recesiji, odnosno o globalnoj krizi (kažu da je odnijela više od 30 milijuna radnih mjesta), a ta kriza uključuje ne samo materijalnu, nego sve druge krize, počevši od duhovne pa sve do civilizacijske, onda jednostavno moramo govoriti o globalizaciji ljubavi. Na nedavnom Kolokviju o ekonomskim uzrocima siromaštva u BiH, profesor Ž. Šain je iznio vrlo zanimljivu konstataciju kada su u pitanju siromaštvo, odnosno globalna kriza. Tako je rekao: „Ekonomski ponor je kad ja i susjed izgubimo posao. Recesija je kad susjed izgubi posao. Depresija je kad ja izgubim posao.“ Da bi se počela graditi civilizacija ljubavi potrebna je ona istinska solidarnost koja se može i treba ogledati kroz supsidijarnost, tj. odgovornost svakog pojedinca, odnosno institucije. Tek kad se svi elementi slože u niz onda će se ljubav moći globalizirati. Dok tako ne bude govorit ćemo samo o globalnoj krizi, a uzrok svake krize je prije svega čovjek koji zapravo svojom krizom morala vuče i druge u propast.

Imate li suradnju s drugim dobrotvornim društvima u BiH?

Suradnja Caritasa s drugim humanitarnim društvima je na zadovoljavajućoj razini. Surađujemo naravno s Caritasom BKBiH, a onda i biskupijskim Caritasima u zemlji, tj. s onim u Banjoj Luci i Mostaru. Postoji i suradnja s muslimanskim humanitarnim društvom Merhametom. Surađujemo i s drugim institucijama kao što su Pax Christi iz Dervente. U procesu smo oživljavanja suradnje s „pobratimljenim“ Caritasom Osječko-đakovačke nadbiskupije. Nadamo se konkretnoj suradnji koja će imati učinka.

Vi ste nekoliko godina proveli na studiju i pastoralu u Austriji. Možete li usporediti austrijsko i bh. društvo kada je riječ o Caritasu (pisano i veliki i malim slovom)?

Uspoređivati naše društvo s jednim uređenim kao što je austrijsko je skoro nemoguće. Austrijski Caritas je već desetljećima uređena institucija koja funkcionira prema ustaljenim propisima austrijske države. Automatski ima puno veće domete s obzirom na financijske mogućnosti, a time su i nezaobilazni socijalni čimbenik u društvu. Uz projekte koje oni provode u zemlji, svakako je potrebno naglasiti da uvelike pomažu i u inozemstvu, prije svega u afričkim zemljama te u Istočnoj Europi. I mi smo jedni od onih koji participiraju na pomoći austrijskog Caritasa. Budući da austrijsko društvo u svojoj srži nije siromašno, prostor za djelovanje im nije ograničen. Ipak, i oni rade na suzbijanju siromaštva, a to se posebice odnosi na one koji su na rubu društva, kao što su ovisnici ili alkoholičari, samohrane majke... Osim toga, zauzimaju se za prosjake-strance (uglavnom iz Istočne Europe) koji, primjerice, u Grazu imaju organizirani smještaj s prenoćištem, a danju se nalaze u gradu gdje prosjače. Pitanje azilanata, prognanih, imigranata i ostalih sličnih skupina je svakako prioritet austrijskog Caritasa.

Tijekom rata glavni je zadatak Caritasa bio: gladne nahraniti; poslije rata: pomoć u obnovi i povratku. Što je to, prema Vašem mišljenju, danas?

Zadaća Caritasa ostaje nepromijenjena. I dalje je glavni cilj i prioritet nahraniti gladnoga, pomoći starome, utješiti bolesnoga, obradovati napuštenog i osamljenog. To je bio i ostaje naš glavni cilj - donijeti sreću unesrećenima. Svaki pojedinac zapravo u sebi nosi caritas - ljubav. Ako tu ljubav prenese na drugoga - usrećio ga je. A sreća je, u to se možemo svi uvjeriti, zarazna. Budimo svi skupa podupiratelji sreće, širimo je i „zarazimo“ ovo društvo srećom!

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik