Vlč. dr. Mario Bernadić

Vlč. Bernadić rođen je 1975. u Sarajevu gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, filozofsko-teološki studij i zaređen za svećenika 2001. Uslijedile su službe župnog vikara u Žepču, Novom Travniku i Sarajevu, a potom poslijediplomski studij katoličke teologije u Innsbrucku (Austrija), gdje je doktorirao 2009. Početkom akademske godine 2009./2010. imenovan je višim asistentom i predavačem pri katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu te na Katehetskom institutu u Mostaru. Pri istoj katedri 2013. imenovan je docentom, a uz to obnaša dužnost ravnatelja fakultetske knjižnice i generalnog tajnika Sinode Vrhbosanske nadbiskupije.

Poštovani, od 2012. traje hod prve Sinode Vrhbosanske nadbiskupije s geslom Sve obnoviti u Kristu (usp. Ef 1,10). Kakva je opća duhovna i materijalna slika Vrhbosanske nadbiskupije gledana kroz prizmu dosadašnjih aktivnosti i istraživanja za potrebe Sinode?

Rat nam se dogodio 1992., a nešto prije toga demokratske društvene promjene. Ono prvo je značilo za nas da spadnemo otprilike s 522 000 vjernika u nadbiskupiji na 192 000. Reklo bi se da je to bio i ostao glavni poslijeratni izvor svih problema u našoj nadbiskupiji. Mnoge župe su prepolovljene, a od nekih jedva da je nešto ostalo. Konkretno, oko polovica naših župa ima manje od 500 vjernika, a opet, polovica od te polovice (njih 35) ima manje od 100 vjernika. Srušene crkve i župske kuće danas su manje-više sve obnovljene, no u većini raseljenih župa povratak nije uspio. Vratilo se nešto starog svijeta, doslovno, „da se vrate u zemlju iz koje su uzeti“. Doduše, dosta ljudi je u takvim župama obnovilo svoje domove, pa dolaze povremeno na vikend ili odmor, ali to svakako više nije ono što je bilo, a teško da će i biti. Nedostatak vjernika predstavlja za našu Crkvu višestruki izvor problema. Tako, na mnogim našim župama nema pravog pastorala. Znatno je smanjen i priliv duhovnih zvanja. Također, nedostatak vjernika znači i manjak financijskih sredstava za našu Crkvu, pa smo i 22 godine nakon rata često primorani tražiti pomoć izvana. Hvala Bogu i dobrim ljudima da je i pronalazimo!

Sad ono „drugo“. S demokratskim promjenama u društvu, Crkvi su nanovo otvorena brojna područja javnog djelovanja. Naša nadbiskupija je poslije rata, unatoč svim ranama i gubicima, prepoznala ovu priliku i nastojala ju iskoristiti što bolje. Danas 140 naših vjeroučitelja, većinom laika, predaje vjeronauk u osnovnim i srednjim školama. Osim toga, pokretanjem projekta Škola za Europu, stvorili smo i sami jedan izuzetno kvalitetan školski sustav. Katolički školski centri u Sarajevu, Zenici, Žepču, Tuzli i Travniku uopće važe kao ponajbolje škole na području Federacije BiH, tako da se i druga djeca nastoje tu upisati. Tu su i naša dva Caritasa, kao i franjevački Kruh sv. Ante s brojnim korisnim projektima. Zapravo, teško je ovako na jednom mjestu i prebrojati sve aktivnosti naše nadbiskupije. Istaknuo bih različite programe koje provodi naš Centar za mlade Ivan Pavao II., kao i Centar za savjetovanje, a ostale bih zamolio da mi ne zamjere što ih ne mogu sada u jednom pitanju sve spomenuti.

Da skratim, naša mjesna Crkva djeluje u poprilično kontraverznim uvjetima. Kako već rekoh, s jedne strane „za vratom“ nosimo to teško breme ratnih posljedica, međutim, s druge strane, naša Crkva je i dalje daleko od mrtvaca, pa čak i od nekakvog teškog bolesnika. To je vrlo aktivna i živa Crkva u kojoj se uvijek ima što raditi.

Govoreći o Sinodi mnogi se, neovisno što je održano šest dekanatskih zasjedanja, pitaju kada će „započeti“. Očito da još uvijek nije dovoljno jasno što je to zapravo Sinoda. U tom kontekstu, možete li nam kazati u kojoj se ona fazi nalazi?

To što netko još ne razumije što je to biskupijska sinoda, može biti i opravdano, ali i neopravdano – ovisno o slučaju. Naime, ovako nešto se prvi put organizira u našoj nadbiskupiji, pa smo mi još uvijek svi skupa početnici koji moraju na tome dosta raditi i učiti. S druge strane, nekima se očito ne da o ovome učiti, pa onda radije stalno postavljaju jedna te ista pitanja već pet dugih godina. Ako bismo se pitali gdje se trenutačno nalazimo, rekli bismo da se nalazimo u najzahtjevnijoj, te ujedno najdužoj fazi. U fazi smo prikupljanja, ali i zajedničkog promišljanja materijala o kojima će se na kraju zasjedati na sinodskim skupštinama. Ova faza po sebi nema striktno vremensko ograničenje. Jednostavno, iščekuje se spoznaja da je Sinoda, kao i njezine teme, dovoljno duboko ušla u tkivo mjesne Crkve. Danas se na terenu u tom smislu osjeća znatan napredak, ali, prema svemu sudeći, bit će potrebno još barem godinu dana rada da bi se došlo do prvih sinodskih skupština.

Što predstoji u radu Sinode? Imamo li već nekih konkretnih odrednica, prijedloga, zaključaka…?

Ovo je isto jedno od učestalih pitanja: „Imamo li mi već nešto konkretno od svega ovoga?“ Naravno, imamo – spremno bih rekao. Premda će službeni i konačni zaključci doći tek kroz nekoliko godina, već danas imamo brojne impulse i smjernice. Ovo se osobito tiče pitanja obiteljskog pastorala, župskog caritasa, kao i pitanja rada župskih pastoralnih i ekonomskih vijeća. Kroz brojne ankete, analize i rasprave uspjeli smo poprilično zaokružiti sliku o aktualnom stanju, kao i o nekim potrebnim akcijama i mjerama. Na primjer, danas znamo da nam je potreban jedan novi i opsežniji program zaručničkog tečaja jer živimo u nekim drukčijim vremenima nego prije. Psihologija kaže kako je danas čak 80% mladih afektivno nespremno i nezrelo za brak. Naš nadbiskup bi to jednostavnije rekao: „U međuvremenu je stasala cijela jedna generacija koja nije odgajana da živi, nego da uživa.“ S mladima je zato danas potrebno dosta rada, i to ne samo prije braka, nego i poslije sklapanja samoga braka. Tako, u nadbiskupiji se već dosta radi na tome. Također, iz dosadašnjeg sinodskoga rada stekli smo i percepciju o potrebi i nekih drugih programa. Premda je novi statut Župskih pastoralnih i ekonomskih vijeća izišao još prije 17 godina, njegova provedba još uvijek nije ostvarena u punom zamahu i smislu. Na terenu se još uvijek osjeća dominacija starog „prakaraturskog“ sustava. Na ovome je potrebno dosta poraditi jer očito je da ni samim svećenicima često nije u potpunosti jasno što bi trebali raditi sa svojim vijećnicima, a ovima drugima još manje. Od optužbi i prebacivanja odgovornosti na kraju nema ništa … Treba raditi na kvalitetnim programima i tečajevima koji će ljudima pružiti potrebna znanja i informacije te otvoriti nove pastoralne vidike. 

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju