Vlč. dr. Mario Bernadić

Vlč. dr. Mario Bernadić rođen je 29. siječnja 1975. u Sarajevu (župa Presvetog Trojstva) gdje je završio osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Kao svećenički kandidat Vrhbosanske nadbiskupije završio je filozofsko-teološki studij 2001. u Sarajevu, a iste godine zaređen je za svećenika. Poslije toga obnaša dužnost župnog vikara u Žepču, Novom Travniku i Sarajevu. Odlukom vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića 2004. otišao je na poslijediplomski studij katoličke teologije u Innsbruck (Austrija). U okviru instituta za sistematsku teologiju pri Leopold-Franzens Univerzitetu specijalizira se u području dogmatske teologije pod vodstvom dr. Jozefa Niewiadomskog. Svoju doktorsku tezu pod nazivom Transformacija suda: Promjena sudačkog mišljenja u postkoncilskoj katoličkoj eshatologiji njemačkog govornog područja uspješno brani 28. travnja 2009. S početkom akademske godine 2009./2010. imenovan je višim asistentom i predavačem pri katedri dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu te na Katehetskom institutu u Mostaru. Pri istoj katedri 2013. imenovan je docentom. Uz navedeno obnaša dužnost ravnatelja fakultetske knjižnice, generalni je tajnik Sinode Vrhbosanske nadbiskupije i član Izvršnog odbora Međureligijskog vijeća u Bosni i Hercegovini.

Poštovani dr. Bernadiću, na početku razgovora pojasnimo čitateljima što je Sinoda, uz navođenje nekih bitnih primjera i plodova tih događaja od iznimne važnosti za Crkvu.

Ako bismo govorili etimološki, riječ sinoda znači „zajednički put“ ili je možda bolje kazati „zajednički hoditi“ (od grčkog σύνοδος). Međutim, povijesno gledano, pojam sinode se uvijek vezivao uz određena skupštinska događanja, što će reći da ono „zajednički hoditi“ ne treba doslovno shvaćati. Tomu naprotiv, pojmu sinode bi bolje odgovaralo ono „zajednički razmišljati i odlučivati“. Kako je tema crkvene „sinodalnosti“i „koncilijarnosti“odveć široka i kompleksna, ja ću se ovdje ograničiti da govorim samo o takozvanoj biskupijskoj sinodi. Rečeno crkvenopravnim rječnikom, biskupijska sinoda je „skupština izabranih svećenika i drugih vjernika partikularne Crkve koji pomažu dijecezanskom biskupu na dobrobit sve biskupijske zajednice“ (Zakonik kanonskog prava: kanon 460.). Ako bismo ovo potonje pokušali iskazati na jedan način razumljiv našem prosječnom vjerniku, onda bismo rekli da biskupijska sinoda predstavlja jedno duže skupštinsko događanje gdje predstavnici svećenika i vjernika pokušavaju zajednički razmišljati o svim stvarima bitnim za život mjesne Crkve, pri čemu ujedno nastoje „trasirati“ njezin put, odnosno prioritete za idućih pedesetak godina.

Ako bismo pokušali preciznije objasniti s čim se sve bavi jedna biskupijska sinoda, onda bi se svakako trebalo vratiti malo u povijest. Naime, čini se da je prvotna zadaća biskupijskih sinoda oduvijek bila raditi na usklađivanju lokalnih običaja i zakona s općim normama i pravilima Katoličke Crkve. Potreba za takvim nečim je, nadam se, jasna: opći zakoni su sa svoje strane izričiti, neumoljivi i jasni; s druge strane, realan život počesto ide nekim svojim krivudavim stazama, te se lako optereti dvojnostima, kompromisima i svakojakim tradicijama. Stoga se s vremena na vrijeme mora podvući crta, pri čemu se realnost mora suočiti s općim normama. Jednostavno, čovjeku su potrebni stanoviti univerzalni korektivi njegova ponašanja i načina življenja. U suprotnom bi stvari mogle nepovratno otići u neželjenu pravcu. 

Novi Zakonik kanonskog prava iz 1983. donio je i novi izgled biskupijske sinode. Glavna razlika ogleda se u tome što su u sinodski proces sada uključeni i vjernici – laici. Osim toga, novu Sinodu karakterizira i zahtjev za jednom širokom i temeljitom pripravnom fazom u kojoj bi trebale biti obuhvaćene sve strukture jedne mjesne Crkve.

Koji su ciljevi Sinode u Crkvi općenito, te predstojeće u Vrhbosanskoj nadbiskupiji?

Svaka biskupijska sinoda ima svoje predefinirane i definirane ciljeve. Pod predefiniranim ciljevima podrazumijevaju se obnova vjere i produbljenje crkvenog zajedništva. Odnosno, čim god se sinoda kasnije bavila, nikad se ne smiju iz vida ispuštati ova dva temeljna cilja. Ukoliko bi se neka sinoda pretvorila u žustro strančarenje te u bezdušno pametarenje, mjesni biskup bi bio dužan takvu sinodu utrnuti, to jest raspustiti.

Ako pak govorimo o definiranim ciljevima naše vrhbosanske Sinode, tu nailazimo na sljedeće zahtjeve: