Vlč. dr. Dubravko Turalija, pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije

Vlč. Turalija rodom je s Kupresa, a rođen je u Livnu 1977. Osnovnu školu pohađao je u Kupresu, dok je klasičnu gimnaziju završio i maturirao u Zadru. Studij teologije završio je na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji 2002., kada je zaređen za svećenika. Poslije službe župnog vikara na Stupu i osobnoga tajnika nadbiskupa Vinka kard. Puljića, krenuo je 2005. na poslijediplomski biblijski studij na Papinskom biblijskom institutu u Rimu. Razmjenom studenata nastavio je biblijske studije u Jeruzalemu, gdje je na Papinskome biblijskome institutu magistrirao 2008. U ljeto 2009. stekao je i diplomu trećeg stupnja studija klasičnoga grčkoga jezika na Klasičnome institutu Aleksandar Veliki u Ateni. U jesen 2009. upisao je doktorat iz biblijskih studija i semitskih jezika na Američkom katoličkom sveučilištu u Washingtonu D.C. na kojemu je 2014. obranio doktorsku disertaciju. Od ak. god. 2014./'15. predaje starozavjetne predmete, biblijsku arheologiju i hebrejski jezik na sarajevskom KBF-u, a od jeseni 2015. i na Katehetskome institutu u Mostaru. Koordinatorom pastorala obitelji i koordinatorom priprave za brak u Vrhbosanskoj nadbiskupiji imenovan je 2016.  

Poštovani dr. Turalija, 15. svibnja obilježava se Međunarodni dan obitelji. Kako Vi, kao pročelnik Ureda za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije(UBOVN), vidite stanje u kojemu se trenutno nalazi bh. obitelj?

Pročelnikom Ureda postao sam nedavno i pod određenim okolnostima, tako da su moje informacije o stanju katoličkih obitelji u Vrhbosanskoj nadbiskupiji još uvijek nepotpune. Ipak iz ove kratke prakse mislim da mi je dopušteno istaknuti nekoliko osobnih prosudbi koje sam uočio na terenu.

Kada govorim o stanju katoličkih obitelji onda bih se usredotočio isključivo na Vrhbosansku nadbiskupiju, jer stanje, premda mislim da je slično, ako ne isto i u drugim biskupijama, ponajbolje poznajem s područja vrhbosanskih župa.

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji, gledajući gradualno, imamo tri varijeteta obiteljskih zajednica. Prije svega tu su stari bračni parovi i udovičke obitelji u dobi od 75 godina pa naviše. Ove su obitelji na svome životnome zalazu i njih odlikuje svojevrsna egzistencijalna iscrpljenost. Međutim, u vjerskome pogledu one su najstabilniji korpus lokalne Crkve. Jedna od najvećih njihovih preokupacija je briga za potomstvo, ali ne više u materijalnome smislu, nego u onom duhovnome. Poteškoća uvjeriti mlađe ljude u Božje davanje – kako znaju reći, kao i egzistencijalna potreba vezivanja uz Krista kroz Crkvu toliko je asertivna s njihove strane prema djeci i unucima da je koji put posve kontraučinkovita. Sukob u življenju njihove vjere i prakticiranju vjere njihove djece, a pogotovo unučadi više je nego očit. Ovoj grupi najbolje odgovara župni pastoral i u njemu se najbolje snalaze. Naši župnici odlično surađuju s ovom grupacijom vjernika i obostrana jaka podrška vrlo je naglašena u dnevnome pastoralu.

Drugu skupinu čine zrele obitelji sa životnom dobi od 55 do 75 godina. Ova zrela kategorija obiteljskih zajednica ili je pred mirovinom ili je već umirovljena pa uz one materijalne probleme ponajviše troše svoje snage na svoju djecu koja postaju ili su već odavno postala punoljetna, a čije je životno opredjeljenje nedefinirano. Ovo su ujedno i zajednice koje redovito materijalno pomažu pa čak i uzdržavaju svoju punoljetnu djecu koja, bilo da su već sklopila brak i žive s njima, bilo da su još uvijek nevjenčani. Uz sukob generacija ovdje je svakako očit i sukob neprihvaćanja koji se opet ne rješavaju razgovorima nego najčešće težim svađama pa i vrijeđanjima. U ovakvim odnosima stariji očekuju da im se mlađi podlože, a mlađi traže da ih stariji razumiju i prihvate onakve kavi jesu. Budući da je ova starija grupacija vezanija uz Crkvu, mlađa, zbog česte diskrepancije između djela i riječi, doživljava njihovu vjeru dvoličnom ili licemjernom. Ovdje se onda često rađa trivijalno pitanje „tko je bolji katolik“, oni što idu u crkvu i otežavaju drugima život ili oni što tijekom nedjelje ostaju uz televizore ili u krevetu ne uplićući se u tuđe živote i odnose? Vidite, redovito je kriza komunikacije po srijedi. Nažalost stariji, uz svu dobru volju, ne uspijevaju zadovoljiti ovo područje, a mlađi nisu previše ni zainteresirani poraditi na tom polju. Ovo je možda i najkritičnija točka u katoličkim obiteljima koja nam je, bojim se, izmakla kontroli jer su obje kategorije potpuno zrele i samostalne, ali opet nikada nije kasno dati se i početi raditi s njima. Ovaj Ured promišlja o takvim idejama, pogotovo o pastoralu odraslih zrelih neoženjenih i neudanih osoba koje su upale u svojevrsni egzistencijalni procjep. S ovakvima se mora raditi ozbiljno, profesionalno i dugotrajno ne podcjenjujući njihove osjećaje i ne banalizirajući njihovo životno stanje pa i opredjeljenje biti neoženjeni ili neudani. 

Treća skupina su obitelji u dobi od 30 do 55 godina i ova grupacija je najsenzibilnija i najnestabilnija. Najveći broj obitelji upravo iz ove kategorije odselio je iz nadbiskupije u posljednjih 10 godina. Njihova najveća preokupacija je materijalna sigurnost kroz koju se osjeti ne baš zanemariva doza komoditeta. Isto tako, umjesto štedljivosti primjećuje se nepotrebno rasipništvo što dodatno otežava njihovu bračnu vezu. S ovim obiteljima Crkva jednostavno mora raditi jer oni rađaju i odgajaju generaciju koja će za ovu Crkvu biti presudna. Ujedno, u ovoj grupi najveći su i problemi: alkohol, kocka, droga, prevara, fizičko i psihičko zlostavljanje... Čini mi se da je ova skupina bračnih zajednica moralno najslabija. Stoga nije ni čudo što je upravo najviše rastavljenih brakova iz ove grupacije, a statistike i kliničko iskustvo pokazuju da se broj nefunkcionalnih obitelji rapidno povećava. Veliko nezadovoljstvo koje se nerijetko očituje u obliku frustracija predstavlja opasnost da ne samo roditelji nego i njihova djeca postanu žrtve konzumističkog propagandnog svjetskog sustava, u kojem svatko ostaje zatvoren u svoj comfort zone. UBOVN je već pokrenuo seminare za ovu grupaciju i nastojat će ubuduće najviše pozornosti posvećivati njima i mladim zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak.       

Zbog čega se ovoliko dugo u Vrhbosanskoj nadbiskupiji čekalo na otvaranje Ureda za brak i obitelj?

Ured nije novina u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Prije formalne uspostave UBOVN-a djelovalo se na više razina i na više načina. Pokojni vlč. mr. Jozo Tomić formirao je grupu koja je redovito izlazila na teren i teološko-pedagoški odgajala pripravnike za brak. Mons. Bosiljko Rajić donedavno je također vodio grupu eksperata koji su pripremali mlade za brak. Dr. fra Velimir Valjan je godinama išao po župama i održavao predavanja iz moralne i pravne tematike bračnim pripravnicima i mladim bračnim parovima. Pojedini dekanati, kao npr. Ramski, godišnje je organizirao tečaj za brak i obitelj. Isto tako pojedini župnici su redovito pozivali eksperte bilo teološkog bilo psihološko-pedagoškoga miljea kako bi održali svoja predavanja za katoličke zaručnike, itd. Dakle, bilo je više intenzivnih pokušaja s više strana da se formira sustav koji bi radio na promicanju kršćanskog ćudoređa među mladima koji se pripremaju za brak. Nažalost, o tome nije vođena nikakva ozbiljnija dokumentacija pa su brojni hvalevrijedni pothvati pali u zaborav. Kada je dr. Sanda D. Smoljo započela s Centrom za savjetovanje Vrhbosanske nadbiskupije tada je nadbiskup Vinko kard. Puljić osjetio i jaku potrebu da se krene s Uredom za brak i obitelj koji će se posvetiti ne samo zaručnicima nego i bračnim parovima. Uz Nadbiskupov blagoslov dr. Smoljo je pokrenula ovaj projekt razgovarajući sa mnom, ali ne da bih ja preuzeo Ured, nego da bi bio dio njezina tima. Zbog toga sam i pristao na ovaj izazov koji me je, moram priznati oduševio, ali koji i iscrpljuje. Ja sam, uz svoje fakultetske obveze, prihvatio biti pročelnikom Ureda, ali kada smo izišli na teren oduševljenje i prihvaćanje je bilo toliko da smo odmah tražili razgovor s nadbiskupom i predložili mu da imenuje svećenika kojemu će pastoral obitelji i vođenje stručnih obiteljskih timova u nadbiskupiji biti jedina služba i preokupacija. Kard. Puljić se složio s ovim prijedlogom i nadam se da ćemo uskoro imati voditelja Ureda koji će baš kao što Sveto pismo ističe biti čovjek pun Duha Božjega, ali i mudrosti jer su potrebe tolike i raznolike da za ovu, možda jednu od važnijih službi u nadbiskupiji, treba biti imenovan netko tko će se zaista darivati, ali ne u svojoj prosječnosti, nego u svojoj natprosječnosti i duhovnoj i intelektualnoj.  

Svjesni smo da Crkva u Hrvata već desetljećima proživljava demografsku krizu, ali možemo reći da ovaj slučaj nije izoliran te kako je tako zapravo i sa skoro svim zemljama Zapada. Koji je možebitni odgovor ovoj situaciji?

Hrvatski narod je u svojim genima nomadski narod, ako tako smijem reći. Uvijek se selio i raseljavao, i tako će vjerojatno uvijek i biti. Povijest pokazuje da su velike skupine hrvatskog življa od srednjovjekovlja selile čak do sjeverne Češke i Mađarske, južne Francuske, a za Njemačku i Austriju da ne govorim. Ovaj današnji, aktualni val iseljavanja nije nastao odjednom i iznenada. Stvarao se još u dubinama zadnjega rata i poraća da bi eruptirao u naše vrijeme. Ljudi su se jednostavno umorili od osjećaja nesigurnosti, od osjećaja neslobode. Sprege koje ih sapleću s ekonomske, zdravstvene i školske strane možda su najveći razlozi odseljavanja. Najbolnije u svemu tome je to što ih Crkva ne može spriječiti, a što jedina temeljito vodi evidenciju tko su ti ljudi, zbog čega se i gdje se odseljavaju. Ne radi se dakle o trendu, nego o posljedici koja se zove poratna nesigurnost. Sjeverna Amerika je skoro udvostručena poslije Drugoga svjetskoga rata. Zašto? Pa zato što su se preživjeli Europljani osjećali nesigurnima u svojim vlastitim domovima. Ostavili su sve i pošli u nepoznato tražeći novu zemlju i novo nebo. Što država i društvo budu stabilniji to će iseljavanje biti manje. To je logika koja se pokazala svugdje vjerodostojnom.

Koja je uloga UBOVN-a i njegova aktualna djelatnost?

Ured za brak i obitelj Vrhbosanske nadbiskupije dužan je temeljito pratiti katoličke bračne parove i one koji se pripremaju za brak na području ove dijeceze. Praćenje se ne odnosi samo na predavanja, edukacije, seminare, nego i na mjesečne duhovne obnove te na godišnje duhovne vježbe za bračne parove, kao i za one koji se pripremaju za sakrament braka. Treba napomenuti da je ovo isključivo terenska služba i samo se tako može prihvatiti i unaprijediti. Voditi Ured iz fotelje jednostavno je nemoguće. Biti u neprestanom dosluhu sa župnicima, redovnicima i redovnicama koji imaju kontakte s katoličkim obiteljima te neprestano raditi s njima, pratiti ih i kršćanski poučavati poziv je, svrha i smisao ovoga Ureda. Ured je dakle dužan sučeljavati se s njihovim problemima profesionalno, tj. preko stručnih osoba kako bi oni sami bili svjesni ozbiljnosti i temeljitosti pristupa njihovim životnim smjerokazima.  

Katolički tjednik