Vlč. Anto Burić, umirovljeni svećenik

Poštovani, vlč. Anto, u novijoj povijesti Bosne vrijeme se mjeri na „prije“ i „poslije“ potpisivanja mirovnoga sporazuma u Daytonu. Od toga je događaja prošlo 20 godina. Premda „ništa nije kao što je bilo“, možemo li ipak govoriti „o životu“ u modričkom dijelu Bosanske Posavine, s posebnim naglaskom na župe Garevac, Čardak i Srednju Slatinu?

Možda mi neki neće priznati kada kažem da sam Garevljanin, pa samim time i Posavljak od glave do pete. No, nije mi važno priznaje li to netko ili ne. Rođen sam tu, djetinje uspomene pobrao sam tu i nosim ih i danas sa sobom kamo god pođem. Zahtjevom svoje svećeničke službe išao sam tamo gdje me moj biskup slao, ali sam se uvijek vraćao Posavini i vraćam se i danas, pa i odgovore na vaša pitanja pišem sjedeći u avliji u Garevcu gdje sam nekoć kao gologuzo dijete trčkarao za mačkom, ćukom i kokošima. Zapravo, odlazio sam, ali sam uvijek sa sobom nosio vedrinu ovog neba, mirise ovih polja, onu ciku i vrisku sela nekoć specifičnu ovom kraju, u ustima okus šljive Madžarice i nanine pite tiritnjače. Zato bih volio da na ovo vaše pitanje kao odgovor mogu napisati slavopojke svojoj dragoj Posavini koje je kroz svoju povijest zaslužila. No, ne mogu. Današnja stvarnost me pritišće da i nogama i glavom ostanem na zemlji, u realnosti kakva jest, a ne kakvu bih želio da jest. Vaše pitanje je: „...možemo li ipak govoriti o 'životu' u modričkom dijelu Bosanske Posavine?". Dobro ste ovu riječ „život“ stavili pod navodnike. Prije nekoliko dana sjeo sam u auto i prošao kroz cijele Trnjane (dio Garevca od magistrale pa do Spaića - oko dva kilometra) želeći izbrojiti koliko ću Garevljana sresti usput ili vidjeti pred kućom. Nećete vjerovati, i ne morate, nisam sreo nikoga na ta dva kilometra puta kroz srce sela, a pred kućom sam vidio samo Brkicu - Niku Tokića kako se polako, starački, premješta s noge na nogu, izuva opanke i ulazi u kuću. Eto, to je znak života u Garevcu. Evo, sada sjedim u dvorištu, u hladu pod vinogradom i pišem ovo što pišem i usput gledam na cestu hoće li netko proći, pozdravit' me ili mahnuti rukom. Moje očekivanje traje već više od sat vremena i ne znam koliko će još trajati. Nema nikoga. Tek svakih desetak munuta promakne pokoji auto. A dan ne može biti ljepši - poslije silne žege i sparine, svježina i povjetarac. Eto, to je život u Garevcu. Jučer čuh da je prošle godine u garevačkoj školi bilo svega troje djece i da se garevačka škola zatvara, prestaje raditi. A otvorena je tamo negdje 1882. Dakle umire i ta 130-godišnja garevačka starica koja je opismenila brojne generacije Garevljana, Čardačana i Kladaraca. Eto, to je život u Garevcu. U Garevcu i okolnim župama već godinama nema vjenčanja ni krštenja, osim pokoje sa strane. Gdje je tu klica života iz koje bi se moglo razviti stablo, procvjetati i donijeti plod? Na Ilinu će u Garevcu biti malo drugačije. Ali samo na Ilinu. A sutradan ponovno isto kao i dva dana ranije i tijekom cijele godine prije. 

Živi ste svjedok brojnih događanja koja su zadesila ovaj kraj. Što biste kao pozitivno istaknuli osvrnuvši se na protekla dva desetljeća?

Govorit ću o Garevcu, a drugi vjerojatno o svojim okružjima. Garevac je po nečijem – zna se i čijem - planu trebao nestati. Manji dio je u ratu porušen. Ovdje na prvom mjestu treba spomenuti porušenu garevačku župnu crkvu, glavno obilježje ovog sela. Uvijek bilo i danas je. Onaj veći dio Garevca bio je numeriran i namijenjen nekome drugom. I zato je bio u ratu naseljen „došljama“. U Garevcu su se odjednom mogle vidjeti koze i ovce kojih nikada prije nije bilo. Garevačke traktore zamijenili su mali brdski konjići. Promijenio se rječnik sela. Čak je Milešića kuća bila pretvorena u nečiju – zna se čiju – bogomolju. No, došlo je vrijeme da se Garevac vrati Garevljanima, samim tim i Garevljani Garevcu. Oni koji su odlazili, odnijeli su sve što se moglo odnijeti i negdje drugdje iskoristiti. Povađeni su s kuća prozori i vrata, demontirani i odneseni hidrofori, kade, umivaonici, a da i ne spominjem pokućstvo i kućanske aparate i tehniku. Čak su počupani prekidači i utičnice, iz zidova iskopane vodovodne cijevi. Poskidane su dvorišne ograde, krovovi s mnogih kuća. Iza bivših ostale su gomile smeća, starih guma, u nekadašnjim ljetnim kuhinjama koje su došljaci pretvorili u štale i svinjce ostale su hrpe đubreta. U proteklih 20-ak godina napravljena je nova župna crkva. Mnoge kuće su obnovljene. Mnoge danas izgledaju ljepše nego prije rata. Obnovljen je "zadružni dom" čija je funkcija da pod svoj krov primi na ručak, daću, kako mi kažemo, sudionike sprovoda, te o Ilinoj ugosti za nekoliko tisuća KoMa braću Begiće ili nekakvog Škoru da se iskukuriču kroz nekoliko sati. Kroz selo je provedena ulična rasvjeta. Svaka kuća je dobila mogućnost priključka fiksnog telefona. Otvorena je Otvorena kuća koja je redovito zatvorena. O njoj ne bih htio posebno pisati jer sam već pisao i bilo bi vrlo ružno. Garevačko groblje se redovito lijepo uređuje i održava čisto. Eto to je to, a možda ima i još ponešto. Ali što sve to vrijedi? Danju i noću rolete na prozorima obnovljenih kuća su spuštene i skoro nigdje pred kućom ne možete vidjeti štrik za rublje i štipaljke, jedan od znakova da tu netko boravi. 

U Doborskom dekanatu postoji 15 župa. Prije posljednjega rata (1991.) na tom je prostoru živjelo 42 465 katolika, a prema popisu iz župnoga blagoslova kuća 2014., taj je broj bio 8 965. Tako dolazimo do podatka da nedostaje 33 500 katolika. Koje zaključke iz ovih „suhih brojeva“ možemo izvući?

Garevac i sela oko njega su proživjela i preživjela polumjesec i zvijezdu na zelenoj podlozi, kukasti križ, zvijezdu petokraku, srp i čekić, veliko slovo U, dvoglavog orla i njegovu bradatu vojsku, i ostali su na nogama. Ovo što se u posljednjem ratu dogodilo ovim krajevima ostavilo je najteže i najsmrtonosnije rane koje su teže nego ikada u povijesti ovog područja. Ranije su Garevljani kada bi nekamo išli, uvijek kupovali povratnu kartu. Zadnjih dvadeset godina, a posebno u onim prvim ratnim kupovala se karta samo u jednom pravcu. Sada nema ni takvih. Ovi koji su ostali nemaju snage krenuti. I ne žele. Kad su već tu, žele tu ostaviti kosti. I sada, dvadeset godina poslije rata, ova područja hropću u samrtnom hropcu. Nema nikoga da te rane previje, zaliječi. Suprotno tome čak ni nakon dvadeset godina ne prestaje želja da se tog umirućeg tigra dotuče. Eto to možemo zaključiti iz citiranih statistika.

Kada se gledaju statistike, može li se kazati da su se Hrvati „odrekli“ ovoga dijela Posavine ili se ipak na konkretnim primjerima može iščitati nešto drugo?

Negdje u svibnju 2009. napisao sam na web-stranici garevac.net tekst zbog kojeg su me moji Garevljani bili spremni pribiti na križ. I danas čuvam te bonbon komentare koje su pisali. Bit ću slobodan citirati dio spomenutog teksta:

„Garevac nije ni lakirani hrast na garevačkom groblju, ni pokrpani asfalt prema Čardaku, ni Otvorena kuća, ni novi toranj, ni garevačka crkva, ni Burića štala. Garevac su Garevljani koji u njemu žive. Ako njih nema, nema ni Garevca. I to ne bilo kojih Garevljana, nego koljenovića slavnih mučenika iz Burića štale... Današnji Garevljani su svi, osim nekoliko jedinki, preko šezdeset godina i ima ih svega nešto preko stotinu. Nek' ih Bog poživi još dvadesetak-trideset godina, ali prema prirodnom zakonu svi su oni na uvratinama svoga ovozemaljskog života. A onda? Ne treba biti posebno mudar i pametan pa zaključiti da nakon njih Garevca više nema. A kome će onda ostati i nešto značiti Burića štala, toranj i nakrivljena šahovnica na garevačkom groblju? Svi oni koji su nekada, idući iz Trnjana prešli preko pruge kod Metine kuće i kod Perijine gostionice uključili desni žmigavac i otišli prema Zapadu, za Garevac su mrtvi. Oni su Garevcu uskratili svoje potomstvo, uskratili su Garevcu budućnost. Kako oni vole Garevac? Neki su već promukli i usta im se zažvalila do ušiju od domoljubnih povika ljubavi prema Garevcu. Viču to sa udaljenosti od nekoliko stotina kilometara daleko od Garevca. Viču na pijankama i zabavama. U kući ne smiju jer će ih njihovo rođeno dijete upitati: Tata, was ist Garevac? Dođu za Ilinu u Garevac i to sve rjeđe, okrenu prase na ražnju da pokažu onoj garevačkoj sirotinji koja tamo živi tko su oni. Takva njihova ljubav prema Garevcu je 'domoljubna sprdnja' s najvećim svetinjama koje čovjek ima. Sve njihove 'inicijative za spas Garevca' su ćorav posao, da ne kažem nešto drugo.“

Da, tako sam napisao prije pet-šest godina. Danas sam još uvjereniji u ovo te i dalje stojim iza ovoga. Uvjerila me stvarnost. Potvrđuje to ovih nekoliko minulih godina. Prema statistikama ono „malo“ postaje sve „manje“. Što se tiče konkretnih slučajeva povratka, oni su hvale vrijedni. No, jedna kap u oceanu ne znači ništa. Kada bi se kapi sjedinile, moglo bi se nečemu lijepom nadati, ali tog jedinstva nema. Čini mi se pomalo umire i nada koja inače umire posljednja.

Gledajući detaljnije, naći ćemo da su Čardak, Garevac i Srednja Slatina prije rata zajedno imali 6 300 katoličkih duša. Danas taj broj iznosi 349, što znači da je napravljen minus od 5 951. Mnogi će reći kako je to „završena priča“, no ipak što učiniti kako bi se to stanje popravilo?

Postoji samo dvoje što Garevac i okolna sela može otrgnuti s ruba ponora nad kojim se nalaze: prvo, da Bog učini čudo ili drugo, da se bivši žitelji ovog područja okuraže i vrate.

Ne vjerujem ni u jedno ni u drugo! Nek' me netko razuvjeri, ali činjenicama, a ne šupljim pričama. Bit ću mu do neba zahvalan.

U naletu ratnoga ludila 90-ih godina prošlog stoljeća Bosanska Posavina je poharana. Ljudi su morali bježati kako bi sačuvali goli život. Vi ste među prvima imali prigodu vidjeti što je u Garevcu, Čardaku i Srednjoj Slatini ostalo poslije prolaska armada zla. Kakvo ste stanje zatekli?

Između ostalog, godine 1996. imao sam priliku s novinarima HKR-a i RTV-a Zagreb posjetiti župu Gornja Dubica gdje je kardinal Vinko Puljić na ruševinama župne crkve slavio prvu poratnu svetu misu na području Republike Srpske. (Ranije sam bio u Vidovicama i umalo nisam glavu izgubio). Iskoristio sam devedeset i šeste priliku da „skoknem“ u Garevac s nekakvim nazovitaksistom. Otišao sam u Garevac. Kada bih htio opisati što sam vidio, onda je najjednostavnije parafrazirati pjesmu Josipe Lisac koja glasi: „Magla svuda, magla oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas, magla svuda, magla oko nas, prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz“, mijenjajući riječ magla s riječju tuga: Tuga svuda, tuga oko nas, iz daljine jedva čujno dopire tvoj glas, tuga svuda, tuga oko nas, prekasno je, uzaludno, sve je dublji jaz..., a činilo mi se da dopire iz garevačkog groblja gdje pokojnici pjevaju svojim milima koji su otišli negdje daleko.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju