Vinko kardinal Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski

Kardinal Puljić je tijekom svojega svećeničkoga, a i biskupskoga vijeka imao, nažalost, priliku svjedočiti brojnim prirodnim i ljudskom rukom izazvanim nesrećama. Zapamtio je teško poraće nakon II. svjetskog rata, osjetio strašni potres koji je 1969. gotovo sravnio Banju Luku, a posljednji rat 1992. – 1995. preživio je u okruženom Sarajevu. Mogli bismo pučkim rječnikom kazati da se nagledao patnje, boli i straha. No, iz svega toga valjalo je izići te riječima utjehe i ohrabrenja vratiti narodu nadu. Poplave koje su sredinom svibnja šokirale Bosnu i Hercegovinu, ali i regiju, traže od duhovnih pastira upravo to: vraćanje nade i povjerenja u Boga. 

Uzoriti, svjedoci smo strašnih poplava koje pogodile Bosnu i Hercegovinu. Imali ste prigodu obići postradala područja. Koji su Vaši dojmovi, jesmo li svjesni što je zadesilo ovu zemlju?

Oni koji su pogođeni ovom katastrofom itekako su svjesni. Dobri ljudi koji imaju srca, kada su vidjeli ovaj povodanj, putem elektronskih medija ili tiskovina, izrazili su svoju solidarnost prikupljajući pomoć. Mnogi mediji su izazvani ovom poplavom da prenesu stvarnost u javnost, te prave „dobre priče“ s terena. Svećenici koji su s narodom itekako svjesno doživljavaju i proživljavaju ovu krutu stvarnost. Mnogi u vlasti reagirali su učinkovito. Ali se vidi kako neki žele i na ovoj tragediji ljudi zaraditi političke poene. Trebalo bi pozatvarati ljude koju su sredstva za reguliranje Save preusmjerili na druge stvari te se nije obratila ozbiljnija pozornost na izgradnju vodosustava na ovim terenima. Za deset milijuna maraka moglo se ovo spriječiti, a sada je šteta veća za deset ili više puta. Sada je na Europskoj uniji da se ozbiljno pozabavi ovim problemom te se stvori centar za Sliv rijeke Save. Ovo je problem koji traži ulaganje sredstava i znanja kako bi se narod ubuduće zaštitio od poplava. To je posao regije, kako vole uporabljivati ovaj izraz, a ne samo BiH.

Što kazati ljudima koji su u tren oka izgubili gotovo sve materijalno što su imali? Gdje naći riječi utjehe?

Mislim da ne treba olako bacati utješne floskule. Potrebno je ljudima iskazati blizinu i solidarnost. Zajedno moliti u tom trpljenju. Onda pokušati zajednički hrabro gledati u budućnost iz nutarnje vjere, pouzdanja u Boga i naše bratske solidarnosti. Upravo sam to činio obilazeći ih u sabirnim centrima, kao i na mjestima stradanja. Valja ljudima pomoći da shvate: to je jedna od stepenica našeg hoda kroz ovaj mučni život. Uočio sam da u tom narodu ima snage i žilave izdržljivosti. U prošlosti je mnogo prepatio, te u njemu postoji jedna neslućena snaga.

Imate li dojam da narod u teškim situacijama biva solidarniji nego obično?

Žao mi je da nas zlo više zbliži nego dobro. Dok nam je dobro, velike su podjele i napetosti. A sada je jedno zajedničko: kako preživjeti. Vidim da su mnogi spremni biti i Veronike koje brišu Isusu lice i Šimuni Cirenci koji podmeću leđa da bratu pomognu nositi križ. Koliko je ova poplava pokrenula lavinu dobrote, to ohrabruje. Ali, nažalost, stara je poslovica: „Gdje god Bog radi, tamo i đavao želi zaraditi.“

Pomoćnog sarajevskog biskupa Peru Sudara, poslije jednoga masakra u glavnom bh. gradu, pitali su: „Gdje je sada Bog?“ ili „Gdje je bio Bog u trenutku dok su ljudi stradavali?“ Jeste li Vi sada dobivali slične upite i što biste odgovorili u tom slučaju?

Moram iskreno reći da takovo pitanje nisam dobio. Dapače, zadivio sam se vjeri tih ljudi i hrabrosti kojom se nose s ovom nedaćom. Obilazeći prostorije gdje su ljudi smješteni u sabirne centre u noći, zatekao sam brojne da sjede i mole krunicu, a druge sam čak zajedno našao okupljene u molitvi kako bi molitvom jačali svoj duh u ovoj situaciji. To djeluje vrlo edukativno. Istina da u nevolji ljudi su skloni tražiti krivca, pa čak i Boga znaju kriviti u svojoj frustraciji i nemoći. Međutim, taj kraj koji je stradao u poplavama – osobito Posavina – je posebno kršćanski kraj i oni s Bogom računaju.

U razgovoru s ljudima mogu se čuti mišljenja kako je sve ovo Božja kazna. „Narod se osilio“, kažu, „pa se ovo jednostavno moralo dogoditi“. Što Vi velite na to? Može li se i u ovoj katastrofi iščitati barem neki znak?

Znakove trebamo čitati, ali moramo znati da Bog nije osvetnik, nego je Bog ljubavi. Nikada se ne bih usudio tako procjenjivati stvarnost. Ali da mogu biti znakovi poziva na obraćenje i da uočimo svoju nemoć i svoju slabost, to je svakako vidljivo. To sam itekako osjetio gledajući silinu te vode. To može biti poziv na obraćenje i shvaćanje svoje ljudske granice i potrebe istinske suradnje s Bogom. To odgaja u poniznosti. Sada kada vidimo kako voda sve odnese, valja vidjeti zašto živjeti. Materijalna sigurnost je tako jadna – valja tražiti jednu veću sigurnost, a to je uporište u pouzdanju u Boga i hod prema vječnosti.

Što su Vas ljudi koje ste susretali najčešće pitali?

Zanimljivo je bilo čuti tihi vapaj „da samo ovo zlo prestane“. Nisu posebno pitali, koliko su vapili da molim za njih kako bi imali snage ponovo obnavljati i svoj dom pripraviti za život. Pojedini su mi s jednom bolju govorili: „Hoću li imati snage sve ponovno...“ Jasno da sam im znao reći da će Bog dati snage, samo da ne klonu duhom. Većina je samo uzdisala, da što prije voda ode, kako bi se u svoju kuću vratili i u njoj zaživjeli.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju