Vinko kard. Puljić, nadbiskup metropolit vrhbosanski

Uzoriti, već drugi put ste sudjelovali u konklavama. Kako ste ih doživjeli?

Kao što sam u knjizi Moje prve konklave napisao da su za mene to bile najdublje duhovne vježbe, isto mogu i sada ponoviti. To su mi istinski bile duhovne vježbe crkvenosti. Ugodno je doživjeti bratsko ozračje Kardinalskoga zbora, a ozbiljnost pristupa u razmišljanju i molitvi. Izišao sam iz svijeta uskih pogleda koji su me zatrpali doma, te sam proširio vidike razmišljanja i ljubavi prema Crkvi i potrebama Crkve danas.

Postoji li nešto po čemu ćete posebno pamtiti ovaj izbor pape?

Polazeći u Rim, zapljusnule su me poruke podrške i molitve tolikih vjernika. Oduševilo me to da je ovoga puta cijela Crkva ujedinjena u molitvi. To smo svi osjetili. Posebno mi je bila draga bratska atmosfera u Kardinalskom zboru i kroz kongregacije i u samim konklavama. Vrlo se otvoreno govorilo o svim problemima, bez napetosti nego iz ljubavi prema Crkvi i imajući u vidu vrhovni zakon: spas duša. Tu se osjetila snažna odgovornost kardinala.

U svom osvrtu na konklave održane 2005., istaknuli ste da je molitva dominirala u odnosu na međusobne razgovore kardinala. Kako je bilo ovoga puta? Jesu li ipak kardinali, s obzirom na tijek izbora, morali više konverzirati kako bi našli konsenzus?

I ovoga puta je bila prisutna snažna molitva. Posebno nas je dirnuo cijeli svijet ujedinjen u molitvi. Više je dominiralo razmišljanje u kongregacijama o potrebi Crkve, te je razmišljanje bilo usmjereno ka traženju tko bi se mogao suočiti s tim potrebama, kako bi Crkva odgovorila svojim poslanjem u ovome vremenu. Skoro bih rekao da je bilo manje posebnih razgovora nego u prvim konklavama.

Već ste s javnošću podijelili svoj prvi doživljaj pape Franje i da Vam je rekao: „Vi dolazite iz trpeće Crkve.“ Otkuda Njegovoj svetosti to saznanje? Jeste li se imali prigode podrobnije s njime upoznati ranije...tijekom prošlih konklava?

Poseban naš susret bio je za vrijeme njegova imenovanja kardinalom 2011. Ja sam tada već sedam godina bio kardinal. Nakon toga bilo je još susreta u raznim konzistorijima. Nije to bila posebna blizina, ali su bili razgovori o našim Hrvatima katolicima u njegovoj nadbiskupiji. Posebno o franjevcima misionarima koji tamo djeluju. Vidio sam da već tada ima posebne simpatije prema našim vjernicima i fratrima. Jasno da smo i u prošlim konklavama imali nekoliko susreta. Tako da je njemu ostalo u sjećanju sve ono o čemu smo pričali. I stoga se odmah prisjetio, čim me vidio, i mojega prezimena i stanja Crkve u BiH. Zato je i spomenuo da dolazim iz trpeće Crkve.

Možemo li, s obzirom na to, očekivati poseban odnos i posebnu brigu pape Franje prema Katoličkoj crkvi u BiH?

Mislim da ne bismo trebali očekivati posebnu brigu, nego vjerujemo da će njegov osjećaj za siromahe i one koji trpe biti usmjeren i prema našoj Crkvi u BiH. A ne samo prema nama, nego i tolikim katolicima koji proživljavaju tešku diskriminaciju i progonstvo. Vjerujem da će se jače zauzeti za progonjenu Crkvu i za siromahe u svijetu...

Što ste novomu Papi kazali prilikom izražavanja odanosti i čestitanja?

Uz čestitku i izraženu radost iskazao sam mu svoju iskrenu potporu i vjernost u suradnji. Obećao sam, ne samo svoju molitvu, nego molitvu našeg naroda koji papu voli i izražava mu odanost i vjernost.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik