Tomislav Barišić, vjeroučitelj u OŠ Marka Marulića u Prozoru

Kraj kolovoza uvijek je rezerviran za nervozu i pripreme koje donosi nova školska godina. Povodom početka još jedne školske i vjeronaučne godine, sugovornika smo pronašli u vjeroučitelju Tomislavu Barišiću iz Prozora.

Razgovarao: Željko Ivković

Tomislav je rođen 8. lipnja 1994. u Tomislavgradu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Prozoru, a titulu magistra teologije stekao je 2020. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Prvi posao kao vjeroučitelj imao je u Kiseljaku, nakon toga otišao je u Brčko obavljati istu zadaću, a od 2023. predaje vjeronauk u Osnovnoj školi Marka Marulića u Prozoru.

S njim smo razgovarali o uobičajenim pitanjima na početku nove školske godine, ali i o razlikama među generacijama, specifičnostima današnjeg školstva te koliko osobna vjera pomaže biti bolji nastavnik i profesor...

Poštovani, u kakvu ozračju započinje nova školska i vjeronaučna godina i koji su najveći izazovi koji predstoje?

Svaki početak školske godine za djecu je u isto vrijeme i tužan i radostan, tužan zbog kraja ljetnih praznika, a radostan zbog povratka u školske klupe gdje ih čekaju prijatelji koje nisu vidjeli cijelo ljeto.

Druženje i jest jedan od glavnih segmenata školstva uz, naravno, znanje koje je potrebno prenijeti djeci. Izazovi u školi danas su veliki, prvenstveno jer je autoritet nastavnika u velikoj mjeri umanjen, a djeci se kroz društvene mreže plasira neki sadržaj koji nije u skladu s onim s čim se susreću u školi. U iskušenju je svakako i taj živi kontakt među djecom koji je sve manje prisutan jer djeca svoje vrijeme i igre organiziraju sa svojim mobitelima i nemaju veliku potrebu za druženjem van kao nekad prije. Odlazak u individualizam u tako ranoj fazi odrastanja svakako je jako problematičan i ostavlja velike posljedice na djecu, kako u njihovu psihofizičkom razvoju, tako i u socijalnim relacijama sa svojim vršnjacima.

Školstvo se stoga nalazi u teškoj situaciji da nađe upravo taj neki balans kako bi djecu usmjerio da se ne oslanjaju u velikoj mjeri na tehnologiju, te da je racionalno koriste, da tu tehnološku olakšicu iskoriste u pametne svrhe, ali opet da se ne oslanjaju u cjelini samo na nju, nego da razvijaju sposobnosti koje će im služiti dalje kroz život. Njihovi uzori danas ne dolaze iz svijeta književnosti ili umjetnosti, sve manje dolaze čak i iz sfere sporta. Današnji idoli su oni koji propagiraju nerad, lažni sjaj tzv. Tiktok zvijezde čija priča nažalost osvaja upravo misli djece tog uzrasta. Tako da je zadatak škole, ali i roditelja danas iznimno težak, usmjeriti djecu na pravi put, da odole svim izazovima koji se nalaze na njihovu putu odrastanja. Nastavnici također moraju tražiti nove metode za širenje znanja, moraju se i oni sami prilagoditi jer danas, upravo zbog svega navedenog, koncentracija kod djece je značajno pala. Prema nekim studijama, i djeca i odrasli danas posjeduju maksimalno 10 minuta koncentracije i mogućnosti fokusa. To nije samo problem koji će pogoditi školstvo, nego i kazališta te bi se i umjetnost mogla mijenjati zbog toga. Hoćemo li imati filmove kao nekada koji traju po dva sata?! Tako da su izazovi u školstvu zaista veliki, ali i odgovornost, jer osoba najveći dio svoje osobnosti formira upravo u osnovnoškolskoj dobi.

U kojem obliku škola danas odgaja za život prema kršćanskim načelima?

Kršćanstvo je jedan od temelja na kojima je nastala Europa kao politička zajednica naroda, ono prema čemu mi težimo danas, prema toj obitelji europskih zemalja. Stoga je odgoj djece prema kršćanskim načelima iznimno bitan. Svjesni smo da nije lako danas biti kršćanin, mnoštvo je izazova koji se kose s kršćanskim naukom.

Vidimo da u velikom dijelu Europe škole postaju mjesta na kojima se djecu već programira na propagandne stvari. Nama koji dolazimo iz još uvijek tog nekog tradicionalnog društva jasno je da je riječ o izopačenim stvarima. Naše škole još uvijek imaju taj kršćanski element i pokušavaju istaknuti one prave vrline kao što su solidarnost, zajedništvo, biti na raspolaganju slabijima, razvijati empatiju prema drugome. Mnoštvo je projekata koji upravo služe tomu da bi djeca usvojila te elemente, bilo da je riječ kroz sport, bilo kroz neke druge discipline. Na kraju krajeva vjeronauk je jedan od glavnih elemenata gdje nastojimo prenijeti djeci taj kršćanski kodeks ponašanja koji je i njima osobno, ali i društvu u cjelini iznimno važan za daljnji napredak. Važno je djeci koja se spremaju za srednju školu posvijestiti da je vjerski život jako važan stup njihove osobnosti, a ne nešto što moraju odbaciti kao dio tog njihovog buntovnog životnog razdoblja.

I sami smo svjedoci da poslije krizme veliki broj mladih rijetko ili skoro nikako ne dolazi u crkvu, nisu više raspoloženi biti sudionici crkvenih projekata. Takav pristup svakako je potrebno mijenjati, a on se može promijeniti samo živim primjerom kršćanstva, a prvi koji su primjer toga jesu nastavnici i vjeroučitelji. Dakle, ako u njima djeca vide pravi primjer, onda smo na dobrom tragu da i oni uzmu sličan model ponašanja. Stoga govoreći o kršćanskom modelu, ne možemo govoriti o nekom teoretskom aspektu, odnosno suhoparnoj teoriji, nego živi primjer, kao što je Isus Krist bio primjer koji su apostoli nastavili poslije njegova uskrsnuća, iako su ponekad za vrijeme njegova boravka na zemlji odbacivali njegov nauk. Dio odrastanja je da si buntovan i uvjeren da znaš sve sam, ali na kraju ipak vidiš da su neki koji su te učili ranije bili itekako u pravu. Biti liberalan u mladim danima je potpuno razumljivo, ali ne da taj liberalizam odlazi u svoju krajnju granicu koja na kraju odstupa od kršćanske ideje. Škola je temelj gdje djeca moraju usvojiti neka osnovna načela kršćanstva prema kojima će formirati svoju osobnost u kasnijoj fazi sazrijevanja i odrastanja. 

Kako motivirate djecu koja vaš predmet ne smatraju „ozbiljnim“ i „opasnim“?

Metoda straha svakako nije ispravna pedagoška mjera kojom se trebamo koristiti. Kako nije dobra ta krajnost da nastavnik nema autoritet, isto tako nije dobro da sije strah svojom pojavom bez obzira koji predmet predaje. Sposobnost nastavnika zrcali se u znanju koje učenici usvoje i koje im uspješno prenese, također i pobuđivanjem njihova zanimanja za taj predmet. Svaki je predmet bitan, svaki predmet donosi neka nova znanja koja će biti od velike važnosti u budućnosti. Ono što osobno pokušavam u prvom redu kod učenika pobuditi jest to da ocjena nije mjerilo znanja. Smatrati neki predmet „neozbiljnim“ je loše po nas jer svaka situacija zahtijeva ozbiljan pristup. Vjeronauk je promatran kao jedan od lakših predmeta koji ne zahtijeva puno truda, u smislu da ne moraju potrošiti cijeli tjedan na učenje za kontrolni. Ali to ne znači da mogu „spavati“ na vjeronauku, jer na vjeronauku se uče neke stvari koje su bitne za njih, ako ne informativno, onda svakako na njihovoj ljudskoj crti razvoja. Prema tome, potrebno se potruditi da se ubace teme koje će pobuditi zanimanje kod njih, a onda povući paralelu s nekom biblijskom slikom. Potrebno je uložiti trud i pronaći odgovore na njihova mnogobrojna pitanja, da kažemo – potrebna je aktualizacija onoga što se predaje, naravno prema već utvrđenom planu i programu. Naša sredina je još uvijek svjesna važnosti vjeronauka, i djeca bez obzira na pristup predmetu, shvaćaju da je bitno da bude u školskom planu, tako i druge kolege profesori s velikim poštovanjem govore o vjeronauku, često i oni pitaju o nekim svojim stvarima koje ih muče, tako da ne možemo govoriti o tome da netko nipodaštava vjeronauk kao predmet. Ali vjeronauk se svakako mora prilagođavati, zadržati aktualne teme, mora biti fleksibilan, ali da se ne odstupa od crkvenog nauka, da taj put kojim se ide ka sazrijevanju u vjeri olakšaju upravo vjeroučitelji.

Idu li djeca rado na vjeronauk i vidite li u ranoj dobi buduće teologe ili pak duhovna zvanja?

Djeca vrlo rado idu na vjeronauk jer je to prilika gdje malo uhvate predah od nekih školskih obveza i ispitivanja, kontrolnih zadatka, jer smo fokusirani na to da djeca na vjeronauku kroz igru, crtanje, opuštene teme dolaze do novih spoznaja. Školski vjeronauk je prilika za njih da pokažu i neke svoje kreativnosti i ideje, ali i da nauče molitve koje će im olakšati njihove školske dane. Veliki broj djece upravo potaknut školskim vjeronaukom uključuje se u djelovanje u crkvi, bilo kao ministranti, pjevači, čitači. Pored školskog imamo i crkveni vjeronauk na kome se djeca pripremaju za prvu pričest i sakrament potvrde. U suradnji sa svojim kolegama zajedno ih pripremamo. Naravno da se kod određena broja djece može vidjeti i želja za duhovnim djelovanjem, to se vidi kroz njihov pristup i crkveni angažman, ali naravno dug je put formacije i bitno je ostati dosljedan. U osnovnom obrazovanju može se postaviti temelj za buduća zvanja koja se ipak u kasnijem školovanju kroz srednje i fakultetsko obrazovanje moraju izbrusiti do kraja. Rekao bih da je težište ipak na kasnijim godinama školovanja.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba