Sestre misionarke Liberija Filipović i Ana Uložnik

Sestra M. Liberija (Luca) Filipović rođena je 10. veljače 1947. u selu Jagodnjak kod Brčkog. U Družbu sestara Služavki Maloga Isusa ušla je 1962. Vršila je razne službe u nekoliko zajednica u domovini i izvan nje. Na Papinskom sveučilištu Salezijana magistrirala je psihologiju. Trenutno je predstojnica u Kući Navještenja na Gromiljaku i ekonoma sarajevske Provincije. Često ističe kako je Bogu zahvalna za dar zvanja, te da je radosna što ju je pozvao baš u Družbu sestara Služavki Malog Isusa. Voli Stadlerovu karizmu u kojoj je naučila služiti Isusovoj najmanjoj braći.

Njezina mlađa susestra s. M. Ana Uložnik rođena je 26. kolovoza 1986. u Prozoru – Rami. Osnovnu školu završila je u Rami (Ripci). U kandidaturu Družbe sestara Služavki Maloga Isusa sarajevske Provincije ušla je 26. kolovoza 2001. u Slavonskom Brodu, nakon čega nastavlja redovničku formaciju kandidature u Kući Navještenja na Gromiljaku. I ona je na Papinskom sveučilištu Salezijana u Rimu godine 2012. magistrirala na pedagoškim znanostima sa specijalizacijom socijalne pedagogije. Vrši službu odgojiteljice i ravnateljice Stadlerova dječjeg doma Egipat i posebice ju veseli rad s najmlađima. Sa sestrama smo razgovarali o misionarskom pozivu, otvaranju misijske postaje na Haitiju, humanitarnim akcijama kroz rad s djecom i brizi za potrebite te o došašću i Božiću.

Tijekom svečanog euharistijskog slavlja 27. listopada ove godine u katedrali Srca Isusova u Sarajevu primile ste misijski križ po rukama vojnog biskupa u BiH mons. dr. Tome Vukšića, i uskoro putujete na Haiti. Što vas je potaknulo na odlazak u misije?

S. Liberija: Zašto baš na Haiti? Zato što se tamo 2010. dogodio strašan potres koji smo sa zebnjom u srcu pratili preko medija. Kad god se negdje dogodi neka katastrofa, osobna mi je želja biti nazočna i priteći u pomoć onima koji trpe. Naravno, ne mogu biti svugdje nazočna, ali mogu biti nazočna barem molitvom i nekim dobrim djelima u svojoj domovini. U Republici Haiti je jako mnogo djece ostalo bez roditelja. Mi smo se prijavile da pođemo tamo i pomognemo toj dječici. Naša družba je prihvatila našu želju i odlučila tamo otvoriti misijsku postaju. I ako Bog da, u prvoj polovici siječnja 2014. odlazimo na Haiti.

S. Ana: Već duže vrijeme u sebi osjećam poziv i želju za odlaskom u misije. Kad se u našoj zajednici pričalo o odlasku u misije i otvaranju misijske postaje na Haitiju, u meni je postala još jača želja da odem tamo i skupa s našom zajednicom pomognem toj djeci. Raduje me da je to jako usko vezano s našom karizmom i da je to briga i odgoj djece jer smo mi u Sarajevu upravo osnovane radi djece koja su ostala bez roditelja.

Kako se uopće postaje misionar, i kako se priprema za tu službu?

S. Liberija: Misionar je poziv koji se rodi u osobi. Vjerujem da taj poziv nosim iz svojih mladih redovničkih dana. Misionar se postaje željom da služiš Bogu tamo gdje te On zove. Žetva je velika, radnika je malo. I Gospodin gospodar žetve od to malo radnika izabere nekoga da ga postavi tamo gdje je žetva velika. Vjerujem u to i uvjerena sam da je to Božji dar, meni osobno, mojoj zajednici i cijeloj Crkvi. Tako se postaje misionar.

S. Ana: Složila bih se sa svime. Mi smo u milosti da duhovnu pripremu imamo kroz cijeli naš redovnički život. I još obavimo ono što je potrebno za odlazak u misije, primjerice cijepljenja radi prevencije od nekih bolesti. Sve drugo stavljamo u Božje ruke. Ako nas On želi tamo, onda je najbolja priprema prepustiti se Njemu.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik