Sestra Virgina Ninić, SMI i pjesnikinja

 Sestro Virgina, kada ste prvi put počeli pisati pjesme?

Još kada sam išla u školu, moja učiteljica je zapazila da imam talenta za pisanje i crtanje. Kada bismo crtali u školi ili pisali nešto, moji radovi su uvijek bili primjeri drugoj djeci. Kada sam došla u samostan, u kandidaturu, nisam se pjesnički izražavala već sam pisala sastave, priče. Međutim, kada sam položila zavjete napisala sam svoju prvu pjesmu, i to nadbiskupu Stadleru, napisala sam i tekst i glazbu. Dalje, kako sam ulazila u razne poslove, uvijek mi je bilo povjereno da se brinem o priredbama, a ja sam se prema prilikama i snalazila.

Prvu pjesmu napisali ste prvom vrhbosanskom nadbikupu Josipu Stadleru...

Stadleru sam prvu napisala pjesmu jer sam osjećala ljubav prema tom čovjeku. On je naš utemeljitelj i, kada sam došla u samostan kao curica, među sestrama sam čula spominjanje njega kao «našeg blagopokojnog utemeljitelja». Meni je bilo pet godina kada je on umro, a mi smo živjeli u blizini ovog mjesta gdje sam i danas (dom Sv. Josipa u Vitezu, op. a.) pa smo išli i u crkvu u samostan. Tada je bila izvješena crna zastava. Kada sam pitala mamu čemu ta zastava, ona mi je rekla da je od sestara čula da je umro njihov otac. Meni je to djelovalo tako bolno jer smo se moja braća, sestre i ja osjećali tako voljenima od roditelja. Pomislila sam: kako je njima bolno što su izgubile oca. Tako je ta ljubav prema Stadleru od tada rasla, a ja mu se i danas molim.
Još nešto. Meni su bile oko četiri godine kada sam primijetila časne sestre kako pale svijeće, lijepo se ponašaju, mole i smješkaju jedna drugoj. Pitala sam tada majku: «Koje su ono žene tako obučene?», na što mi je dala odgovor: «Časne sestre.» Tada sam i ja prvi put rekla da ću biti časna sestra. To mi je bio prvi poziv.
Kada su ljeti dolazila djeca iz sirotišta iz Sarajeva vidjela sam jednu časnu kako tetoši neko dijete, pa sam mami kazala da je sigurno njezino. Ona mi je tada objasnila da časne sestre nemaju djece.
Završivši četvrti razred kazivala sam da ne želim biti ništa drugo osim časne sestre, pa mi je mama otkrila da je i ona to htjela kada je bila djevojka, ali joj otac nije dopuštao. To je bila Božja volja. Do dana današnjeg se nisam pokajala zbog svog izbora.
Zahvalna sam dragom Bogu, od početka vidim da me je On vodio. Sada, kada sam doživjela ulazak u 100. godinu, iako mi je to nevjerojatno, moram vjerovati Božjoj ljubavi, jer ja samo tu Božju ljubav i pažnju vidim.

Vi ste, dakle, svoje pjesme i uglazbljivali. Otkud Vam inspiracija za glazbu?

Ja sam sve sama uglazbila. Primjerice, prva pjesma koju sam napisala Oj, Stadlere jest i prva koju sam uglazbila, a ima narodni melos. I danas je rado pjevam. Glazba i note mi dolaze spontano, isto kao i riječi.

Znate li koliko ste do sada pjesama napisali?

Zaista ne znam. Prve nisam ni zapisivala. Dok sam bila u župi u Slavonskom Brodu sve sam napisane pjesme dala župniku. Njegova je zasluga što su sve one objelodanjene, a ne moja.

Kome ste sve tijekom godina pisali pjesme i kako biste ih opisali?

Pisala sam kada god sam imala priliku: Svetoj godini, Bezgrešnoj, Isusu, Stadleru, mladomisnicima, Crkvi, svečanim prilikama, sestrama, bakama... Zaista, kada god bih imala neku priliku. Pisala sam i kada sam bila u posljednjem ratu u Sarajevu. Tada je nastala pjesma U okruženju.
Pjesme koje sam pisala su i molitve i odraz moje duše, a plod su mojeg razmišljanja. Na stvaranje me najprije potiče ono što me duhovno unapređuje.

U kojem razdoblju života ste napisali najviše pjesama?

Nije bilo nekog posebnog vremena u životu, stvaralaštvo je bilo najviše vezano uz prigode i ništa drugo.

Jedno vrijeme svog života proveli ste i u Kanadi. Jeste li se ikada okušali u pisanju na engleskom jeziku?

Ja sam se na engleskom jeziku vrlo brzo naučila spretno sporazumijevati, ali nikada nisam poželjela pisati na tom jeziku. Uvijek sam pisala samo na materinjem jeziku. Ipak je ljepota materinjeg jezika najveća.

S obzirom na godine koje ste napunili, pišete li još uvijek pjesme ili su godine ipak ostavile traga?

Ne pišem više toliko često. Evo, odat ću vam tajnu: zadnji put sam napisala pjesmu prošle godine kada me je jedan mladomisnik zamolio.
Slabo vidi,m pa mi to pri pisanju smeta, a teško mi je i prstima, tako da sada već rijetko pišem.

Poznajete li još sestara koje pišu i je li se možda pjesništvo prije cijenilo više nego danas?

Mislim da se lijepa pjesma uvijek cijeni. A kada je riječ o sestrama, ima nekoliko mlađih za koje znam da zaista lijepo pišu.

Koji je Vaš savjet, kako potaknuti inspiraciju kod drugih?

Čitajući druge rodi se inspiracija. Moje pjesme objavljivane su i u Vjesniku, zato mislim da sam i ja nekoga potaknula na pisanje.
Mene je molitva vodila kroz život i sada, kada sam ušla u 100. godinu, kažem: „Bože, ovo je vrhunac Tvoje ljubavi!“ Na misi sam zaplakala kada je svećenik rekao da slavim 99. rođendan i ulazim u 100. godinu postojanja. Samo sam rekla: „Bože, velik li si!“