S. Rozelina Knežević

Nakon posljednjega rata mnogi krajevi u Bosanskoj Posavini ostali su opustošeni. Malobrojni povratnici koji su se vratili na svoja zgarišta morali su muku mučiti kako si osigurati ono najosnovnije za život. Dodatni problem bila je činjenica da je riječ, u načelu, o starijim osobama koje su željele, kako je njih nemalo kazalo, „makar umrijeti u svojoj kući“. Taman kad su uspjeli izgraditi krov nad glavom, sustigle su ih nove nedaće: bolest i osamljenost.
Rečeno bez imalo pretjerivanja, jedini oslonac našli su u Crkvi, a jedinu nadu u Bogu. O tomu svjedoči i životno iskustvo sestre Rozeline, dobrog duha modričkoga kraja u Bosanskoj Posavini.  
Rođena je 1951. u Čardaku gdje je mogla upoznati sestre Služavke Maloga Isusa i njihov samostan Doloroza. One su je, očito, oduševile za takav način života te je 1967. stupila u ovu družbu. Tijekom svojega školovanja završila je srednju medicinsku školu i diplomirala na Katehetskom institutu u Zagrebu. Kako to inače biva, redovnički put vodio ju je u mnoge krajeve Crkve u Hrvata, a prije šest godina vratio u njezino rodno mjesto. Otada ova sestra, između ostaloga, skrbi za stare, bolesne i nemoćne u ovim povratničkim naseljima. Dan bolesnika bio je prigoda zamoliti ju da svoje životno iskustvo podijeli s nama.

Sestro Rozelina, što biste Vi iz svojega iskustva njegovanja nemoćnih mogli kazati da znači biti bolestan? Kakav je to životni križ?

Svaka bolest čini osobu drukčijom. Psihički i fizički se priginje. Životne niti od kojih je sazdan ljudski život počinju pucati. Životni križ koji svatko nosi, postaje teži. „Do sada mi je bio križ na leđima, a sad je skliznuo preda me, moram ga zagrliti ako želim krenuti dalje“, rekla je jedna starica. Bolest i bol su teške i mučne stvarnosti za koje se ne možemo pripremiti. Svakodnevne molitve za zdravlje osobno i svojih bližnjih govore nam o pouzdanju u Boga koji nam je dao ovaj život. Imamo povjerenje da će naše životne dane ispuniti svojom snagom te i kad dođe bolest da budu podnošljivi.

Vi već pet godina skrbite za bolesnike u jednom povratničkom kraju. Možete li nam opisati jedan svoj „dan s bolesnicima“?

Do kraja prošle, 2013., godine Caritas Vrhbosanske nadbiskupije je provodio projekt Kućna skrb starih i bolesnih na ovim prostorima. Budući da se radi o općinama, odnosno župama u kojima je kao posljedica rata promijenjena demografska slika pučanstva, a povratnici, tj. preostali članovi župnih zajednica mahom stare, odnosno starije i bolesne osobe, postojala je urgentna potreba provedbe ovakvog projekta. Prioritet djelovanja su najugroženiji, prvenstveno osobe koje žive same, nemaju bliže rodbine ili se nitko ne brine o njima. To su uglavnom bolesne i nemoćne osobe koje su slabo pokretne ili nepokretne, te samim tim osuđene na životni prostor unutar stana ili kuće, a često i bez osnovnih uvjeta u njima. U tom projektu sam pet godina kao medicinska sestra i djelatnica Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije obilazila i pomagala stare i bolesne u općinama Modriča, Vukosavlje i Šamac uključujući župe koje su na tom prostoru. Zbog financijske iscrpljenosti, Caritas je taj projekt obustavio. Od početka 2014. djelujem samostalno uz potporu zajednice kojoj pripadam - Sestara Služavki Malog Isusa Sarajevske provincije.        

Što sve uključuje skrb o bolesnima u Vašem kraju? Možemo samo pretpostaviti da to nije isključivo obilazak i davanje lijekova...

Ovakav način pomaganja uključuje cjelodnevni rad na terenu. Velik i raznovrstan je opseg usluga. Najveća usluga jest da im otvorim vrata, kažem koju lijepu riječ, izreknem neku dosjetku da ih oraspoložim. Često ih nađem pokraj prozora u iščekivanju. Prilikom posjeta kontroliram krvni tlak, ako je potrebno i šećer u krvi. Vodim brigu o lijekovima, vozim ih u dom zdravlja, posjećujem u bolnici ili u staračkom domu, nabavljam namirnice, nekima kuham ili donosim iz samostana pripravljene obroke, brinem o higijeni U mojoj torbi, pored medicinskih aparata, su mašinica za šišanje, britvice za brijanje, sušilo za kosu, a zimi u prtljažniku automobila lopata za snijeg i pijesak u kanti, te još štošta. Nekolicinu, koji mogu ući u auto, odvozim na nedjeljnu svetu misu. 

Kažu da „jedan bolestan uz sebe veže troje zdravih“. Tko Vam pomaže u Vašem radu? Postoji li solidarnost društvene, ali i župne zajednice s bolesnicima?

U svojem djelovanju „na terenu“ sam sama, a u kući imam potporu svojih sestara.

Oni koji su imali priliku u bilo kojem obliku skrbiti za bolesne i nemoćne kazat će da je i to težak križ. Što Vas osobno motivira u tom radu?

Već sam spomenula, u bolesti se osoba „sagiba“, no pogled upire u bližnjega. Sagibam se i ja nad njih. Upirem pogled sa spoznajom da je Bog u svako to biće ugradio dio sebe. I što drugo mogu pomisliti nego prisluhnuti: „Što god ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili“ (usp. Mt 25,40).

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju