S. Marija Bogdana Markić

Tijekom ljetošnjeg susreta misionara pitali su Vas bojite li se u Ugandi. Tamo gdje vlada veliko siromaštvo, gdje radite u dispanzeru okruženi raznim zaraznim bolestima…

Zašto se bojati? Bog uvijek daje snagu i svjetlo, pa osjetim On je tu. Nisam ja neustrašiva, ali nastojim produbiti tu vjeru u Boga koji je jači od svega. Nas može netko napasti i u našoj zemlji, ali ta vjera da nas Bog vodi, upravlja moje korake naprijed. On zna! Vjerujem da se u našem životu ništa ne događa bez prsta Božjeg. To mi daje snagu za život i za ići dalje.

Na kraju, radeći s pacijentima, i mi se same nastojimo zaštititi koliko je moguće. Sterilizacija, dezinfekcija, zaštitna odjeća i mnoge druge mjere zaštite imamo mogućnost primijeniti. Primjerice, postotak oboljelih od TBC-a raste u Ugandi. Možemo se mi zaštititi u dispanzeru, ali vi dolazite u kontakt s takvim pacijentima i u autobusu, i u crkvi i na ulici… Bog je onaj koji nas čuva. On zna našu krhkost i slabost.

Vjerojatno je prst Božji bio i odlazak u misije. U Ugandi ste devet godina, kakva su Vam iskustva i kako izgleda Vaša svakodnevica?

Živim u internacionalnoj zajednici od sedam sestara i kao medicinska sestra radim u našem dispanzeru koji je odmah do našega samostana. Život i svakodnevica jedne redovnice uvijek su, možemo reći, isti – moli i radi. U molitvi pronalazim duhovnu hranu, a u radu nastojim tu hranu podijeliti s drugima. Nastojim biti zraka Božje ljubavi i dobrote jer On je onaj koji nas šalje tim ljudima.

Slušajući iskustva drugih misionara, doznajem kako mnogi grade crkve i škole, krste nove članove Crkve, poučavaju, a nama medicinskim sestrama povjereni su bolesnici. Prije 35 godine čitala sam mnogo o ocu Anti Gabriću i Majci Tereziji. Upijala sam njihove riječi. Divila sam se njihovu neumornom radu,izgaranju za Isusa po Bengalskim poljima i biti majka odbačenih po Kalkutskim ulicama. Zapisano je kako je o. Gabrić upitao jednu djevojčicu s visokom temperaturom što želi, a ona je odgovorila „jednu malu naranču“. Onda je o. Gabrić rekao kako su misije upravo to: omogućiti toj maloj djevojčici naranču. Htio je reći da mi moramo imati oko, uho i srce za one kojima smo poslani. Božju ljubav učiniti vidljivom baš čineći ta mala neznatna djela ljubavi. U dispanzeru imamo mnogo prigoda za to. AIDS, TBC, opekline, malarija, trbušni tifus i razne druge bolesti prigoda su, ne samo olakšati nečiju bol, nego privući bolesne bliže Isusu, ohrabriti ih i potaknuti ih da ujedine svoje patnje s Njegovim, da dotaknu Isusa svojom vjerom i povjerenjem. On je taj koji liječi. Mi smo posrednici koji iz dana u dan nastojimo gladne nahraniti, bolesne izliječiti, tj. svojim djelima posredovati Njegovu ljubav.

Prošle godine u naš dispanzer doveli su djevojčicu koja nije mogla hodati. Na objema potkoljenicama imala je otvorene rane s ožiljcima prijašnjih rana. Godinu dana kod kuće liječena je samo travama. Mi u dispanzeru nismo mogli učiniti puno, nego sam je odvela u bolnicu i tamo se otkrilo da ima tuberkulozu kostiju. Prijevoz, hrana, boravak i liječenje u bolnici dosta su koštali, ali sada je ta djevojčica u školi i hoda s jednom štakom. Još uvijek uzima lijekove, ali su rezultati vidljivi. A njezinu sreću vam ne mogu opisati. Bez pomoći koja nama stiže od dobrih ljudi iz naše zemlje ta bi djevojčica vjerojatno umrla. Zato koristim i ovu prigodu kako bih zahvalila svim našim dobročiniteljima.  

Kako ste se došavši u misiju privikavali na sve što je taj zadatak donio – od klime do načina života i običaja?

Želja za misijama dugo je bila u meni. Godinu dana nakon što sam postala redovnica 1983., poslana sam u misije, u Makedoniju. Međutim, radeći u bolnici u intenzivnoj njezi, a poslije na očnom odjelu, bila sam nekako, po mom tadašnjem razmišljanju, daleko od najsiromašnijih. Želja za „pravim misijama“ nije me nikada napustila, ali sam tek 2005. otišla u Ugandu.

S jedne strane dolazak i privikavanje u Ugandi nisu bili teški jer sam psihički bila pripremljena za to. Kada sam došla, ne mogu reći da sam bila šokirana već mi je trebalo malo vremena da se naviknem na sve – život tih ljudi u kolibama, djeca u poderanoj odjeći, nedostatak hrane i vode... Bila je to velika promjena. No, ugodno me iznenadila radost tih ljudi kada vas susretnu, radost s kojom vas prihvaćaju. Kada pogledate u te radosne oči, ne želite vidjeti ništa drugo, ne zanima vas okolica. Vidite ljude koji vas trebaju, ljude kojima je dragocjena vaša pomoć i koji su do neba zahvalni.

S druge strane naša misija osnovana je 1998. i kad sam ja došla sve je bilo dosta organizirano. Moje susestre, prve misionarke u Ugandi, uložile su puno truda pa nisam morala razmišljati gdje ću spavati i što ću jesti. Da sam došla živjeti u uvjetima u kojima lokalni ljudi žive, zasigurno bi mi bilo puno teže, ali naše sestre su sve dobro organizirale i kroz vrijeme adaptacije su mi mnogo pomogle. U početku nismo imali struje, nije bilo glačanja tako da se naučite poslije pranja odjeću dobro rastresti da ne bude puno zgužvana. Važno je imati vodu kako bi se mogli oprati, a više nije važno je li ta voda topla ili hladna... Ako nema struje, to znači da idete ranije spavati, ne možete do dugo u noć raditi, bolje se odmorite i to je prednost.

Uganđani, znači, vole ljude iz Crkve.

Vole. Vole i poštuju. Svećenici i sestre uživaju još uvijek veliko povjerenje ljudi.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik