S. M. Augustina Nikolić, misionarka

S. M. Augustina, krsnim imenom Marta, rođena je 1952. u kršćanskoj obitelji s desetero djece u selu i župi Rumboci, u srcu Rame. Godine 1967. stupila je u Družbu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u samostan u Splitu. Prve zavjete položila je 1971., a doživotne 1976.
Kao milosrdnica za svoje životno geslo odabrala je molitvu: „Gospodine, daj da kao svijeća izgaram iz ljubavi prema Tebi i bližnjima!“Osobno ističe da joj je ovo geslo bila vodilja u kušnjama i teškoćama života.
Već kao mlada sestra osjećala je misionarski poziv, ali joj se ta želja nije mogla odmah ostvariti. Pohađala je i završila srednju medicinsku školu (1981.) te počela raditi na Klinici za kirurgiju u intenzivnoj skrbi u Splitu. Uz posao je i studirala te diplomirala (1990.) na Višoj medicinskoj školi. Predano je služila teškim bolesnicima sve do 2011. kada je zajedno sa susestrama „zaplovila“ prema Salomonskim Otocima ostvarujući tako životnu želju biti misionarka.

Sestro Marta, predzadnja nedjelja u listopadu rezervirana je za razmišljanje o misijama. Možete li nam kazati tko su zapravo misionari i misionarke?

Da, u mjesecu smo listopadu kada se Crkva posebno sjeća misija i misionara. Misija je poslanje. Krist je svojim apostolima dao posebnu misiju: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.“ (Mk 16,15) Poslušna tom Gospodinovu nalogu, sve od apostolskih vremena pa do danas, Crkva ostvaruje to poslanje po misionarima i misionarkama koji joj se, potaknuti Duhom Svetim, stavljaju na raspolaganje za djelo evangelizacije naroda. Misionari su dakle pozvani i poslani. Oni odgovaraju na Gospodinov poziv te u vjeri i poslušnosti napuštaju svoju domovinu i odlaze onamo kamo ih Crkva u Božje ime šalje. Misionari nesebično posreduju Božju ljubav potrebnicima ne očekujući uzdarje. Oni promiču svim srcem slavu Božju i njegovo Kraljevstvo.

Družba sestara milosrdnica odlučila je napraviti korak više u misijskom angažmanu te poslati svoje sestre u misije „ad gentes“. Što je osnovni razlog bio za to?

Po svojoj naravi, nasljedujući Krista ‒ evangelizatora siromaha, te primjer svetoga Vinka i svete Lujze, naša je družba pozvana činiti djela milosrđa i surađivati u misijskom poslanju Crkve. Zato je kroz svoju povijest otvarala misije, najprije na Balkanu: u Rumeliji (europski dio Turskoga Carstva), Albaniji, Makedoniji te Bugarskoj – gdje sestre i danas djeluju, a potom godine 1934. i preko oceana: u Argentini, Paragvaju i Urugvaju. Novi misijski korak družba je učinila na Glavnoj skupštini 1993. godine odlučivši da će, kad to bude moguće, otvoriti svoju kuću na nekom novom misijskom području. Istu odluku obnavljale su sve sljedeće glavne skupštine. Intenzivnije mjere u ostvarenju te odluke poduzete su uz obilježavanje 350. obljetnice smrti sv. Vinka i sv. Lujze (1660. - 2010.). Taj je dakle jubilej bio poticaj družbi da učini taj smjeli korak.  

Prije dvije i pol godine Vi ste se, zajedno sa susestrama, „otisnuli“ prema Salomonskim Otocima. Nama je to „terra incognita“. Kako ste se na taj put pripremale i koja vas je misao vodila?

Nas četiri sestre koje smo se odzvale za misijski rad u toj dalekoj i nepoznatoj zemlji bile smo po struci medicinske sestre, te smo svoje iskustvo u njegovanju i liječenju bolesnika željele ugraditi u svoje buduće djelovanje i pomoći tamošnjem pučanstvu u prevenciji i liječenju  bolesti koje ih pogađaju. Međutim, kako je to tropsko otočje, znale smo da ćemo se tamo susresti (i biti izložene) s novim bolestima, poglavito infektivnim, s kojima se nismo do tada imale prilike susretati. K tome, Salomoni su englesko govorno područje. Samo je jedna od nas govorila engleski, a mi ostale trebale smo naučiti barem njegove osnove. Što se tiče jezika, bile smo u Irskoj i pohađale intenzivni tečaj engleskog jezika. S druge strane, družba je poduzimala što joj je bilo u mogućnosti da nas što bolje pripremi i duhovno i stručno za izazove koji su nas tamo očekivali.  

Sjećate li se svojeg prvog misionarskoga dana?

Kako ne! Srdačno smo dočekane. U znak dobrodošlice položili su nam oko vrata prekrasne vijence od orhideja. Pristizali su u grupicama, žene, ponajviše djeca. Naš ih je osmijeh privukao. Uz osmijeh i bomboni i naša spremnost da im pomognemo. Odvažniji među njima, znajući da smo medicinske sestre, još istog dana zatražili su od nas pomoć. Neki su govorili svojim plemenskim jezikom, neki pijinom, a neki engleskim jezikom. Nije nam se bilo lako sporazumjeti. Osobno sam se služila i rukama i nogama, da bih im nešto objasnila. Kad su dobili lijek, bili su tako sretni. Mi sestre još i više.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Katolički tjednik