S. M. Admirata Lučić

Sestra Admirata Marica Lučić rođena je 1. prosinca 1953. u Bugojnu, od roditelja Dominka i Anuše, rođ. Breljak. Odrasla je u brojnoj obitelji, a sakramente je primila u župi Srca Marijina u Skopaljskoj Gračanici. U pripravništvo Družbe SMI-ja stupila je 1968., a doživotne zavjete položila je 1978. u Sarajevu. Završila je medicinsku školu, zatim studij odgojnih znanosti na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu, te je radila magistarski rad s temom Utjecaj izbora zvanja na osobno ostvarenje. Djelovala je kao medicinska sestra u Njemačkoj, a zatim u upravnim službama zajednice sestara u Sarajevu. Bila je angažirana na prikupljanju građe i formiranju Spomen-sobe u čast sluzi Božjem Josipu Stadleru, te sudjelovala u pisanju knjige o Družbi sestara SMI-ja Vez Ljubavi u tkanju jedne povijesti (Zagreb, 1990.). Provincijska glavarica Sarajevske provincije SMI-ja bila je od 1989. do 1996., a ponovno je na istoj službi od svibnja 2011. Uoči 125. rođendana Družbe, razgovaramo o povijesti, karizmi i djelovanju SMI-ja.

Poštovana sestro Admirata, kako Družba sestara Služavki Maloga Isusa (SMI) obilježava svoj 125. rođendan?

Vrhovna uprava Družbe, na čelu s časnom majkom Radoslavom Radek, sačinila je plan obilježavanja jubileja. Zadužila je povjerenstva na razini Družbe, pokrajinskih i lokalnih zajednica. Sretna okolnost ili podudarnost je milosni događaj Godine Bogu posvećenog života i naše jubilarne godine. Crkva je ponudila hodogram, tj. sveobuhvatan nacrt koji se može sažeti u tri jasna naloga Svetoga Oca Franje: „Sa zahvalnošću gledati na prošlost. S velikom ljubavlju živjeti sadašnjost. S nadom prigrliti budućnost.“ Mi smo izabrale taj moto za naš hod kroz naš jubilej. Liturgijska godina sa svetkovinama i blagdanima Crkve je kao okosnica planiranja. U liturgiji Isusov život uvijek iznova, na nov način, dolazi na naše putove u naše živote. Tako smo u ovoj godini tražile načine bolje pozornosti na stvarno posadašnjenje Isusova dolaska, hoda i spasenjskoga djelovanja u našem vremenu u životu svake osobe. Dakle, samom, kako kažete, 125. rođendanu Družbe prethodila je jubilarna godina s nizom duhovnih i tvarnih sadržaja za sestre, a i za one kojima smo poslane služiti.

Ovo je jedina Družba osnovana na tlu BiH, a utemeljio ju je 1890. u Sarajevu prvi vrhbosanski nadbiskup dr. Josip Stadler. Kako taj važan događaj opisati sa 125-godišnje distance?

Kad pogledam život Družbe toliko godina unatrag, vidim u njoj zaštićujuću putanju arkanđela Rafaela i snagu Duha koji sve obnavlja, čini novo. Kako rekoh, u planu obilježavanja obljetnice prvi nalog je: Sa zahvalnošću gledati prošlost! To su snažne, rekla bih čudesne, riječi. Kada je 1915. utemeljitelj Družbe pozvao sestre da obilježe 25. obljetnicu osnutka sestarske zajednice, ispričao im je događaj koji je zabilježio sveti Luka (Lk 17,11-19). Isusu dolazi 10 gubavaca sa strašnim životnim pričama u kojima obiluje duševna i tjelesna bol. Isključeni su iz društva. Vidjevši ih, Isus se sažalio, dotaknuo ih iscjeliteljskim pogledom i oni se očistiše, ozdraviše. Kvalitetu i dostojanstvo njihova života Isus mijenja u trenu. Sveti Luka nadalje kaže kako se samo jedan vratio i zahvalio Isusu. Tada je Isus upitao: „A gdje su ostali. Nije li ih bilo desetorica?“ Upravo ovaj događaj je utemeljitelj sestrama stavio pred oči: zahvalnost i nezahvalnost. Sjećati se sa zahvalnošću, biti zahvalan znači vidjeti vlastitu ovisnost o Bogu, osjećati zaštitu Božje naklonosti, znači biti sretan. Utemeljitelj je sestrama htio zauvijek usmjeriti pogled na blagodati osjećaja zahvalnosti i na siromaštvo duše koja ne osjeća zahvalnost. Motriti u vlastitu prošlost i u njoj otkrivati Božje zahvate u kojima nas miluje u majčinu poljupcu, u očevu brižnom pogledu, u dječjoj ovisnosti i suzi, u sakramentima koje nam podjeljuju svećenici, kapima rose, u vjetru, toplini sunca u milosrđu da nam uvijek iznova daje snagu u nove mogućnosti opredjeljenja. U nedogled bih mogla nabrajati Isusove tihe, nenametljive pohode u 125 godina života Družbe. Ipak, misli su usredotočene na zahvalnost za Božje djelo što živi po Stadlerovoj Družbi sestara.

Stadler je načelo svoga života izrazio riječima: „Imaj prema Bogu srce djetinje, prema bližnjemu srce materinje, prema sebi srce sudačko.“ Koliko je osnivanju Družbe SMI-ja doprinijela činjenica da je on i sam bio siroče kome je trebalo pomoći u odrastanju i školovanju?

Da, tu poruku je sestrama vlastoručno napisao na svoj 50. rođendan, na fotografiji. Bilo je to 24. siječnja 1893. Zajednica sestara je još bila u povojima. Taj su utemeljiteljev imperativ sestre prenosile iz generacije u generaciju kao mudrost zbijenu u jednoj rečenici. Još se sjećam kako sam bila radosna kada sam prvi put držala u ruci Stadlerovu sliku na čvrstom kartonu s porukom u rukopisu na poleđini. Promatrala sam njegov lik, rukopis, svako slovo. Osjetila sam se dionicom te divne duhovne baštine u kojoj je predstavljen način odnosa – komunikacije u tri pravca. Zapravo, utemeljitelj se tim načelom rukovodio i sestrama ga očinski preporučio, štoviše naložio.

Nisam sigurna da je datost utemeljiteljeva odrastanja bez roditelja izravno utjecala na utemeljenje redovničke zajednice. Mislim da je na osnivanje Družbe utjecao pozamašni splet okolnosti u kojima je živio prvi vrhbosanski nadbiskup. Ponajprije društvene prilike u Bosni koje su raslojavale osobe po mnogim osnovama. Bilo je previše siromašnih u svakom pogledu, bolesnih, nejakih i nemoćnih bez zaštite. Kad god ih je nadbiskup Stadler vidio ili za njih čuo, sažalio bi se. Nije nikada prošao pored njih, a da se nije zaustavio, prignuo i pomogao. Susrete s njima nosio je u srcu, u crkvu, u svoju sobu. Bližnji nejaki i nemoćni bez zaštite snažno su doticali njegovo srce. Stadlerov tajnik Marko Tvrtković zabilježio je kako je onima što su tražili pomoć kad više nije imao novaca, davao i svoju odjeću, stvari iz pokućstva. Dirljiv je događaj kada nemajući više ništa, daje svoj sat kako bi ga bližnji unovčio za nužnu pomoć. Značajno je i to što je pozornost Crkve bila usmjerena na socijalne teškoće. Papa Lav XIII. je 1891. objavio encikliku Rerum novarum. To je bilo samo pola godine nakon što je nadbiskup Stadler osnovao Družbu sa socijalnim naglaskom u poslanju. Naš utemeljitelj je tako postao prvi u institucionalnom zbrinjavanju osoba u potrebi, prvi koji je u svojoj nadbiskupiji osnovao karitativnu ustanovu. Nije se zauzimao da osnuje redovničku zajednicu, nego se zauzimao da Crkva brine za siromahe.

Da nije osnovao utemeljenje Družbe, govori sljedeća činjenica. Obraćao se pretpostavljenima više redovničkih zajednica moleći da dođu u njegovu nadbiskupiju i pomognu mu u zbrinjavanju siromaha. Odgovor na molbu nije bio pozitivan pa mu je savjetovao prijatelj, kanonik Jeglić, da pozove iz Trsta, iz zavoda Giovanne Sorman, pomoćnice za svoje siromahe. Tako je učinio. Došle su najprije dvije djevojke, pa još tri. Došle su u misije u misijsku pokrajinu Bosnu i počele služiti. Tako je u procesu milosnog sebedarja za siromahe, snagom Duha Svetoga, nastajala klica nove redovničke obitelji za koju će nadbiskup Stadler zapisati: „Vašoj je kongregaciji sam Bog početak.“

Družba ima tri provincije: Zagrebačku, Splitsku i Sarajevsku. Sarajevska provincija Bezgrješnog Začeća BDM-a prostire se na teritoriju nad/biskupija: Sarajevo, Banja Luka, Mostar, Bar, Skopje, Beograd i ap. administratura Banat. Što je još bitno istaknuti o organizaciji Družbe sestara SMI-ja?

Od samog početka Družbe zajednice sestara su povezane, štoviše utopljene u život mjesnih Crkava iz njih nastaju i njima služe. Družba se širila izvan Vrhbosanske nadbiskupije, svoje kolijevke, najčešće pozivom biskupa i potvrdnim odgovorom Družbe. Tako je ušla u živote skoro svih biskupija na području nekadašnje Jugoslavije. Radi boljega upravljanja, a na osnovu dokumenata II. vatikanskoga sabora i Generalnog kapitula Družbe, formirane su tri regionalne zajednice-provincije. Nacrt organizacije je sačinjen prema prisutnosti zajednice sestara u biskupijama diljem tadašnje Jugoslavije. Sarajevska provincija je u vrijeme osnivanja imala zajednice u biskupijama koje ste naveli. Svakako, Družba sestara SMI-ja organizira život zajednica i poslanje vodeći se odredbama kanonskoga prava i vlastitoga prava predstavljenoga u pravilima, direktoriju i statutima zajednice.

Sestre od početka nastoje sačuvati i njegovati svoj prvotni identitet s apostolsko-karitativnom karizmom, a logotip Družbe sadrži tri za djelovanje znakovita simbola – ženu, anđela i srce. Kako opisujete poslanje i djelovanje Vaše Družbe?

Vi govorite o prvotnom identitetu. U tom podrazumijevam izvorni, prvi oblik življenja zajednice sestara SMI-ja. Sažeto rečeno – naše prve sestre su ponajprije pozvane, čule poziv i došle u pomoć nadbiskupu Stadleru da u njegovoj mjesnoj Crkvi budu na usluzi u zbrinjavanju onih koji nemaju obitelji, kuće, sredstva za život. Došle su dati doprinos u vraćanju ljudskog dostojanstva osobama s ruba društva. Dakle, nemoćni, osobe potrebne pomoći, bile su i ostale stožer okupljanja osoba koje osjećaju u duši želju da svojim zalaganjem promijene njihovu situaciju nabolje. Kada je nastala prva zajednica okupljena oko te životne jezgre, upirala je pogled u majku Crkvu, a ona je nudila, darivala potrebna sredstva, alate da zajednica ostane na okupu uvijek prepoznatljiva po izvoru na kojem se hrani. Spomenuli ste dvije riječi koje su mi drage: sačuvati i njegovati. Zaista, kroz povijest Družbe nije bilo ni lako, ni jednostavno sačuvati izvorni oblik života zajednice. Tri puta su ratovi na području domovine razorili sve što se razoriti moglo. Od materijalne životne podloge nije ostalo gotovo ništa. Sreća je u tome što je Ljubav kategorija koju rat dotiče, osporava, ali nema moć uništiti je. Stadlerova Družba sestara je upravo tom snagom koja dolazi od Duha Svetoga njegovala i sačuvala izvornu karizmu. Vizualni identitet obljetnice Družbe je predstavljen u znakovima: žena, dijete, anđeo, srce. Sestre su u jubilarnom logu pozvane mudro razlučiti važnost i vrijednost vlastita života Bogu posvećene osobe, te živjeti sveto radost i sigurnost s Marijom što su nošene uzvišenom ljubavlju božanskoga srca.

Redovnice u Isusu, u otajstvu Djeteta, nalaze svoj uzor nastojeći biti blizu ljudima u potrebi, poglavito siromasima i napuštenoj djeci. Koje su posebnosti duhovnosti sestara SMI-ja?

Posebnost duhovnosti svake redovničke zajednice živi iz snage Duha koji joj je podaren i tom snagom predstavlja Krist s naglaskom na jednu od njegovih misija na zemlji. U događaju samoga nastanka sestrama Služavkama Maloga Isusa u nazivu, u imenu je sadržana ta posebnost – biti u službi onoga koji je malen, nemoćan, nejak isto kao u službi Isusu dok je bio novorođenče, dijete, adolescent. Tu je mistika našega služenja po kojoj je dijete i svaki drugi patnik bogolik. U njima nam je podarena mogućnost Isusu pomoći u odrastanju, zaštititi ga od okrutne izloženosti, ublažiti mu trpljenja boli, samoće, žalosti. Ta liturgija života se uvijek događa u zajednici, od Boga i za Boga posvećenih sestara. Stoga je potrebno proći put škole sestrinstva u kojoj je i program i učitelj Presveto Trojstvo.

Na koje značajne nadnevke i angažmane kroz povijest Družbe možete skrenuti pozornost javnosti?

Značajni nadnevci kako za Družbu tako i za svaku sestru osobno važni su nadnevci svetih blagdana. Utemeljitelj je uputio najprije na prva tri, a to su Blagovijest, Božić i Bogojavljenje. Zatim je na put svake pozvao i uputio arkanđela Rafaela. Želio je da te dane-blagdane-svete dane uvijek slavimo, da snagom Duha iz tih svetih događaja crpimo Očevu volju za nas i za sve kojima smo poslane. Po sluzi Božjem Stadleru mjesto sestre Služavke Maloga Isusa je uvijek u Betlehemu, Nazaretu ili u Egiptu jer je tu mali Isus i tu može kontemplirati Očevu nježnost, Marijinu brižnost i Josipovu poniznost, može usvajati te krjeposti i u odnosu posredovati drugima. Zato je naše samostane nazivao upravo imenima mjesta Isusova djetinjstva.

Puno je i drugih događaja u 125 godina života Družbe, zapravo nebrojivi su. Ipak, izdvojit ću još samo neke. Službeno priznavanje Družbe i Pravila Družbe od svete Crkve, pape Pija X. 2. ožujka 1906. te konačno odobrenje 25. travnja 1912. Zavjetni dani naših sestara su zasigurno sveti dani za svaku sestru i Družbu, događaji koji žive i produžuju se u sjećanjima. Također, dragi dani za sigurno osvježenje na životnom putu, rekla bih hodočašću, svake sestre je utemeljiteljev ovozemaljski i nebeski rođendan. Budući da je pozvan u drugi život na svetkovinu Bezgrješne, mi svaki 8. u mjesecu obilježavamo molitvom i dobrim djelima s dubokom naklonošću i zahvalnošću Bogu za djelo koje je po njemu izveo. Pozivamo i druge da se mole i u molitvi crpe snagu za svoje ovozemaljske potrebe, za spasenje duša.

Na čelu Sarajevske provincije bili ste od 1989. do 1996. i ponovno ste istu dužnost preuzeli u svibnju 2011. Na početku rata 1992. u jednom se trenutku nije znalo jeste li Vi i susestre žive u samostanu Betlehem u podnožju Vraca. Što pamtite iz tih tragičnih 90-ih?

Ako postoji užas na zemlji, onda je to rat. Teško mi je i prisjetiti se toga vremena jer je uistinu stanje koje ne dolikuje ljudskom biću, stanje u kojem je svima loše. Naš glavni samostan, kuća Provincijske uprave u Sarajevu, bila je u Ljubljanskoj ulici, iznad tranzita, nekoć uskotračne željezne pruge. Nedaleko je bila takozvana crta razgraničenja. Mi smo se našle na srpskoj strani. Spomenut ću samo da je Družba osnovala taj samostan Betlehem 1971. Samo nekoliko godina ranije dopušteno je sestrama biti prisutne u javnosti s vanjskim znakovima Bogu posvećenih osoba, u redovničkom odijelu. Budući da sestrama nije bilo dopušteno živjeti i djelovati na području BiH od 1946., kada im je nemilosrdno oduzeta sva imovina, povratak u Bosnu, ponaosob u Sarajevo, doživjele su kao veliku milost od Boga i mogućnost svjedočanstva. Ja sam redovničku formaciju prošla u Zagrebu gdje sam, hvala Bogu, imala priliku upoznati sestre koje su s puno ljubavi, često nostalgično pričale o Bosni i Hercegovini, utemeljiteljevim pothvatima, zatim o I. i II. svjetskom ratu, o progonstvima, o komunizmu. Ja sam to, zajedno sa svojim kolegicama, slušala i upijala, a u srcu nam je rasla želja za povratkom na izvor Družbe, u Sarajevo. Radost je bila velika kad su se prve sestre vratile u Bosnu. Najprije u Bosanski Brod, a zatim u više župa kao pomoćnice svećenicima župnicima u pastoralnom radu. Samostan u Ljubljanskoj bio je za sve sestre od 70-ih do ratnog progonstva 1992. istinski dom, mjesto radosti, predanosti posvećenju i služenju. S tog sarajevskog proplanka gledale smo kao na dlanu naselje Bjelave i sanjale o sestrama i djeci koji su tu živjeli. Iako nismo imale službeno dopuštenje vlasti, mnogi roditelji su nam donosili i dovodili svoju djecu na čuvanje, pozivali nas za njegu bolesnika u obiteljskim kućama i stanovima, što smo rado činile. Svakim danom nosile smo tople obroke osobama za koje nije imao tko brinuti. U sklopu samostana bila je polujavna kapelica gdje su dolazili vjernici na molitvu i zajedno s nama slavili svetu misu. Ratna blokada bila je strašna. Sve je stalo. Nismo smjele napuštati kuću. Odredili su da zakujemo prozore (koji nisu imali stakala) dekama kako ne bismo vidjele što se događa oko nas. Česti jauci bili su strašniji od udara granata. Molile smo neprestano. Tada sam iskusila što je strah, što udaljenost, a što blizina. Nepremostiv je bio put do naše bogoslovije i nadbiskupije gdje su bile naše sestre. Dragi Bog je dao da su na zamolbu Vrhovne uprave Družbe i uzoritog kardinala Vinka dopustili evakuaciju zajednice uz pomoć oklopnog transportera SFOR-a i našega Caritasa. Kad smo otišle, zapalili su samostan.

Što je važno istaknuti o formaciji Družbe, a što su redovnicama SMI-ja najveći izazovi i radosti?

Crkva je predvidjela višegodišnju pratnju i formaciju osoba koje žele postati redovnice. Formacija redovnice sestre Služavke Maloga Isusa definiran je projekt u koji osoba ulazi s pretpostavkom da osjeća poziv na duhovni život. Pozvana osoba treba upoznati povijest i karizmu Družbe, teologiju Bogu posvećenog života, naučiti, vježbati vrhunaravno sestrinstvo u zajednici, te profesionalno osposobljavanje, služenje.

Izazovi sestre SMI-ja su izazovi Crkve. Sveti Otac nas opominje da najprije trebamo biti sami evangelizirani da bismo mogli evangelizirati druge. To je za mene snažan izazov. U samoj naravi redovničkoga života bdije onostranost, nadnaravnost, svetost. Današnji čovjek trpi jer ne vidi i ne pozna Onoga koji je Istina Put i Život, a naš neprolazni zadatak je svjedočanstvo svim raspoloživim sredstvima života da je On živ među nama.

Mislim da je radost redovnice smjeti i moći boraviti u Isusovoj blizini. Naše zajedničke molitve u ime Crkve su predivne, istinska radost! Prikazivati svoje žrtve i teškoće, često naporno služenje vraća se u srce u obliku radosti duše.

Kako vidite budućnost Družbe sestara SMI-ja?

Radovati se Božiću uvijek, radovati se i častiti objavu Očeva lica u nježnosti djeteta Isusa. Poštivati Očev naum spasenja svakog čovjeka i svega stvorenoga, a onda učiti od sluge Božjeg Stadlera kako je svaki siromah bogolik. Tražiti načine, sredstva i mehanizme da snagom Duha, zalaganjem promijenimo stanje bližnjega u potrebi nabolje. Naše prve sestre su bile ponukane ostaviti sigurnost doma u Italiji i doći u misijsku, siromašnu Bosnu. Njihova hrabrost nam je i poziv i izazov. Neka budu blagoslovljeni svi kojima sam imala milost u ovom razgovoru približiti Božje djelo u njegovom sluzi nadbiskupu Josipu Stadleru.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik