S. Jacinta Petrović

S. Jacinta Petrović rođena je 11. siječnja 1954. u mjestu Brezovo Polje u župi Žepče. Doživotne zavjete položila je 3. kolovoza 1975. Poslije 23 godine rada u staračkom domu u Vojvodini poželjela je tragom poznatih joj misionara poći služiti potrebitoj braći i sestrama u Africi. Pridružila se 18. rujna 2003. susestrama koje u Beninu misijski djeluju već 30 godina, a njezina je adresa u Porto Novu, glavnome gradu Benina. U razgovoru za naš tjednik približila nam je svoj i misijski put njezinih susestara koje u misijama svjedoče Gospodina čineći mnogo duhovnog i materijalnog dobra.

S. Jacinta, koje je područje Vašega i djelovanja Vaših susestara u Beninu?

Naše sestre žive i rade u šest zajednica pokrivajući Benin od juga do sjevera. Djeluju u biskupijskim bolnicama i drugdje.

Na prvom mjestu su nam bolesnici, bilo da dolaze u našu zdravstvenu ustanovu, bilo da ih obilazimo na terenu. Bolesnike nastojimo zbrinuti u bolnicu te im pomažemo rješavati probleme vezane za invalidnost. Surađujemo s ustanovama koje brinu o takvim ljudima, a podržavaju ih UNESCO i UNICEF. Mi na terenu tražimo bolesne osobe i dovodimo ih do njih. Terenski radimo i za dobrobit oboljelih od epilepsije koje upućujemo na liječenje i pomažemo im nabaviti lijek.

Uz bolesne skrbite i o djeci…

Imamo dva sirotišta – u jednom je 80, a u drugom 40 djevojčica uzrasta od prvog razreda osnovne do završetka srednje škole. Ne primamo djevojčice samo da bismo ih zaštitili neko određeno vrijeme, nego u procesu školovanja pokušavamo ih zbližiti s obitelji, naći nekoga tko će ih dohraniti ako prekinu školu. Ima ih bez jednog ili obaju roditelja, a i onih kojima je oboje roditelja živo, ali ne mogu ostati u svojim domovima zbog raznih problema. Jedan od najtežih je prerana udaja djevojčica od 12 – 13 godina. Rekla bih da to nije udaja, već prodaja jer muškarci za njih daju novac. Nažalost, događa se nerijetko da djevojčice od 15 godina daju za muškarca od 40 – 50 godina. Tu nastaju psihološki problemi... Mi zbrinjavamo djevojčice i nastojimo za njih naći rješenje kad napuste naše sirotište. Imamo djevojčice koje smo othranile od malena. Završile su školu, zaposlile se i sada sretno žive. Slobodne su i odrasle, a mogu se udati ako žele.

Naše sestre rade i u školstvu – učiteljice su u privatnim katoličkim školama. Brinemo se o školskoj djeci i na terenu pomažući obitelji koje ih školuju. Mnogi o kojima tako skrbimo inače ne bi nikada krenuli u školu. Neki bi možda završili razred ili dva te prekinuli školovanje zbog velikog broja djece u obitelji. Pogotovo se to može reći za obitelji poligamnih muškaraca koji ostavljaju svoju djecu ženi. Neki s četiri-pet žena imaju do 40-ero djece za koju se nisu u mogućnosti brinuti. Tako samohrana majka nije zaposlena i živi od poljoprivrede dok o prinosu ovisi hoće li ona i njezina djeca ostati gladni.

Sudjeluju li sestre u župnom pastoralu?

Sestre rade i u katehizaciji u župi, kao tajnice ili katehiziraju same. Vodimo brigu i za crkveno rublje, uređenje crkve i ostale aktivnosti u dogovoru sa župnikom. Postoje i mnoge molitvene zajednice, a jedna od njih je i Društvo čudotvorne medaljice u kojoj jedna sestra organizira molitvu i rad.

Naše redovnice se na razini biskupije osposobljavaju i za brigu za obitelji. Vrlo je značajno da je mjesna Crkva vrlo rano primijetila kako postoji puno ilegalnih i legalnih pobačaja. Žene su prisiljene na to, a ne objasni im se što im je učinjeno. Trenutačno dvije redovnice rade sa ženama, majkama i supružnicima upućujući ih na prirodnu regulaciju poroda. Široko je polje rada na tom planu i bilo bi dobro za takav rad osposobiti još sestara.

Također, imamo dosta domaćih sestara – njih 32. Službeno smo proglašene delegaturom, što je crkveni proces prema osnivanju jedne provincije. Ako Gospodin to dopusti, to neće dugo trajati, a mi s naše strane pokušavamo osposobiti naše sestre Afrikanke da one budu sposobne sve samostalno voditi. Sad smo im prepustili sav odgoj i one su pod našim vodstvom. Delegatica je Hrvatica s. Dorotea Dundjer, a sve savjetnice su joj Afrikanke.  

Vi djelujete u jednom selu pored Porto Nova, glavnoga grada Benina.

Ja sam u selu Malavi gdje su odgoj novakinja i uprava. Ima nas 12 članica, a od toga su dvije novakinje, pet juniorki dok su ostale sestre s doživotnim zavjetima. U ostalim kućama su po tri ili četiri sestre prema potrebi. Na sjeveru imamo i pet sestara u jednoj zajednici gdje su ambulanta i sirotište, a radimo i na župi s lazaristima Poljske provincije, koji su na naš poziv došli u Benin prije šest godina. Na sjeveru u biskupijskoj bolnici rade četiri sestre, a u glavnom gradu Benina imamo kuću za kandidatice koje nisu dovršile školovanje i djevojke koje nemaju gdje stanovati pa besplatno žive kod nas. U kući u Affameyu, prvoj u koju su sestre došle prije 30 godina, tri članice moje Družbe rade u velikom dispanzeru. U sirotištu u Affameyu su četiri koje rade u školi, brinu o djeci i ekonomiji… Sestre također u Africi imaju tradiciju posjedovati imanja. Imamo nasade uljanih palmi i nadamo se da će nam to jednog dana donijeti plodove.

Ja sam u Beninu 15 godina. Vrlo sam zadovoljna i sretna. Preporučila bih svima koji osjećaju misijsko zvanje da se bore ostvariti ga. Dugo sam čekala na odlazak u misije. Počela sam raditi kao mlada redovnica i zaradila staž za mirovinu. Kako za umirovljenje nisam imala dovoljno godina starosti, otišla sam u Benin. Inače, radila sam 23 godine u staračkom domu u Vojvodini kao medicinska sestra, a posljednjih 10 – 15 godina bila sam glavna sestra i vodila dom s oko 200 pacijenata i 50 suradnika. Potom sam u Hrvatskoj kratko djelovala u odgoju, a onda pošla u misije. 

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju