S. Ivka Lučić, odgajateljica novakinja i juniorki

S. Ivka Lučić rođena je 25. prosinca1970. u Kotor Varošu u Bosni i Hercegovini, a odrasla je u 12-članoj obitelji koja je, kako nam prenosi, bila prava zajednica i divno okružje za rast u vjeri. Nakon završene srednje poljoprivredne škole, smjer ratar, prijavila se u samostan Sestara franjevki. U kandidaturu je primljena 1988. u zajednicu sestara Bugojnu, a drugu godinu formacije započela je u Kloštar Ivaniću, gdje je kasnije pohađala novicijat te u istoj zajednici 1990. i započela svoj redovnički put. Poslije prvih privremenih zavjeta 1991., u Kloštru Ivaniću je godinu dana bila zadužena za rad u vrtu, što joj je pričinjavalo veliku radost jer za uzgajanje cvijeća, kako kaže, ima posebnu strast. Od 1992. do 1996. studirala je na KBF-u religioznu pedagogiju i katehetiku. Po završetku studija započela je predavanje vjeronauka u školi, a 1998. premještena je u Čakovec i nastavila s istom službom. Za odgajateljicu postulantica postavljena je 2003. i na toj je dužnosti ostala do 2009. kada je imenovana odgajateljicom novakinja i juniorki u sestarskoj kući u Kloštar Ivaniću, što je njezino poslanje i zadaća koje traje i danas.

Poštovana sestro Ivka, što je bitno kazati o poslanju i ulozi redovnika u općenitom smislu i u kontekstu Vaše Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja?

Kako je netko rekao da su „pjesnici čuđenje u svijetu“ mislim da se isto može primijeniti i na redovnike. Prvo mi tu na pamet pada sam sv. Franjo koji je za neke bio čuđenje, a za neke čudak. Franjo je bio čuđenje jer je radikalno živio evanđelje, a zbog istoga je bio i čudak. Svakoj redovničkoj zajednici, svakoj redovnici i redovniku zajedničko je što za istim teže: posvetiti se Gospodnjoj službi i dobru ljudi, izbližega slijediti Krista opslužujući evanđeoske savjete. To je općenito poslanje. Svaka Družba opet ima svoju karizmu, svoje poslanje, koje iz ovoga proizlazi.

Karizma svake Družbe rasvjetljava put koji vodi k Isusu. Zato je važno usvajati Isusov duh na putu. Pravilo koje nama franjevkama i franjevcima (svima koji imamo franjevačku duhovnost) ostavio sv. Franjo jesu riječi potkrepljenje evanđeoskim tekstovima. Kako ne postoje različite duhovnosti karizmi (jedan je Duh), ne postoje ni različite duhovnosti pojedinaca, postoje samo različiti načini življenja Isusove duhovnosti. Zato biramo način koji nama najviše odgovara i u kojem ćemo moći najbolje odgovoriti potrebama vremena. Ja sam izabrala slijediti Krista po primjeru predanja Blažene Djevice Marije i zagovorom sv. Franje Asiškoga.

Kako zapravo osoba može prepoznati i slijediti Božji poziv na redovnički život?

Poziv na život po evanđeoskim savjetima ili na redovnički život prvotno je Božja inicijativa. To znači da nije nešto zasluženo i da je uvijek upućen konkretnoj osobi. I to valja osluškivati. Ako postoji imalo razmišljanja o osobnom pozivu na nasljedovanje Krista u redovništvu, to nikako ne treba zanemariti. Govorim iz iskustva. I nije to samo razmišljanje, to je poziv kojem se ne može umaći. Ako netko i ne odgovori, ne znači da nije pozvan. Jer mnogo je razloga zašto se mnogi zvani ne odazivlju. O tome ćemo nešto kasnije.

Poziv se ne događa odjedanput. To je nešto što u nama postoji i trebamo prepoznati. Pitali ste kako to prepoznati. Već sam rekla da ako postoji u osobi ikakav unutarnji poticaj na življenje redovničkog života, to nikako osoba ne treba zanemariti. Jer poziv je u nama kao sjeme kojemu treba dopustiti da klija, ne gušiti ga, zanemarivati. Poziv se ne događa nenadano. Samo se odluka odgovoriti na poziv može dogoditi nenadano. I tada zastanemo pred sobom i pitamo što se to događa. I tada počinju sumnje koje mnoge pokolebaju pa se i ne odazovu. Neki se ne odvaže to podijeliti s drugima iz raznih strahova i to sjeme poziva ostaje ugušeno. Smatram da ta osoba na kakavgod se poziv odlučila u potpunosti ne može biti sretna i zadovoljna, makar se i u potpunoj slobodi odlučila. Zato smatram da o ovom treba ozbiljno misliti. Budući da se poziv rađa unutar osobnog susreta s Kristom, on zove ja slušam i odgovaram, važno je dati vrijeme klijanju sjemena poziva, tj. slušanju i tada se može ispravno znati i odlučiti. Ne događa se slučajno da je netko pozvan, a netko drugi nije. Zato i govorim kako na to treba računati.

Kako ste i kada odlučili postati redovnica Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja?

Iako su u mojoj župi bile sestre, nisam baš sasvim znala što to znači biti redovnica. U crkvu sam redovito išla, promatrala sestre izdaljega, ali nisam se baš družila s njima. Vjeronauk su mi uglavnom držali fratri koji su djelovali u župi. Privlačila me otvorenost i jednostavnost sestara. I znala sam samo da i ja želim živjeti tako. I baš ta malenost i jednostavnost – skroviti život – bilo je presudno koji red odabrati. I nije mi žao, nisam pogriješila. Dakle, odlučila sam se nakon završene srednje škole. O ovom pozivu razmišljala sam i puno prije. Sestre su mi savjetovale da završim školu kod kuće, a ako i dalje budem željela da se onda mogu prijaviti. Tako je i bilo. Poziv nije nestao, on zapravo i ne nestaje.

Mnogi redovnici i svećenici ističu kako je na putu prema posvećenom životu od iznimne važnosti odmalena učiti hoditi u vjeri i imati uzore, bilo u obitelji, bilo u Crkvi. Kakva su Vaša iskustva u tom smislu?

I ja slušam o tim iskustvima o uzorima i poticajima i smatram to veoma važnim. Danas se puno govori o vrijednosti i potrebi obiteljskog odgoja. Smatram isto toliko važnim i vjerski odgoj koji počinje u obitelji u najranijoj dobi. I ovdje želim zahvaliti svojim roditeljima što su me odgajali u katoličkoj vjeri. Što su sjeme poziva koje je u meni klijalo i raslo „zalijevali“ svojom podrškom, odgojem i ohrabrenjem. Iako vjerski odgoj smatram veoma važnim, zapravo prevažnim za ispunjen ljudski život, ne smatram ga presudnim da bi se netko odlučio za redovnički poziv. Jer kako se onda događa da u obitelji gdje ima više djece (od nas osmero) samo jedno bude pozvano na ovakav način života? Svi smo odgajani u istoj vjeri ali nitko od njih nije pozvan i nije se odazvao na ovakav poziv nasljedovanja. Istina je da drugi mogu biti ne samo uzori nego kao takvi i posrednici za donošenje odluke. Zato su drugi važni u našem pozivu i odazivu kao poticaj i podrška. I zato zahvaljujem svima koji su bili uz mene (a možda to nisu ni znali) u svim mojim odlukama. Imamo u Samuelovu pozivu posrednika svećenika Elija, u pozivu nekih Isusovih učenika imamo Ivana Krstitelja koji ih je i pripremao na odaziv. Kad su čuli njegove riječi: „Evo Jaganjca Božjega!“ krenuli su za njim. Mnogi će tako svjedočiti kako su upravo ohrabreni sličnim riječima krenuli putom Krista. Moje je iskustvo ipak da je Bog one koje je pozvao iznimno zamilovao, i milost njegova u izobilju na njih izlivena, a drugi tek neznatni dio kojima se Bog poslužio. „Milošću Božjom jesam što jesam“, kaže sv. Pavao.

Izjavili ste jednom da se cijeli redovnički život sastoji od pitanja i dvojbi, no ako osoba ustraje u molitvi i ljubavi, onda tu nema puno mjesta za sumnje. Koji su najveći izazovi i radosti Vašeg redovničkog puta?

Izazov je svakako Evanđelje. Uvijek živo, zahtjevno. Traži angažman. Za odgovoriti tom izazovu uistinu treba hrabrosti. S jedne strane stoji Isus koji je živo evanđelje, s druge strane stoji sav svijet koji je sa svim svojim izazovima uvijek tu i suprotstavlja se. Čovjek stvoren od duhovnog i tjelesnog (svjetovnog) ne može ne biti u rascjepu ukoliko svoj duh ne sredi. Ustrajnost u molitvi jamstvo je držanja duha pod stegom, koji onda ne dopušta ni da tjelesno upadne u nered. U svakoj dobi, čak i s 25 godina redovništva javljaju se pitanja mogu li se ostvariti negdje drugdje, mogu li svoj život založiti na nešto drugo. Postoji li za mene neki drugi svijet? Jer svijet tu stoji sa svojim izazovima. Ne događa se to samo u teškim trenutcima kad nešto ne uspijem ili kakvim drugim krizama, nego i kad mi nešto dobro ide. Onda se javlja onaj jaki čovjekov JA koji ga pokušava vratiti k njemu samome da zaboravi tko ga je stvorio i htio ovdje. Podliježe se napasti da se pouzdajemo u svoje vlastite snage. Čovjek iskonski teži za Onim tko ga je stvorio. Zato vraćanje molitvi, vraćanje Bogu pomaže mi ostati u vjernosti. Želim vratiti Bogu onu ljubav kojom me je on prvi uzljubio. Stoga je najveća radost kad odgovorim izazovu evanđelja, življenju tih vrjednota, dovodeći u red sve ono što je u meni još ostalo onoga svjetovnoga. Jedini moj cilj je sam Krist, nasljedovati njega kako sam to na početku odlučila i tome želim sve podrediti. I tu si radost često priuštim. Nekako sva pitanja i sumnje koje se pojavljuju sve više gledam kao dobar materijal za učvršćivanje mojega poziva. I sami zavjeti su izazov. Iskreno rečeno iako mi se ponekad znaju činiti kao da su križ (nešto što sputava), često su mi još veći izazov koji me uvijek drže budnom.

Je li u današnjim prilikama redovniku/redovnici ponekad teško živjeti i djelovati?

Što se mene tiče nije teško živjeti, a ni djelovati. Kao redovnica nisam to doživjela. Nekad mi se čini da imamo previše privilegija. Ne smatram to nikakvom zaslugom, nego milošću Božjom. Možda se ta teškoća događa kad se od nas previše očekuje. Nekad se toga bojim jer držim da mi je toga puno dano. Svjesna sam da se s pravom puno toga od nas traži jer smo dužni, kako stoji i u našem Pravilu, bolje i više. Mnogi ljudi nas doživljavaju kao Božje ljude i mislim da njihovo gledanje na nas proizlazi upravo iz njihovog doživljavanja Boga i njihova odnosa s Bogom. To svakako olakšava naš život i djelovanje, posebno djelovanje u kojem je potrebna suradnja. Ono što svakako može otežati i otežava naš život je naša zatvorenost za svijet.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik