S. Admirata Lučić, novoizabrana provincijalna glavarica SMI

Sestro Admirata, 5. svibnja izabrani ste za provincijalnu glavaricu sestara Služavki Malog Isusa Sarajevske provincije. Koji su glavni izazovi i zadaće s kojima se sada trebate suočiti?

Glavni izazovi su vezani uz želju da svaka sestra, a tako i svaka zajednica sestara preispita svoje poslanje i nađe svoje mjesto u Crkvi i društvu kakvo je dobrom Bogu milo. Zadatak Uprave je pratiti i povezivati naše sestrinstvo u duhovnosti iz koje živimo.

Mnoge redovničke zajednice s jedne strane suočavaju se sa sve manjim brojem novih duhovnih zvanja, a s druge sa sve većom starosnom dobi redovnika i redovnica. Možete li nam reći kakvo je trenutačno stanje u Vašoj zajednici?
Jeste li imali novih duhovnih zvanja u 2010. i ovih pet mjeseci 2011. i ako jeste - koliko?

Da, kako sami kažete, suočavamo se sa poteškoćama koje donosi sve manji broj pomlatka u redovničkim zajednicama. U svijetu se govori o krizi duhovnih zvanja. Stoga su redovničke zajednice i katoličke odgojne ustanove razvile, može se reći, cijelu strategiju pastorala zvanja. Jaka potpora tomu su Dokumenti Crkve doneseni na najvišoj razini, a utemeljeni su na stvarnoj analizi stanja i vizije redovničkog staleža u društvu. U vrijeme moga pripravništva 1968. - 1972. u mojoj Družbi sestara je bilo tridesetak djevojaka koje su željele postati sestre. Danas se radujemo što vidimo i pratimo rast četiri pripravnice i jedne novakinje. Puno je drugačije. Divno je osjetiti da po njima Isus ljubi našu zajednicu i da ju pomlađuje.

Postoje li u svijetu neki funkcionalni „programi“ za približavanje redovničkog života mladima, a koji bi se mogli primijeniti i kod nas?

Upravo zato što društvene promjene snažno zahvaćaju i područje vrednota te područje čovjekove vizije ljudskog ostvarenja i uspjeha, redovničke zajednice pronalaze nove putove svoje prisutnosti u životu mladih ljudi. Uče „govor“ mladog čovjeka kako bi mu mogli posredovati ljepotu evanđeoskih i duhovnih vrednota. Osobno iskustvo potrebe duhovnih sadržaja u mladim osobama te iskustvo snage koju može dati doživljaj „pomogla sam nekomu“ mogu biti dobar put do želje: postati sestra.
Postoji programsko nastojanje približavanja života u samostan. Kod nas su to najčešće organizirani susreti za mlade u kojima se nude duhovni sadržaji, zatim iskustvo sudjelovanja u životu i poslanju zajednice. Moja zajednica je u tu svrhu, o stotoj obljetnici Družbe, podarila Kuću Navještenja u Gromiljaku, u kojoj se od 1996. događaju molitveni programi s ciljem da osoba pronađe u sebi onaj dar koji će ju dovesti do osobnog ostvarenja. Taj proces je od neprocjenjive vrijednosti za mladog čovjeka. Znam da je na takvim susretima sudjelovalo tisuće osoba i da su to svijetla i dragocjena iskustva u njihovim životima.

Prije nekoliko godina je, na zamolbu Služavki Malog Isusa, rađena anketa među mladima o njihovim stavovima prema duhovnom pozivu. Možete li nam reći nešto više o tome i smatrate li da danas, nekoliko godina kasnije, ima pomaka nabolje u odnosu na tada?

Da, to je bilo korisno iskustvo. Sjećam se da je anketa pokazala da zapravo mladi ne doživljavaju prisutnost redovnice u školi, u župi, u bolnici kao izazov za svoju profesionalnu orijentaciju nego ih više doživljavaju kao osobe koje po dužnosti trebaju odraditi neki posao. Većina ispitanih je kazala da im je redovništvo nejasno, daleko. Tada smo vidjele da je u tom približavanju - razumijevanju sestarskog života veoma važan osobni kontakt redovnice, ne samo sa mladima, nego i s njihovim obiteljima. Dobro je upravo na tom obiteljskom planu svjedočiti ljepotu posvećenog života. Neiscrpno je to područje djelovanja, a ubiranje plodova će, vjerujem, pokazati budućnost.

Koliko je zapravo bitno da mladi već kao djeca upoznaju na župi život svećenika, redovnika, redovnica kao nešto „sasvim normalno“, a ne „daleko i strano“, ako govorimo o duhovnim zvanjima?

Svakako je dobra prisutnost posvećenih osoba u životu svakog čovjeka, osobito u životu djece. Mislim da nijedan roditelj neće zaboraviti redovnicu koja je bdjela u bolnici uz njegovo bolesno dijete. U najljepše zadaće koju redovnica može dobiti je upravo mogućnost moći poučavati djecu o Isusu. To nije samo profesija, to je puno više. Upravo to što je „više“ treba znati posredovati. Na tom planu svi trebamo još puno učiti.

U Markovom evanđelju (Mk 1,17-18) opisuje se Isusov poziv na nasljedovanje: „Reče im Isus: 'Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!' Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za Njim.“ Koliko su mladi danas uopće spremni odazvati se na takav poziv? Što je, prema Vašem mišljenju, uzrok neodaziva – strah ili nešto drugo?

Divan je ovaj ulomak Evanđelja. Puno ga volim. Neiscrpno je vrelo razmatranja o moći Isusove riječi kada im kaže: „Hajdete za mnom…, a oni odmah ostaviše mreže i pođoše za Njim.“ Mislim da se na Isusov poziv nitko, tko Ga čuje, ne može oglušiti. Poteškoća je u tome što je današnji čovjek okružen i zahvaćen stvarnostima koje mu onemogućuju čuti Isusa. Osjetila jednostavno ne registriraju te ljudi ne čuju. Kada bi mogli čuti sigurno se ne bi oglušili. Sveti zadatak svih koji Isusa vole je pronalaziti nove načine u pokazivanju Njegovog divnog lica: kada blagoslivlja, liječi, tješi, oprašta, spašava…

Koliko su duhovne vježbe i susreti s mladima u Gromiljaku, susreti Prijatelja Malog Isusa te vođenje Stadlerovog doma u Sarajevu doprinijeli duhovnim zvanjima?

Spomenula sam već duhovne susrete u Kući Navještenja u Gromiljaku. Moja zajednica svjedoči duhovnost od koje živi, a to je duhovnost Isusovog djetinjstva. Prekrasna je spoznaja da je i Isus bio dijete. Kada spoznamo milost Isusovog djetinjstva sve postaje drukčije – neprestano slavimo Božić. Upravo iz spoznaje milosti Isusovog djetinjstva nastali su: Kuća Navještenja u Gromiljaku, Prijatelji Malog Isusa i Stadlerov dječji Dom. Sve su to plodovi neizmjerne Božje ljubavi prema čovjeku. Žar naših mladih sestara hrani se upravo na Duhu i porukama koje odašilje život u spomenutim zdanjima.

Što je s molitvom za duhovna zvanja? Jesu li u Vašoj zajednici već vidljivi njezini plodovi?

Dragi Isus je rekao: „Molite gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu…“ Kazao je i to da je žetva velika i da radnika nema puno. Mi Ga slušamo i molimo. Svaki dan molimo i molitvu za svećenike. Prevažna je dobra njihova prisutnost. To su posvećeni ljudi Oltara. Oni nam navještaju Riječ života. Osjetiti Isusov poziv i živjeti uz Njega je milost - milost koju razumije i živi duša čovjeka.

Vaš utemeljitelj, nadbiskup dr. Josip Stadler, ostavio Vam je zadaću skrbiti se za djecu, stare, bolesne, nemoćne i siromašne. To je bilo posebno aktualno u vrijeme nastanka Družbe. S druge strane, današnja ljudska svakodnevnica dosta je drugačija od tadašnje, ali koliko i na koji način se ta karizma Družbe može i treba uprisutniti danas?

Utemeljitelj naše zajednice je bio karizmatik. Snažno je živio evanđelje i ono mu je u svemu bilo ogledalo. Upravo iz njegove spoznaje da u svakom djetetu, bolesniku, patniku, starcu trpi sam Isus nastala je moja zajednica sestara. On je 1890. godine pozvao mlade osobe da dođu, vide i zbrinu siromahe tadašnjeg Sarajeva. One su došle i vidjevši ih doživjele duboku preobrazbu svoga bića koja bi se mogla opisati riječju: sažalile su se nad patnjom čovjeka. Eto, ta se preobrazba događa do današnjeg dana. I danas je Isusova žetva velika, potrebe su velike. I danas je radnika malo. Ali ih ima! Zavidno je koliko su snažni, koliko su divna svjedočanstva naših sestara koje se približuju vječnosti! Ništa manje ne ohrabruju žar, zanos i ljubav naših mladih sestara! Sve žele darovati Isusu, a zauzvrat srce im se napuni silnom radošću i snagom Duha.

Na kraju, koji su daljnji planovi za razvoj Družbe i njezino približavanje u komunikaciji sa svijetom?

Naši planovi su uvijek usmjereni prema ostvarenju temeljnog cilja, a to je: svaki dan krenuti s Isusom, usvajati Njegov život kao životni program te dopustiti da se Isusovo lice očituje u našim djelima danas. Želim potvrditi uvjerenje da je to sve Njegov dar. Silno želim da naši dragi mladi ljudi pokušaju skinuti uobičajene slušalice s ušiju kako bi mogli čuti i druge vibracije, da virtualna iskustva „klika“ zamijene stvarnim susretom s prijateljima, da se osmjele zamijeniti noćni izlazak darivanjem svoga vremena djetetu u nevolji, bolesniku kojemu treba dati lijek, čašu vode, reći toplu riječ… Onaj tko se osmjeli prihvatiti ove izazove doživjet će ljepotu osobne moći, osobnog dara. Svaki čovjek je pozvan pronaći u sebi ljepotu Božjeg programa kojim je obdaren za osobno sretno ostvarenje. Biti sestra mladima našega vremena je izazov i za mlade i za sestre. Biti sestra je program. Divan program! Neka nas sve Isusova majka Marija uputi kako ćemo Ga slušati i činiti što nam kaže isto onako kako je bilo u Kani Galilejskoj.

Razgovarali: Bojana Đukić
Katolički tjednik