Ruža i Stipo Bilić, baka i djed

Povodom Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba, koji se obilježava četvrte nedjelje u srpnju, oko blagdana Isusovih djeda i bake Sv. Joakima i Sv. Ane, koji ove godine pada na 28. srpnja, iz Katoličkog tjednika sugovornike su pronašli u umirovljenicima, roditeljima, baki i djedu Ruži i Stipi Biliću iz Golubinje kod Žepča...

Razgovarao: Željko Ivković

Stipo je rođen 1957. u selu Golubinja, općina Žepče, od oca Stipe i majke Anice. Ruža, djevojački Džambo, rođena je 1963. u susjednoj župi Novi Šeher. Uz turobno odrastanje kada se teško živjelo i preživljavalo, oboje su rano ostali bez očeva. Odgojeni su u hrvatskom, a osobito katoličkom duhu, za što su zaslužne njihove majke koje su znale svojoj djeci prenijeti ono što je najbitnije u životu: živjeti u skladu s Bogom, prirodom i ljudima.

U brak su stupili 1983. i Bog im je podario tri kćeri: Anju, Ivanu i Mariju. Do rata je Stipo radio u Željezari Zenica, a poslije kao knjigovođa u EP HZHB gdje je i završio radni vijek 2018. Supruga Ruža je radila u Hercegovina osiguranju do stečaja te tvrtke.

Nažalost, 1993. morali su napustiti svoje selo i u izbjeglištvu su proveli punih sedam godina. Vrativši se 2000. u Golubinju, zatekli su devastiranu kuću i opet su se morali kućiti, ali ovoga puta doslovce od žlice.

Kako su renovirali dom, istodobno su ulagali u školovanje svojih kćeri, ali i prenošenje vjere te su danas ponosni jer sve tri kćeri žive u kršćanskom braku. Tako danas Stipo i Ruža imaju petero unučadi: Tomu, Nou, Mateja, Evu i Dominika. Najmlađa kći je trudna pa svi s nestrpljenjem iščekuju rođenje malog Luke.

Ulazeći u "ozbiljne" godine, bračni par Bilić se nije predavao. Aktivno sudjeluju u svim župnim aktivnostima, zbornom pjevanju, pastoralnom vijeću, brinu se oko uređenja i održavanja filijalne crkve u selu. Aktivni su i u Neokatekumenskoj zajednici koja postoji u župi. Budući da oduvijek uživaju u čitanju knjiga, učlanili su se i u književni klub Bookirani. Sve u svemu, pokušavaju biti korisni članovi zajednice onoliko koliko im je Bog dao.

Iako su oboje u sedmom desetljeću života, ipak su među najmlađima u selu. Fizički su jako aktivni, uživaju u svojoj zelenoj oazi koju su godinama gradili, cvijeću o kome se uglavnom brine Ruža, i svim plodovima povrtnjaka i voćnjaka.

Poštovani, na početku nam recite što je za vas starost i je li ona „samo u umu“?

Stipo: Kažu da su najteža pitanja ona koja traže najkraće odgovore, to jest, da i ne. Tako da se i pitanje starosti ne može jednoznačno izreći. Neki će reći da je starost samo zbroj godina i ništa više, ignorirajući tjelesne pokazatelje koji su tu, htjeli mi to ili ne.

Kao što je kršćanski stav „i – i“, a ne „ili – ili“, tako i starost objedinjuje i jedno i drugo. Stari se koliko se mora, a pomlađuje koliko možeš. Jasno, i starost i godine imaju svoju ljepotu, samo je treba prepoznati i s njom živjeti. „I da imam 100 godina, najdraži dan bi mi bio sutra“, kako reče jedan filozof. Mi nastojimo uživati u životu sa svim njegovim poteškoćama. To je noć koja svijetli. Starost je privilegirana dob koju mnogi neće doživjeti i stoga treba Bogu zahvaljivati za taj nezasluženi dar.

Ruža: Naravno da starost ima i tjelesnih pokazatelja koji se ne mogu ignorirati i koji utječu na kvalitetu života. Ipak, smatram da je ona najprije u umu. Poznajem ljude koji su mladi, a djeluju staro, a i one stare koji su zadržali taj mladalački duh, optimizam i koji uvijek djeluju mlađe. Osobno, nastojim ne razmišljati o onome što ne mogu mijenjati.

Godine, odnosno starost gledam kao jedno razdoblje života koje također može biti lijepo i donositi plodove. Te plodove vidim upravo u vremenu koje provodim sa svojim unucima. Sretna sam jer sam mogla pomagati kćerima u prvim mjesecima s djecom. Uživam i u služenju u župi, ti susreti daju mi život i snagu za vrijeme koje živim, a i ono koje tek dolazi.

Jesu li starije osobe danas zaboravljene?

Stipo: Nažalost, mislim da često jesu. Nerijetko nam se požale poznanici da se osjećaju poput starog pokućstva koje je izgubilo svoju ulogu, da njihova djeca smatraju da su njihovi stavovi zastarjeli. Ponekad se na stariju populaciju tako gleda, a pri tome se zaboravlja sav njihov trud, nastojanja da od svoje djece učine ljude koji će biti prihvaćeni i korisni široj zajednici.

Naši roditelji nisu bili savršeni, ali su nas savršeno voljeli. Što više od toga treba? Sigurno da stariji imaju to životno iskustvo koje treba cijeniti i ispravno vrjednovati. Bogu hvala, moja djeca znaju to cijeniti, a da bi te djeca cijenila, moraju te voljeti.

Ruža: Također čujem svakakvih iskustava. Teško je pomiriti očekivanja starih roditelja i djece koja su zasnovala svoje obitelji. Zapravo, mislim da bi bilo puno bolje da manje očekujemo i budemo zahvalni na svemu što primamo. Mislim da je za starije osobe dobro da se uključuju u različite aktivnosti i tako stvaraju krug ljudi koje će zanimati kako su i s kojima će provoditi vrijeme i dijeliti interese.

Poruka Svetoga Oca za ovogodišnji Svjetski dan djedova i baka i starijih osoba je na temu Ne napusti me u starosti (Ps 71,9). Što mislite zašto je taj psalam izabran za naslov poruke?

Stipo: Ovaj psalam mi zvuči kao vapaj i molba starih i nemoćnih. U svijetu je sve više starih osoba koje su prepuštene same sebi. Bez tuđe pomoći ili pomoći svojih najbližih njihov život je bezličan, monoton i bez sadržaja. Papa je ustanovio ovaj dan kako bi osvijestio brigu o toj populaciji i učinio jesen njihovih života u najmanju ruku pristojnom.

Papa Franjo, iako u poznim godinama, ima takvu životnu mudrost da je osjetio potrebu na neki način probuditi savjest čovječanstva koja vrlo često spava. A naše društvo često spava, a bojim se da je uzalud buditi čovjeka koji se pravi da spava. Zato je ova pobudnica za svaku pohvalu, da barem pokuša usmjeriti pažnju svijeta i vjernika na ovu osjetljivu skupinu društva.

Ruža: Također smatram da je Papa odabrao ovaj psalam jer su stari danas često zaboravljeni i neshvaćeni. Nerijetko pročitam novinske članke o tome kako ljudi umru, a da to danima nitko ne shvati, dakle danima im nitko nije pokucao na vrata.

Mislim da je na selima nešto bolja situacija i da svatko nađe neko svoje društvo, iako mislim da je to individualno. I starije osobe trebaju se boriti da budu aktivne i uključene u društvo. Inače, papu Franju smatram najboljim predstavnikom starije populacije jer kao njezin pripadnik, uvijek nalazi vremena i za mlade, ima susrete s njima, uvažava ih i razmatra njihove probleme, nastoji ih razumjeti. Mislim da bismo u njemu i u tom smislu trebali vidjeti uzor.

Koji su najveći izazovi s kojima se suočavaju bake i djedovi danas?

Stipo: Najveći izazovi s kojima se suočavaju bake i djedovi, osim onih životnih, egzistencijalnih, koji su nažalost vrlo česti, barem u našoj zemlji, su nerazumijevanje i neshvaćanje. Njihov pogled na život, na svijet, pa ako hoćete i na vjeru i Boga ponekad se smatraju nadiđenim i jednostavno su neshvaćeni. To je vječiti problem sukoba generacija, staroga i novoga, tradicionalnog i modernog. Ponekad bi stariji htjeli da sve bude onako kako je nekoć bilo, što je nemoguće, a mladi bi odbacili sve ono što se kroz generacije pokazalo kao ispravno. Pomiriti ove suprotnosti je teško, ali treba inzistirati na tome, ustrajati.

Ruža: Mislim da je najveći izazov danas, za ljude svih generacija, to što svi žure i nitko nema vremena za onog drugog. To osobito teško pada starijoj generaciji koja starenjem usporava, a mladost sve više žuri i teško ju je sustići. Tome dakako ne pomažu ni nove tehnologije koje stvaraju veliki jaz između starih i mladih. Stariji bi se htjeli što više uključiti, no nekad je to teško, gotovo nemoguće. Isto tako, nekad iz najboljih namjera, potaknuti svojim životnim iskustvom žele pomoći mladima koji žele živjeti život na svoj način i ne zanima ih kako je to nekoć bilo.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba