Rémi Brague - posuđeni intervju

Gosp. Brague od 2002. - 2012. bio je nositelj katedre Romana Guardinija na münchenskom sveučilištu, a prethodno je bio predavač na pariškoj Sorboni, zatim na sveučilištima u Pennsylvaniji, Bostonu i Lausanni. Cijeni ga i papa Benedikt koji ga je često pozivao i u Vatikan u krugu svojih učenika. Jedan je od suizdavača međunarodnoga katoličkoga časopisa Communio, poliglot, uz suvremene glavne europske jezike govori arapski, klasični grčki i latinski te srednjovjekovni hebrejski.  

Jednom ste zgodom kazali: “Krist nije došao izgraditi civilizaciju, nego spasiti ljude svih civilizacija.” Kako se odvija to „spašavanje“ s Vašega zrenika danas? Kako primjerice u Aziji, Americi, Africi?

Nemam pojma. Ali bih htio načelno svoju glavnu tezu podvući kako naime problem leži u čovjeku. Čovjek mora biti obasjan, ozdravljen. Kad jednoga dana ponovno ozdravi, bit će kadar graditi budućnost koja najbolje odgovara mjestima i vremenima. Pritom je čovjek izvor, okosnica i uporište cjelokupne građevine. Nikada civilizacija nije problem. Problem je što su sve civilizacije gradili i njegovali određeni tipovi ljudi. Kad je dobro čovjeku, dobro je i kulturi. To velim kao Europejac znajući da europska kultura predstavlja jednu vrst iznimke. Europska kultura nije nikakva normalna kultura. Prije je ona bizarni događaj. Poseban slučaj u povijesti čovječanstva.

Pa kad biste Vi, svejedno je li u Parizu, Londonu, Amsterdamu, izišli na trgove i govorili ljudima da im treba ozdravljenje, ljudi bi Vas susretali s čuđenjem. S većim čuđenjem nego prije 500 godina kad su se ljudi u Europi još shvaćali kao grješnici?

Ne baš nužno. Svatko u sebi osjeća da stvari idu ukrivo. Glavna razlika sastoji se u tome kako ima ljudi koji bi htjeli podmetnuti odgovornost drugima, i to u pravilu uvijek uspijeva jer se u konačnici uvijek nađe žrtveni jarac koji odnosi „grijehe“, dok ima i onih drugih ljudi koji sebi postavljaju pitanje ne bi li se mogli popraviti, obratiti. To, takoreći, kao prvi korak. Kršćani bi morali biti ljudi ove druge kategorije. Što pak nikako ne znači da se tijekom povijesti nisu očitovali i kao grješni ljudi. Primjerice, onda kad su pokušavali odstraniti ili ukloniti drugima njihovu drukčijost ili pak nametati svoje mišljenje. To je i danas trajna kušnja.

Vjerujete li Vi da su ljudi današnjice, pa bili oni i kršćani, manje religiozni nego prijašnji naraštaji? U srednjem vijeku ili pak u vremenu romantike bilo je manje mogućnosti odvraćanja nego danas, primjerice putem medija…

Problem se sastoji u tome što mi nismo kadri iznutra ispitivati ni ljude prijašnjih naraštaja, a ni ove današnjega. Ni nama ne uspijeva spoznati same sebe iznutra. Mi smo sposobni samo do jedne posve određene dubine prodrijeti u svoje ja. Prema mome mišljenju nema bitnih razlika u čovjekovu biću, u biću konkretnih ljudi. Jedino što se dade zapažati su različnosti u načinu kako izražavamo sebe, svoje osjećaje, svoj pogled na svijet. Zaliha ili količina osjećaja, raspoloženja, ideja ostaje u bitnome ista. Taj kontinuitet i identitet primjerice vidim kod antičkih, srednjovjekovnih i novijih filozofa. Kod njih se stvarno dade zapaziti vječito ponavljanje istih ili sličnih pitanja.

Pa ipak očito postoji nešto novo ako je vjerovati, primjerice, Vašoj knjizi „Europa – njezina kultura, njezino barbarstvo. Ekscentrični identitet i rimska sekundarnost“. Tu rabite riječ „kršćanisti“. Kakvi su to ljudi?  

Riječ koju sam izmislio jest odurna. Htio sam pojmom „kršćanisti“ opisati grupaciju ljudi kojih ima posvuda u Europi te kršćanskome svijetu, koji za sebe tvrde kako nisu vjernici, kako nisu kršćani, ali su istodobno prepuni poštovanja spram pozitivnih učinaka kršćanstva u povijesti Zapada. Ti su mi ljudi simpatični. Daleko simpatičniji od onih koji paušalno osporavaju bilo kakvu pozitivnu ulogu kršćanstva. Još su mi simpatičniji „kršćanisti“ u usporedbi s onima koji čine kršćanstvo odgovornima za sve pokolje i tlačenja u povijesti Zapada.

Dakle, te ljude volite jer govore istinu?

Da, ti ljudi govore istinu. Uloga kršćanstva tijekom povijesti – ne velim svih kršćana – bijaše pozitivna. Ali ta pozicija nije dovoljna. I to s dva razloga. Prvo, jer su takozvanu kršćansku kulturu gradili ljudi koji uopće nisu vjerovali u mogućnost nekakve tzv. kršćanske kulture. Uzmimo samo kao primjer papu Grgura Velikoga koji je bio stameno uvjeren kako i sam živi na svršetku vremena. On je pokušao uvesti nešto reda u kuću. Poredak koji je pritom stvorio nazivamo danas srednjim vijekom. On je položio temelje srednjovjekovnoj kulturi dok je primjerice organizirao i kodificirao crkvene pjesme, tzv. gregorijansko pjevanje.

Drugi prigovor koji bih htio uputiti jest: Ako je kršćanstvo imalo tijekom povijesti pozitivan učinak na tolike ljude, donoseći nešto posve dobro u svijet, zašto se to ne bi dalo primijeniti i na ljude današnjice? I to u jednome posve korisnome i pragmatičnom smislu. Ljudima bih naprosto preporučio: Pokušajte se već jednom obratiti! Ne tim što plaćate crkveni porez, nego shvaćajući i prihvaćajući ozbiljno samu osobu Isusa Krista.

Nemate li i Vi dojam da se katkad i u samoj Crkvi ljudi stide svoga kršćanstva – pa sve tamo do biskupa i kardinala? Pa i unatoč svim kulturnim dostignućima i postignutu dobru?

Da, svakako! I u sebi osjećam tu kušnju. Svi se mi nalazimo u stanju jednoga produbljena obraćenja. Krajnja je nužda produbiti vlastitu vjeru, vjeru shvaćati krajnje ozbiljno. Pritom ne smijemo samo upirati prstom na druge koji nam nisu dovoljno košer (židovski pojam za „čist“, prim.prev.).  

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Prijevod: dr. fra Tomislav Pervan
Katolički tjednik