Razgovor s vlč. Matijom Šimićem, župnikom župe Lug-Brankovići

Nije malo ljudi koji će se u razgovoru sa svećenikom pohvaliti da su u mladosti bili „prvi uz svećenika“, odnosno da su bili ministranti. Naravno, kada su „odrasli“ onda su to prestali biti, jer ima mlađih pa zašto im zauzimati mjesto. No, neće propustiti prigodu pozitivno se izraziti o tom razdoblju svoga života i istaknuti poneku smiješnu zgodu sa župnikom.
Svi će se složiti kako je oltar „siromašniji“ ako oko njega nema ministranata. To se osobito prepoznaje onda kada je riječ o duhovnim zvanjima, jer je većina svećenika u dječačkoj dobi ministrirala i mnogi će upravo to iskustvo navesti kada pokušavaju odgovoriti na pitanje gdje su čuli Božji poziv da ga slijede izbliza.

Nije malo onih koji će ustvrditi da župna zajednica iz koje se ne rodi duhovno zvanje nije zdrava. Što Vi, iz svoga pastoralnog iskustva možete o tome reći?

Gospodin je svakome dao divno obećanje: “Evo dolazim ubrzo i plaća moja sa mnom: naplatit ću svakome po njegovu djelu!“ (Otk 22,12).

Svaka zajednica pa tako i župna mora imati svoj uspon, mora težiti „duhovnoj visini“. Ona mora imati „svoju širinu“ i ne smije živjeti samo „za sebe“ i „svoje vrijeme“. Mora biti blagoslov za druge, pomagati drugima svojim uzorom, svojom brigom, svojom riječju i djelovanjem. Mora imati „težnju vječnosti“. Iz naraštaja u naraštaj mora ostavljati svoj duh i one koji duh njeguju. Obiteljska zajednica nastoji vječno živjeti po djeci i unucima. Duhovna zajednica - župa po onima koji oživljuju već živog i prisutnog Duha. To je životno djelo župne zajednice. Treba težiti ispunjenju života, ako je moguće u punini.

Koliko uključivanje djece u ministrante utječe na eventualno kasnije opredjeljenje za duhovni poziv?

Jako puno! Gotovo presudno. Uvažavajući providnost Božju, sudbinu djece uvijek određuju obitelj i odgojitelji. Djeci treba svaki svećenik biti poput Sunca! Tada se ne treba brinuti kako im donijeti svjetlo Božje. Nitko nema snagu činiti velika djela ako nema ljubavi. Ljubav i dobra djela svećenika znak su Božje prisutnosti. A gdje je vidna prisutnost Boga, ljudi tamo idu. Isus kaže: „Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!“ To utire put onima koji žele raditi i biti kao Krist. Nikome zvanje svećenika, ni Krist, nisu u sv. liturgiji tako blizu kao ministrantu. Može li ministrant biti daleko?

Tko sve može biti ministrant i postoje li neki kriteriji koje ministranti moraju ispunjavati?

Ako se u pastoralnom centru radi s djecom tako da nitko nije po strani, onda ministrant sam nalazi svoje jato. Isus u razgovoru s Nikodemom govori kako se treba „roditi odozgo“. Svaki kršćanin je rođen „odozgo“ primivši Duha Božjega po krštenju. Onaj koji počne aktivno živjeti tu energiju Duha u sebi, on uspostavlja kriterij svoga života. Uvjerljivim svjedočenjem, povezanim naviještanjem i djelovanjem, osobito svećenik snažno približava cilj onima koji ga traže. I oni su tu.

Na zapadu i u Hrvatskoj, a i na nekim župama u Bosni je praksa da ministranti mogu biti djeca oba spola. Ipak, kod nas još uvijek postoje župe u kojima je gotovo nepojmljivo da ministriraju djevojčice. Kakav je Vaš stav prema tome?

Jasan! Služenje kod „žrtvenika“ u Starom i Novom zavjetu uvijek je bilo namijenjeno muškom rodu. Ženski rod ima izraženo naglašena druga služenja pri sv. liturgiji.

Vaša župa ima, mogli bismo kazati dovoljan broj ministranata. Što biste preporučili župnicima kada je riječ o aktiviranju i animiranju mladih da budu svećenikova pripomoć kod oltara?

Izrazit ću se u slici. Zaplovio dida s unukom u barci. Imao je dva vesla. Na jednom je urezbareno “moli“, a na drugom „radi“. Pita unuk dida: „Što ti ovi napisi znače?“ Vidiš sinko: „Ako veslam samo ovim gdje piše „moli“ vrtjet ćemo se u krug. Ako veslam samo ovim gdje piše „radi“, opet ćemo se vrtjeti u krug. Ako zaveslamo sa oba vesla: „moli“ i „radi“, možemo naprijed.“

Uslijed medijske hajke na Crkvu i optužbi (nekih i s pravom) da su svećenici seksualno nastrani tipovi koji s pohotom gledaju djecu, što preporučiti župnicima i onima koji rade s ministrantima kada je riječ o komunikaciji s djecom? Stječe se dojam da će svećenika netko optužiti i samo zbog toga što je pomilovao dijete po glavi...

U svim zvanjima i staležima iznimke ne smiju potvrditi pravilo. Iznimke ne smiju povrijediti pravilo. To je ZLOČIN. Tko stvar ne želi vidjeti u pravom svjetlu, njemu Biblija neće puno pomoći. Ali, svaki je svećenik sretan koji živi „drukčije“. Njegovi su vitamini protiv zlog duha i vremena tada prejak lijek. Tko je taj, ako nije Krist i njegov svećenik, koji nudi drugačiji i bolji smisao života? Neka to hrabro kaže! Jer život ima smisla samo onda, kad on vrijedi i nakon smrti. A to smo jedino na Isusu iz Nazareta vidjeli. On je uskrsnuo, a time i njegova djela. Svaki svećenik se mora približavati Kristovom načinu življenja i djelovanja, jedino će tako njegov život imati smisla sada i poslije. A Isus je tu dao odgovor: „Pustite dječicu k meni“.

U Vrhbosanskoj nadbiskupiji postoje tzv. susreti ministranata koji se upriličuju jednom godišnje. Koja je njihova svrha? Kako na njih gledaju ministranti?

Znajući da djeca do dobi „puberteta“ funkcioniraju savršeno u masi - mnoštvu drugih, ovako veliki skup na jednom mjestu njih uvelike emancipira. Djeci je to izvrsno. Oni inače ne funkcioniraju do te dobi, ako nisu u „čoporu“ (figurativno rečeno). Svi susreti mogu uvijek biti bolji, ali to nije stvar djece.

Osim rada s ministrantima, bitna zadaća župnika jest pastoral mladih. Već je odavno općepoznato da nakon krizme mnogi mladi „zaborave“ na crkvu. Kako izbjeći ovu negativnu praksu? Što je, prema Vama, najpotrebnije za rad s mladima?

Pojam „mladi“ je širok. Uzmimo dob od prvog do četvrtog razreda srednje škole. To je dob kada mladi ne funkcioniraju samo po psihologiji mase, to je dob raslojena na skupine po zajedničkim psihofizičkim darovima. Rad s njima mora biti viđen kroz razne manje zajednice, u kojem će svaki pojedinac moći izraziti svoju duhovnu i tjelesnu energiju. Spomenut ću samo neke moguće zajednice: zajednica bivših ministranata, zajednica krizmanika, biblijsko-liturgijske-molitvene zajednice, skautske zajednice, sportsko-kulturne zajednice, glazbeno-liturgijske, ekološke… Važno je istaknuti da svaki mladi čovjek te dobi može iskazati svoju unutarnju kreativnu dispoziciju - energiju Duha, kao i tjelesnu energiju.

Koja su Vaša iskustva, za čime mladi danas najviše čeznu? Koliko je duhovno zvanje, u tom kontekstu, atraktivno i privlačno?

Da bi mladi za nečim čeznuli, netko im nešto mora i ponuditi. Zemlje u tranziciji imaju probleme u društvu i Crkvi dok se organiziraju. Napredak postoji. Ali treba istaknuti da mladi imaju problema, jer vakuum poslije socijalističkog odgoja nije još uvijek otklonjen. Mladost često s pravom proziva odgovorne autoritete i traže nas, a mi još uvijek po onoj paroli „naprijed mladi“, mi smo u začelju.

A je li duhovno zvanje u ovom kontekstu vremena atraktivno i privlačno? Moram istaknuti: ako je prošlo stoljeće bilo stoljeće sukoba materije i ideologija, onda će ovo stoljeće biti sukob materije i duha. Nikada više sjeverna hemisfera nije bila gladna duha. Bude se zvanja i kao znak potrebe da se vremenu i prostoru odgovori, ali i kao odgovornost onih koji moraju oživotvoriti „živo“. Mladi ljudi uvijek žele mijenjati svijet. Oni se uvijek pitaju što mijenja svijet? Nikada više nisu odašiljali vibracije: To je Krist, to je Ljubav, to je Nada. Svijet mijenja snaga Duha koji je „odozgo“, ali je u nama. Da, to je privlačno! Samo za sve treba vrijeme… Ali Krist je rekao: „Ne bojte se!“

Kada se već netko odluči odgovoriti na Božji zov i krenuti putem ostvarenja duhovnog poziva, što župna zajednica može učiniti za toga mladića ili djevojku?

Župna zajednica je bila i ostaje „baza“. Kandidat za duhovno zvanje, ako se odlučio poletjeti u više razine Duha, mora imati vezu sa zemljom - bazom. Baza moli. Baza uvijek čeka sretan povratak i slijetanje. Baza je podrška cijeloga života. Pilot koji izgubi vezu s bazom, nije siguran gdje će naći drugu. To nije nikada dobro. Sveti Pavao kaže: „Nosite breme jedan drugoga.“ (Gal 6,2)

U svojoj ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan molitve za duhovna zvanja papa Benedikt XVI. je naglasio da svjedočanstvo onih koji već žive duhovno zvanje pobuđuje nova zvanja. U čemu bi se to svjedočanstvo praktično sastojalo?

Svećenik mora moći živjeti ono što govori. A to je krepost koju crpi iz ljubavi, vjere i nade. One su plod Božjeg Duha. Božji Duh traži partnere. Svijet ne funkcionira bez Boga, bez Duha Božjega. Svijet treba ljubav. O kakvoj se ljubavi radi, to govori sv. Pavao.

Iz župne je zajednice kojoj ste na čelu došlo nekoliko duhovnih zvanja. Imate li s njima kontakt sada kada su već „odrasli“ u duhovnom življenju svoga zvanja?

Gotovo smo svi u komunikaciji. U zadnjih deset godina iz župe je osam svećenika. Nekima sam gostovao i propovijedao. Kod nekih ovog ljeta idem u Zadar i tamo ću obaviti već dogovorene duhovne vježbe. Dvojci sam bio kum na mladoj misi. S nekima je razvijena suradnja više razine. Sve zavisi na kojoj tko razini Duha leti, na kojoj tko razini Duha živi. Istina, nisu svi ni previše „odrasli“. Jedno je zvanje na trećoj godini teologije, jedno je od jeseni na prvoj, jedno je od jeseni u prvom razredu sjemeništa. I kad nam je nešto neshvatljivo ostaje molitva: „Pokaži nam Gospodine svoje putove, nauči nas svojim stazama! Istinom nas svojom vodi i pouči nas jer ti si Bog, naš Spasitelj i u Tebe se pouzdajemo svagda!“ (Ps 25 4-5).

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik