Razgovor s p. Vjenceslavom Mihetecom

Pater Vjenceslav rođen je u Zagrebu 1945. gdje se i školovao za učitelja Hrvatskog jezika i glazbe. Nakon vojske odlazi u Sombor u novicijat karmelićana. Poslije prvih zavjeta studira bogoslovne znanosti u Zagrebu, Karmelu - Izrael, u Rimu i ponovno u Zagrebu gdje je izrekao i svečane zavjete. U svom svećeničkom hodu obavljao je funkciju voditelja sjemeništa i provincijskog poglavara. Trenutno je na službi u samostanu u Somboru gdje je prije četrdeset godina položio prve zavjete.

Kada biste u pet riječi htjeli opisati tko je to svećenik, koje bi to riječi bile i zašto baš te riječi?

Ja sam redovnik. Redovnik znači, vjernik u istinskom i najzauzetijem smislu te riječi. U romanskim jezicima kažu «religiosus» a to govori o tijesnoj povezanosti s Bogom. Kod nas se svećeništvo nadograđuje ili bolje izrasta iz ove posvećenosti, darovanosti Bogu. Za mene je svećenik osoba koju je Bog izabrao i sebi posvetio da bude dar i darovatelj, prinos i prinositelj, posvećen i posvetitelj. Živi u ovome svijetu, ali mu ne pripada.

Što od navedenog najviše danas nedostaje svećenicima?

Svećeniku ne nedostaje ništa. U činu posvete, ređenja, on je primio sve. On svakodnevno živi cjelovitost svoga posvećenja. Rekoh, ne pripada ovome svijetu, ali živi u njemu. U Ivanovskoj teologiji svijet su oni koji niječu Isusovo uskrsnuće, tj. da je Isus živ. Taj svijet je i danas bučan. On djeluje i na svećenika. Znajući to, Isus je svećeniku ostavio pomoć za uspravan hod, tj. biti u svijetu, ali ne od svijeta. To su euharistija, molitva časova, molitva razmatranja i sakrament pomirenja. To su četiri temelja na kojima počiva svećenički život. Živeći na tim temeljima on svijet uzdiže k Bogu i Bog se po njemu spušta u srce svijeta. Ako svećenik gradi svoj život na nekim drugim temeljima onda mu manjka povezanosti s Bogom, a bez toga on gubi cijenu i postaje obljutavjela sol. Ja ne mogu reći što najviše manjka današnjem svećeniku. Mogu to reći za sebe. I svatko za sebe. Hoćemo li znati odgovor na ovaj upit mudro je pitati povjerene nam vjernike. Preko njih će nam Duh Sveti nepogrešivo prozboriti. Isus je imao hrabrosti upitati svoje najbliže što kažu ljudi tko je On. Zašto ne bismo i mi?

Kada bi vam došao mladić i kazao kako želi biti svećenik, što biste mu savjetovali?

Dolaze mi mnogi mladići. Tražitelji. Usuđujem se s Isusom reći svakome: «Dođi i vidi!» Ne šaljem ga u neki odgojni zavod, već ga zovem u zajednicu u kojoj živim. Zadatak je zajednice tražitelju pokazati onoga kojega traži i kojega želi upoznati. Ponudimo mu zajedničku molitvu, zajednički stol, zajednički rad. Nije potrebno puno govoriti. Bolje da on govori drugima je li s nama susreo Isusa ili nije. Je li ga doživio, upoznao među nama. Kada ide s nama bolesniku, kada sjedi s nama na razmatranju, kada peremo posuđe i dok provodi vrijeme u sobi uz Riječ Božju, dok poslužuje kod euharistijskog stola, mladić tražitelj zajedno se sa mnom trudi otkriti i prepoznati Isusa. Ako ga otkrije, a to ovisi i o mom svjedočkom djelovanju, mora osjetiti radost jer je našao Onoga za kojim mu duša čezne. Govor bez svjedočanstva je prazan. Govori radost koju osjećam u Isusovoj blizini. Ne treba se bojati pokazati Onoga s kojim živimo našu svagdašnjicu u Crkvi, kad netko zavoli Crkvu, a ona je naša Majka, onda postaje njezinim istinskim sinom. Ja, dakle, pozovem. Isus dalje čini svoje. Na kraju, tražitelj ne traži mene, već Njega.

Zašto je danas lakše ili teže biti alter Christus?

Bl. Majka Terezija, odgovarajući na jedno slično pitanje rekla je da ona sa svojom zajednicom svako jutro sat vremena provodi u motrenju Isusa u Svetootajstvu, a nakon toga ide na ulice grada i istim vjerničkim naporom trudi se prepoznati ga na licima ljudi koje susreće i u kojima mu služi. Svećenik, koliko se više trudi motriti Isusa u svetim otajstvima, pomoću već spomenutih načina, toliko će mu se više i suobličavati, toliko će više Isus biti preko njega prepoznatljiv. Bit će «alter Christus». U svakom vremenu to je i lako i teško. Zla su se uvijek događala kad smo bili malo ili nikako slični Isusu.

Briga za nova duhovna zvanja jest jedna od osnovnih svećenikovih zadaća. No vidimo kako pojedine zemlje Zapada imaju sve manje sjemeništaraca i bogoslova, a ni Crkva u Hrvata se ne može pohvaliti nekom brojnošću. Tko je zakazao? Koliku odgovornost snose sami svećenici?

Europa, posebno njezin Zapadni dio sve više zapada. I to toliko da se boji javno govoriti o svojim kršćanskim korijenima. O tome nam svjedoči ustav Ujedinjene Europe. Povijest nam svjedoči da sve ono što se temelji samo na ljudskim temeljima propada. Najčešće u krvi. Kad manjka moralna vertikala koja sve diže na višu, božansku razinu, onda nema vječnih vrednota. Jako nam manjka stav psalmiste: „U Gospodina ja sam zagledan!“ I u ovoj Europi i u našoj domovini Bog zove ljude: »... a ti idi za mnom!» I danas Bog govori i zove, dolazi i ne šuti, svjedoči psalmista. Mnogi ga čuju i pitaju svećenike. Kao Samuel Elija. Eli je riješio pitanje maloga Samuela. Svećenik je kriv kad ne upućuje na Boga već pokazuje sebe, svoje nepovjerenje, svoj strah.

Crkva u BiH suočena je s različitim izazovima, a jedan od najvažnijih jest pitanje opstanka katolika na ovom podneblju. Na kojem području svećenik može, u ovom kontekstu, najviše pridonijeti? Je li potrebno i politički, društveno ili nekako drugačije angažirati se?

Svaka Crkva ima svoje izazove. S neba i sa zemlje. Ona je uvijek raspeta između zemlje, iz koje raste i u koju je duboko ucijepljena, te između neba prema kojemu je usmjerena i u kojega urasta. Istovremeno širi svoje ruke kojima grli svekoliko Božje stvorenje i uzdiže ga gore, k Stvoritelju - slika joj je, i izazov nasljedovanja, raspeti Krist. Crkva u BiH, kao i ona u Srbiji, Hrvatskoj, na Haitiju i Čileu, ukoliko je Kristova, sluša samo Njegov glas, Njegov zov. Ona svuda i uvijek odgovara Isusu Kristu. Ona je jamac Njegove brige za čovjekovo spasenje. Katolici su vjekovima odlazili iz Bosne. Podmlađivali su Hrvatsku, ali je Bosna i dalje ostajala snažna i jaka, pa i unatoč osmanlijskim okovima i kolcima. Gdje god su Hrvati ostajali katolici ostajali su i Hrvati. Gdje su prestajali biti katolici – rimokatolici, gubili su i svoje ime i prezime. Identitet, rekli bi danas. Svećenici su gradili i čuvali taj identitet stoljećima. Bili su avangarda naroda. Vlastitim primjerom učili su povjerene im ljude vjeri, nadi i ljubavi. Nisu tupo istrajavali već su išli pred Njim i pratili Ga po svem svijetu.

Iako se nekoć govorilo da je psovka najveći grijeh hrvatskoga naroda, danas će mnogi kazati kako je to nesloga i nedostatak solidarnosti. Što vi o tome kažete?

Moguće, ni u jednom narodu, kao našem, nad nama lebde krilatice koje je netko odaslao, pa i sa propovjedaonice, a da se nitko na njih ne osvrće. Pa u narodu stvaraju čak i komplekse. Tako se kaže da je hrvatski narod - narod psovača kakvih svijet ne poznaje. Tu krilaticu ponavljaju propovjednici od moga djetinjstva, čitamo o njoj u našim glasilima. Čujemo je iz usta našeg puka. No unatoč toj tvrdnji stanje se ne mijenja. Još se uvijek svrstavamo u vojske i legije, s mačevima i toljagama, protiv psovke i psovača. A da se malo tko pita, a što ja radim, što mislim, govorim, što radim čovjeku pored sebe. Spremni smo upravo strahote poduzeti jedan protiv drugoga, nimalo ne vodeći računa o onoj iz Makabejske knjige, da je i najmanji uspjeh protiv sunarodnjaka najveći neuspjeh. Muči me spoznaja da smo više spremni misliti samo na sebe bez razmišljanja, da ako padne moj brat, s njime padam i ja. Na poljima sloge i solidarnosti raste kruh za naše sutra. To je plod evanđelja na kojem se temelji Crkva. Poručuje nam: «Složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama!»

Ako nada nije apstraktna kategorija, u čemu bi se ona ogledala, a da je važno za praktičan život katolika na ovom podneblju?

Nada je božanska krepost. Božji dar. Jednako kao vjera i ljubav. Za dar treba zahvaljivati i uvijek iznova za njega moliti. Bez zahvalne molitve čovjek može taj dar izgubiti. A onda nastaje beznađe, očaj, smrt. Prva u čovjeku umire volja. Kad nema vlastite volje ne prihvaća niti volju Božju. Abraham je svu svoju nadu stavio u Boga. Vjerovao mu je i nadao se protiv svake nade. Stvarnost je teška. Nakon tolikih žrtava, nakon toliko krvi čovjek zastaje i pita se što je ovo? Očekivali smo mir, al' evo užasa. Je li još Bog s nama pitamo se s prorokom.
«Valja nam preko rijeke!», rekao je pjesnik vaših strana. Da bi pregazili rijeku valja nam se držati za ruke. Ne popustiti u nadi, a kamo li je izgubiti. Jedni druge podržavati u nadi. Nada nije apstraktna kategorija. Ne zaboravimo, ona je Božji dar. S tim treba živo računati, ma što se događalo u nama i oko nas. Svećenicima ne smije ponestati nade. Stoga ne smiju posustati u molitvi. Kroz molitvu Bog osvjetljava obzorje, razvedruje srca, učvršćuje nadu, ufanje. „Ne trnite nade“, dovikuje nam Duh Sveti. Neka nas potiču veliki ljudi nade u povijesti spasenja.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik