Razgovor s p. Nikom Bilićem, SJ

Isusovo uskrsnuće središte je kršćanske vjere. Ipak, što doista znači uskrsnuti od mrtvih?

Milina mi je, ponos i izazov što mi se u svojem vrijednom časopisu obraćate upravo s ovakvim pitanjem. Ono nosi vjerne duše još od trenutka kad je Marija Magdalena javila: „Vidjela sam Gospodina“, a okupljeni učenici posvjedočili pristiglom kolegi: „Vidjeli smo Gospodina“. Došao nam je Uskrs u Svećeničkoj godini, pa s poštovanjem i radošću možemo promotriti kako je Isus vjerno dovršio ono što je obećao. Vjernost Ocu dovodi ga do slavnog uskrsnuća i program je svećeničkoga života – kako kaže Sveti Otac Benedikt XVI.
Na prvu ruku, uskrsnuti od mrtvih posve je jasna stvar. Učitelj Isus, koji je – na njihovo zgražanje i užas – bio predan, lažno osuđen, izbičevan, razapet i u grob pokopan, živ opet stoji među njima. Otvoreno im pokazuje tragove rana na rukama, nogama i na boku. Izravno ih upozorava da nije duh, iako sada dolazi među njih kroz zatvorena vrata, kao što je i grobna vrata pobijedio.
Kao što je ruka Božja u početku sazdala čovjeka od praha, od zemlje, tako sada ruka snažna i ispružena desnica ponovno diže čovjeka. „Udahnjuje dah života u Spasitelja kojega smo ubili i On je opet živa duša, nov Adam“, napisat će sv. Pavao. Uskrs u Svećeničkoj godini posebna je prigoda da se sjetimo kako Pavao upravo u uskrsnuću gleda dovršetak svetoga, velikosvećeničkoga prinosa Isusovog. Po pismima je umro, po pismima je uskrsnuo.
Slike uskrsnuća od mrtvih daje Sveto pismo od ranih stranica: Ana, majka proroka Samuela, govori u svom hvalospjevu o tome kako Bog u podzemlje ruši i odande opet diže. Slično će kralj izraelski o Božjoj moći potvrditi kad dobije pismo kojim se traži Naamanovo ozdravljenje. O dubini biblijske čežnje i vjere svjedoče psalmi kad neuvijeno očekuju da ćemo „dovijeka hvaliti“ Gospodina. Daniel pred kraj života sluša kako će mirovati, a onda opet ustati. Sve su to najave i vjerovanja u ono što će se potom u Isusu ostvariti. Uskrsnuti od mrtvih znači početi živjeti puninom božanskoga života koji Otac nebeski daruje vječnomu, Sinu, ljubljenom izabraniku. Uskrsnuće je potvrda naše čežnje za vječnim životom i razlog zašto nas Gospodin poziva: „Obratite se!“ - gledajte na cjelinu svoga života, preko granica zemaljske karijere i sebičnih nacrta!

Zašto je Uskrs, za razliku od većine ostalih blagdana koji se slave uvijek na isti datum, „pomična“ svetkovina?

Naša je vjera – vjera u utjelovljenje, religija utjelovljene Božje Riječi. Bog – sveti i uzvišeni – koji je jedina uistinu čvrsta točka od svega što postoji htio je ući u našu promjenjivost i nestalnost, u naše životne cikluse i preokrete, zato nam je dao svoga Sina. Namjerno Uskrs nije „fiksiran“. Ili, točnije, namjerno Crkva želi točno slijediti onaj propis koji je blagdan Gospodinove Pashe stavljao nakon prvog punog mjeseca u proljeće. I to je bio prvi mjesec u godini. Tako je biblijska godina započinjala otprilike s današnjim ožujkom, pa se onda i poznati blagdan Sjenica, u njihovu sedmu mjesecu, slavio u jesen, u vrijeme plodova. Bog prati životne cikluse svoga naroda. Pasha jest dan Božje proslave kad se blaguje žrtveno janje. Spomen je na onu noć kad je narod Božji izišao iz ropstva. Već tamo u „kući ropstva“ kako stoji zabilježeno u 12. poglavlju Knjige izlaska, Mojsije i Aron slušaju točan propis o tome kada će ubuduće slaviti taj središnji blagdan božanskog otkupljenja. Toga se držao Isus, On koji je Gospodar i Učitelj, sa svojim apostolima. Toga se drži Crkva kroz stoljeća. Toga se držimo i mi! Mislim da neću pretjerati ako ustvrdim da je kršćanstvo, za razliku od drugih religija i pseudoreligija, vrlo logično, otvoreno i bistro u svojim propisima i običajima.
Puno manje od preuzimanja i novoga tumačenja starijih kultnih običaja u pomičnom Uskrsu smijemo gledati kako se Bog prema svojoj odluci „spušta“ k nama i približava nam se. Nije Uskrs simbol proljeća, nego je cjelokupno novo buđenje prirode slika i najava jedinstvene Kristove pobjede.

Već od prvih kršćanskih vremena pa do danas, Crkva naviještajući uskrsnuće Kristovo zapravo naviješta puninu života. Možete li to malo prokomentirati?

Isus, Učitelj neprikriveno za sebe veli da je Put, Istina i Život. Taj nauk postaje opipljiv na Uskrs! Upravo Toma koji je na svoje pitanje dobio taj silan odgovor, smirit će svoje srce pred srcem Uskrsloga koje ponovno kuca. Svojim riječima Mesija iz Nazareta pokazivao je da ima vlast. Izazivao je divljenje. Svojim čudesnim djelima dokazao je da možemo imati povjerenja u Njega i kad su u pitanju prirodne sile, i bolest, i grijeh, pa i sama smrt. Uskrsli Krist tu svoju moć i zadaću povjerava svojim nasljednicima. Sada apostoli u ime Isusovo liječe i donose mir dušama, kako opisuju Djela apostolska. Već je u Starom zavjetu jasno kako Bog želi da se grešnik obrati i živi, a Isus – Učitelj, još je za zemaljskoga života otvoreno objasnio da je došao zato da imamo izobilje života. Za tu je svrhu živio i radio, za tu je svrhu umro. Za tu je svrhu i uskrsnuo. Isus, veliki svećenik, samoga sebe daje za žrtvu. Ima vlast položiti život, ima vlast opet uzeti ga. To je dokazao. Vrlo je jasno pravilo za razlikovanje duhova: Što nam daje da kao ljudi uistinu živimo, ljubeći Boga i ljude – to je Božje nadahnuće! Sve ono što vodi u nezdravu ovisnost i robovanje, u sebičnost, izrabljivanje i privid, grijeh je od kojeg se treba obratiti i kojeg se valja odreći.

Zašto je trenutak Isusovog uskrsnuća ostao skriven od očiju svjedoka iako se kasnije ukazivao ženama, učenicima te na kraju i mnoštvu ljudi?

Prvi razlog za to da je Isusovo uskrsnuće skriveno jest Njegova otajstvena narav. Uskrs jest tajna. I samo onaj koji prihvati Isusov križ, može ući u krug poznavatelja te tajne.
Drugi posve naravan razlog jest naš ljudski nemar. Ili, još više, zaokupljenost našim egoističnim, malim interesima i prohtjevima. Učenici na putu u Emaus znaju gotovo sve pojedinosti o nazaretskom Učitelju, pa i to što su žene javile na dan Uskrsa, ali ono bitno propuštaju. Takvi smo mi ljudi! Tako lako nam se dogodi da najvažnije stvari ostavimo po strani.
Razlog jest i sasvim konkretan: pobožne žene koje su bile prisutne kod ukopa, poštovat će dan svetog počinka i tek potom odlaze do groba. Stražari su od straha protrnuli. Učenici, također u strahu, na sasvim su drugom mjestu, zatvoreni u svojoj prostoriji i nema ih kod Učiteljeva groba. Kao što je Isus ostao sâm u Getsemanskom vrtu kad su i oni odabrani zaspali, tako je sâm i kad – svet i slavan – ustaje iz groba.
Glavna je ipak nakana skrivenosti ova: u antropološkom središtu nije fizički događaj uskrsnuća, nego čudesan, nov susret sa svojim Gospodinom. Na zvuk svojega imena Marija Magdalena svu će radost pretočiti u poklik predanja i priznanja: „Učitelju moj!“ Mržnjom zadahnut farizejski revnitelj Savao bit će naglo zaustavljen na svom pohodu protiv damašćanskih kršćana i prosvijetljen izravno s neba. Nevjerni Toma na neočekivano dopuštenje da dodirne i vlastoručno provjeri što želi ispovjedit će svoju vjeru riječima koje sve kazuju: „Gospodin moj i Bog moj!“ Sama činjenica da je Isus uskrsnuo i prazan grob još nisu dovoljni, ljudi su u strahu, nevjerici, zatvoreni, pritisnuti vlastitom krivnjom. Tek u susretu s Uskrslim Gospodinom dolaze mir i radost – za kojom tako čeznu.

U Biblijskom izvještaju o susretu učenika s Uskrslim na putu za Emaus stoji da su Ga prepoznali „po lomljenju kruha“. Treba li se taj odlomak iz Svetog pisma shvatiti kao „uputa“ za današnje kršćane da u euharistiji svakodnevno prepoznaju trajnu prisutnost Uskrsloga među njima?

Sveto pismo je od svojih početaka, kako dobro velite, „Uputa“. To je izvorno značenje biblijske riječi „Tora“ koju obično – na temelju grčke tradicije – shvaćamo kao Zakon. Tora je pouka – božanska pouka za život. Zajedničko blagovanje kruha i vina sasvim je sigurno glavni znak ispunjenoga obećanja. Davno je Izaija pisao da će doći Emanuel – Bog s nama. Potom je Matej na početku svojega Evanđelja točno prepoznao da se u novorođenomu Spasitelju ostvaruje proroštvo: on je Dijete – Bog silni. A na kraju istog Evanđelja, Isus posve otvoreno primjenjuje te riječi na sebe: „Ja sam s vama“. On je s nama u sve dane. Iskonska potvrda Božjeg poziva koja obilježava gotovo sva biblijska zvanja sve tamo od praoca Jakova i izbavitelja Mojsija, koja je u isti mah tako malo, i opet jako, jako mnogo: „Ja ću biti s tobom“ – u Isusu se ostvaruje i ispunja za sve nas. Lomljene kruha u Emausu važan je stupanj kroz koji učenici prolaze. Tajanstveni Učitelj dovodi ih do toga da ne budu razočarani. Nadali su se da će on otkupiti Izrael, i to je, evo, Ovaj koji s njima na putu hodi, stvarno i učinio. Bili su spora srca da vjeruju Pismima, a dok slušaju svoga suputnika gorjet će im srce. Na početku njihove su riječi mučno dobacivanje tumačenja, a onda će – još prije nego prepoznaju tko je on – Gospodinu uputiti poznatu zajedničku molitvu: „Ostani s nama!“ Njihovim je očima na početku bilo uskraćeno vidjeti Ga, a onda im se otvaraju. Sve to dovodi do vrijednoga rezultata. Kad su Ga prepoznali, za njih mjesto muke i raspeća – Jeruzalem – postaje sveto mjesto u koje se vraćaju. Ne bježe više, nego dolaze natrag u krug učenika. Ondje, u toj zajednici susreću Onoga koji im je bio iščeznuo s očiju upravo kad su Ga prepoznali. Sada dolazi i govori: „Mir vama“. To je dovršetak izvještaja o putu u Emaus. To je pouka o vraćanju s krivoga puta i o Isusu koji dolazi među svoje okupljene. Dolazi da blaguje s njima – svjedoči isto Lukino Evanđelje. A to je zaista dovoljno jasna slika svete mise!

Je li, prema Vašem mišljenju, danas prevladalo komercijalizirano mišljenje o Uskrsu?

Dakako, lako nasjednemo reklamnim trikovima koji od nas žele izmamiti novce za upitna materijalna dobra. Kako veli karikatura: „Platiš dva, dobiješ tri – a ne treba ti nijedan!“ Ali, blagoslovljena hrana – i ona najskromnija – znak je da nevidljiva Božja milost želi biti vidljiva među nama. Isus želi biti živi kruh za nas. On nam se za hranu daje. Kao što hrana postaje dio našeg bića, pisao je sv. Justin, tako je Sin Božji uzeo našu narav da bude jedan od nas. Uskrsni doručak nema svoju vrijednost u bogatim darovima i jelima, nego u ljubavi s kojom su pripravljeni, u ljubavi koja vlada među onima koji zajedno blaguju. Samo u onoj obitelji gdje postoji duhovna dimenzija Uskrsa, komercijalni vidik ima svoju vrijednost. Inače ne koristi i ne pomaže.
Svi mi u dnu svoga bića nosimo živu duhovnu težnju. Želimo se do kraja dati i do kraja biti prihvaćeni. Isto, tako želimo da nam se drugi do kraja dadne i da ga mi do kraja prihvatimo. Tu tajnu ljubavi pobožno srce osjeća – sluti – u Kristovu uskrsnuću. Isus koji se do kraja predao Ocu, u potpunosti i prima Njegov dar života. Utješno je gledati kako Veliki tjedan tolike duše privuče da se u sakramentu ispovijedi pomire s Bogom, a Uskrs dovede u crkvu i one koji dugo ondje nisu bili. Uskrs nas vraća svom silinom na temeljno pitanje zašto smo na svijetu, kamo idemo i kakvu svrhu ima naš život.

Na kraju, koju biste uskrsnu poruku željeli podijeliti s čitateljima „Katoličkog tjednika“?

Učenicima koji su na okupu uskrsli Isus dolazi. I oni se raduju vidjevši ga – svjedoči Pismo. Kad su nakon neprospavane ribarske noći ostali „kratkih rukava“ i praznih ruku, dovoljno je da omiljeni Ivan – koji je prvi dotrčao do groba, vidio i povjerovao – proglasi „Evo, to je Gospodin!“ i već prvak Petar brže-bolje skače. Sa suzama u očima primit će trostruko oproštenje za trostruki grijeh. To je uskrsna poruka! Treba prepoznati Gospodina koji dolazi i koji je jedini sposoban dati mir grijehom izranjenoj, izdajom ugušenoj, zatajenjem ugašenoj duši. Samo On može dati božansko oproštenje onima koji su Ga odbacili i osudili, izrugivali, udarali i pljuvali, onima koji su Ga na križ pribili i srce Mu proboli. Uskrs je poziv svim ljudima koji su se ogriješili o Božji zakon da kleknu na koljena i gorljivo potraže oproštenje.
U Svećeničkoj godini Petar je primjer i poziv svim mladima koji osjećaju u sebi klicu zvanja. Svećenička godina obveza je našim obiteljima da čuvaju ozračje u kojem duhovno zvanje može rasti. Uskrs u Svećeničkoj godini svima nama, svećenicima, prilika je da opet do u dubinu pogledamo mjeru Kristovu. On je naš – jedini – Veliki svećenik. Velika je i važna – povijesna – naša uloga. Ali svoje zvanje ostvarujemo, koliko smo Kristu slični i s njime povezani. Kod Njega jedinog možemo naći plaću koju smo zaslužili i novu inspiraciju za zadatke koji čekaju.
Uskrs nas sve poziva da ozbiljno uzmemo Sveto pismo – Božju riječ k srcu.

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik