Razgovor s ocem Danilom Pavlovićem, igumanom manastira Žitomislić

Oče Danilo, nalazimo se u vremenu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana. Kako Vi gledate na ovaj događaj? Koliko je SPC u BiH otvorena prema ekumenizmu?

Molitvene osmine su plod aktivnog angažovanja samih Crkava u ostvarivanju uzvišenog cilja kome treba da teži svaka crkvena zajednica, a to je puno jedinstvo hrišćana. Mene lično raduje svaki ovakav poduhvat, ali posebno kada on nije nametnut kao nekakav projekat „spolja“ već kao potreba i čežnja onih koji se nazivaju djecom Božjom. Jedinstvo Crkava je ispunjenje Hristove molitve u Getsimaniji „da oni koje si mi dao budu jedno kao mi“ (Iv 17.11).

Pravoslavna crkva u svojoj vaseljenskoj punoći učestvuje u ekumenskim susretima i sprovodi konkretne poduhvate na tom polju. Naročito smo poslednjih godina svjedoci značajnih poteza u susretima pape Benedikta XVI. i patrijarha Vartolomeja, koji imaju veliku refleksiju na Katoličku i Pravoslavnu crkvu. U BiH je saradnja na ekumenskom polju i u međureligijskom dijalogu bolja nego u mnogim susjednim zemljama. To se naročito ogleda u radu Međureligijskog vijeća, međusobnoj saradnji biskupa i episkopa te  nižeg sveštenstva, što ima poseban uticaj na vjernike. Naravno da u mnogome doprinosi i lični stav pojedinca. Međutim, moramo priznati i to da, gdje postoji veći entuzijazam, ekumenska svijest i potreba samih predvodnika crkvenih zajednica, postoji i bolja saradnja među samim vjernicim i obratno. Stoga smatram da treba mnogo više napora, molitvene i svake druge podrške kako bi ekumenizam zaživio u pravom smislu.

Naziru li se u sadašnjosti plodovi Molitvene osmine za jedinstvo kršćana?

Nijedan napor, žrtva ili bilo kakav pozitivan korak upućen Bogu ne ostaje bez blagoslova, a samim tim i plodotvorne satisfakcije. Stoga i ovako uzvišeni poduhvati ne mogu ostati bez ploda. Međutim, Molitvene osmine su inicijalne smjernice. Važno je da sve to što smo skupa molili, govorili, uputili poruke, živimo kroz godinu u svim segmentima naših života.

U kojoj mjeri društvena i politička zbivanja u BiH i regiji utječu na odnos kršćana i njihovo eventualno udaljavanje ili zbližavanje?

Politička zbivanja su plod stanja u kojem se kao narodi i pojedinci nalazimo. Naša zemlja prednjači u tome jer sukobi političkih programa i nacionalnih previranja međusobnih interesa dovode do gotovo konfuznog stanja društva. Zato je potrebno mnogo mudrosti i odgovornosti vjerskih lidera kako bi izbjegli da budu svedeni na nivo političkog angažmana. Crkva se u ovakvoj situaciji nalazi pred velikim iskušenjem, ali i izazovom da iskoristi jedini svoj adut, a to je da bude ono što u svojoj osnovi i jest - projava Carstva nebeskog na zemlji. Više nego igdje Crkva u BiH bi trebala da propoveda jevanđelske istine o jednakosti svih naroda i ljudi, da bude sigurno pristanište obremenjenih i natovarenih pružajući im utjehu i oslobođenje.

Je li razjedinjenost kršćana prva i najveća negacija kršćanstva?

Nažalost - da! Niko ko sebe naziva hrišćaninom, a kamoli sudionikom tijela Hristovog –Crkve, ne može i ne smije ostati ravnodušan pred ovakvim stanjem.

Koje ekumensko iskustvo nosite iz Vašeg okruženja u manastiru Žitomislić?

Moj dolazak u Mostar i u manastir Žitomislić doživljavam kao višestruki Božji dar. Najprije što sam stajao na čelu obnove ovako značajne svetinje, zatim što sam imao dar sabiranja jedne male, ali veoma značajne zajednice pravoslavnih, sastavljene od ljudi koji su pretrpeli strahote rata ili spadaju u kategoriju povratnika sa svim iskušenjima i nedaćama koje proizilaze iz tih činjenica. Ipak, najviše sam zahvalan Bogu što me je kroz ovih deset godina nepokolebivo utvrdio u stavu da treba svim svojim bićem svjedočiti jedinstvo i ljubav među svima. Od prvog dana bili smo otvoreni za sve i trudili se da ostvarujemo kontakte sa svim ljudima iz okruženja smatrajući da je to najbolji način svjedočenja Crkve. Danas je Žitomislić prepoznatljiv upravo po tome da u njega rado dolaze ljudi bez obzira kojoj vjeri pripadali. Najljepše su naše proslave Božića, Vaskrsa, patrona manastira kada na liturgijama bude mnogo katoličkih sveštenika, redovnika, redovnica, nekad više nego nas pravoslavnih.

Mi to isto činimo za katoličke praznike. I jedni i drugi upućujemo pozdrave vjernicima sa oltara. Manastir se nalazi u blizini Međugorja i vrlo lijepo sarađujemo sa tamošnjim ustanovama za liječenje bolesti zavisnosti u Majčinom selu i zajednicom Cenakolo. Ipak, mene najviše oduševljava činjenica da smo potpuno integrisani u ovdašnju sredinu i da nas ljudi doživljavaju svojima, bili oni katolici ili pravoslavni.

Kada žele kritizirati religije mnogi s pravom ukazuju na loše pojave i uloge vjerskih službenika tijekom posljednjega, ali i prijašnjih ratova na ovim prostorima. Je li napokon došlo vrijeme priznati istinu? Imaju li ovdašnje religije snage reći da su pojedinci u njihovo ime činili zlo i loše?

Mnogi često, da bi opravdali sebe ili svoje neuspjehe, žele svaliti krivicu za poslednje događaje isključivo na Crkve i vjerske zajednice. Vrlo često pojedini crkveni velikodostojnici bivaju surovo kritikovani od pojedinih medija ili pojedinaca, a da za to nema baš nikakve osnove i Crkve uglavnom reaguju na takve pojave, braneći vlastito dostojanstvo i dostojanstvo tih osoba. Stoga bi isto tako trebalo odgovorno i bez oklevanja sve ono što je zaista loše u okvirima vlastite zajednice nazvati pravim imenima, priznati krivicu i biti odgovoran. Još od Drugog svjetskog rata pa sve do danas nismo čuli da je iko iz jedne Crkve rekao da je neko od klerika učestvovao u zločinu, da je autoritet i prostor Crkve koristio za ratno-huškačke pokliče, neprimjereni govor mržnje. Nikada te osobe nisu imenovane u okvirima vlastitih zajednica kao zločinci već su često proglašavani herojima vjere. Vidimo čak da sami političari idu korak ispred vjerskih autoriteta u politici pomirenja i traženja oproštaja. Što se naroda tiče, on je najspremniji za suživot i prihvatanje različitosti.

Što mislite, jesmo li i koliko smo napredovali u suživotu i miru u posljednjih 20 godina?

Budući da aktivno i cijelim svojim bićem učestvujem u provođenju ideja mira i suživota i stoga sam nepopravljivi optimista, volio bih da neko drugi to ocjeni. Lično mislim i volio bih da jesmo.

Dijelite li mišljenje da ekumenizam i međureligijski dijalog nemaju alternativu?

Jedan od razloga netrpeljivosti među našim narodima je upravo u nedovoljnom međusobnom poznavanju i predrasudama koje gajimo. Vrlo često naše hrišćanstvo u kojem smo toliko bliski ne igra nikakvu ulogu kad su konfesionalne razlike u pitanju. Mnogo smo kroz istoriju insistirali na svemu što nas razjedinjuje i trudili se da to do sitnica njegujemo kako ne bismo ličili jedni na druge. Pored svega toga mi ipak ličimo, čak nam je jezik identičan, a da ne govorim o kulturi, načinu života… Sve to proističe iz zajedničkog kulta nekadašnje jedinstvene Crkve Božje. Dakle, alternativa dijalogu je produžetak agonije.

Postoji li nešto što se zove „preduvjet“ za ekumenski dijalog?

Svaki dijalog mora biti zasnovan na beskrajnom povjerenju. Ekumenski dijalog zna vrlo često biti formalan, akademski, hladan i samim tim često nedjelotvoran. Ako pristupamo jedni drugima onda naš međusobni odnos mora biti zasnovan na slobodi, a sloboda podrazumeva dinamiku, samokritiku, a onda i pozitivnu kritiku drugoga. Na kraju, jevanđelska zapovjest glasi „Ljubite jedan drugoga!“. Mislim da je to preduslov za sve, a kamoli ekumenski dijalog.

Postoji li, prema Vašem mišljenju, uopće prilika za ujedinjavanje kršćana i što bi bilo potrebno za to?

Moje skromno mišljenje je da takva prilika mora postojati. Na svakoj liturgiji molimo „za jedinstvo svetih Božjih Crkava“. Sveti Vasilije Veliki nam je u evharistijskom kanonu ostavio molitvu u kojoj kaže: „Prekrati razdore medju Crkvama, ugasi neprijateljstva među narodima“, i mi to ponavljamo. Treba samo da budemo pažljivi kad izgovaramo riječi molitava i kada čitamo Sveto pismo i nesumnjivo ćemo naći nedvosmislenu poruku jedinstva. Treba osluškivati želje vjernog naroda i tu ćemo naići na dobronamjernu čežnju da ono što je razjedinjeno postane jedinstveno. Puno jedinstvo zavisi od mnogo viših crkvenih institucija, od sabora i sabornog donošenja odluka. Na nama sveštenicima, laicima i malim crkvenim zajednicama je da to od sveg srca želimo i preduzimamo korake koji su u našoj mogućnosti. Treba stvarati pozitivnu atmosferu riječima mira i djelima ljubavi.

Katolički tjednik