Razgovor s mons. Jurom Bogdanom, rektorom Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima

Gospodine Rektore, u višestoljetnoj povijesti hrvatskih svetojeronimskih ustanova u Rimu nekoliko je Petrovih nasljednika pohodilo „sv. Jeronim“. Papa Ivan Pavao II pohodio je naš Zavod 21. listopada. 1989. godine. To nije bio njegov prvi dolazak u naš Zavod?

Poznato je da je papa Siksto V. nekoliko puta došao na gradilište crkve sv. Jeronima. On je od 1570. do 1585. bio kardinalom naslovnikom naše crkve. Izborom za papu 1585. godine, među mnogim građevinskim zahvatima u Rimu, dao je porušiti malenu crkvu sv. Jeronima i na tome mjestu podići sadašnju crkvu. Tijekom radova papa je barem dva puta pohodio gradilište a 30. rujna 1589., u pratnji 25 kardinala, u novoizgradjenoj crkvi proslavio je zajedno s hrvatskim vjernicima blagdan sv. Jeronima. 

Papa blaženi Pio IX. pohodio je crkvu sv. Jeronima 11. ožujka 1853. godine. Bilo je to nakon što su završeni veliki radovi na obnovi crkve. Crkva je bila oslikana velikim freskama koje je izradio Pietro Gagliardi.

Izborom za papu u listopadu 1978. godine, Ivan Pavao II. unio je novi stil i svježinu u Petrovom služenju Crkvi. Krenuo je u pohode mjesnim Crkvama, u Rimu rimskim župama, crkvenim zavodima, sveučilištima i drugim ustanovama. S apostolskim oduševljenjem i ljubavlju susretao je ljude na svim kontinentima.

Rektor Zavoda sv. Jeronima msgr. Ratko Perić uputio je poziv Ivanu Pavlu II. da pohodi crkvu i Zavod sv. Jeronima u prigodi 400.-stote obljetnice izgradnje sadašnje crkve. Taj pohod se ostvario 21. listopada 1989. godine. U svojstvu rimskoga prvosvećenika bio je jednom u Zavodu sv. Jeronima.... Kao koncilski otac, najprije pomoćni biskup i poslije nadbiskup kardinal krakovski, bio je više puta u Zavodu sv. Jeronima. Dakako, i više drugih papa prije izbora, kao svećenici ili biskupi, pohodilo je ustanove sv. Jeronima. 

Papa Ivan Pavao II započeo je svoju propovijed sa „Ti ostani čvrst u onome što si poučen i čemu si vjeru dao, znajući od koga si sve poučen“. Koji je bio odjek njegovog pohoda u Domovini i inozemstvu.

Dolazak Ivana Pavla II. u Zavod sv. Jeronima zbio se u vrijeme velikih promjena u Istočnoj Europi. Rušila se željezna zavjesa, urušavao komunizam. U Istočnoj Europi se stvarao novi poredak. Sve to budilo je velike nade i čežnju za slobodom. Papina karizmatska figura, snažna i jasna riječ, silno je doprinosila promjenama. Hrvatska je bila u jugoslavenskim okovima. Još su bila svježa sjećanja na sedamdesete godine, hrvatsko proljeće koje je završilo strašnom zimom, smjenom hrvatskoga političkoga vodstva, zatvorima i progonima. Papin dolazak u Zavod sv. Jeronima, svaku njegovu riječ i gestu, u Domovini i iseljenoj Hrvatskoj, pratilo se s velikim oduševljenjem i nadom. Oni koji ne mogu smisliti evanđeoske vrijednosti i kršćansku civilizaciju ljubavi, udarali su svom žestinom kritikama po Ivanu Pavlu II. i katoličkoj Crkvi.  

Za Papinog pohoda Zavodu tijekom susreta sa svećenicima on je zaželio da preko biskupa „Gospodnji blagoslov proširi na svu Crkvu u Hrvatskoj“, uz želju da je nakon više pokušaja i pohodi.

Na Petrovu stolicu papa je došao iz Poljske, zemlje koja je platila veliku cijenu nacistima u Drugom svjetskome ratu i potom u komunističkome sustavu. Vrhunski intelektualac, djetinje vjere i čistoće srca kao prvopričesnik, sveučilišni profesor i biskup koji je dosta putovao po svijetu, poznavao je dobro takozvani Zapadni slobodni svijet opijen liberalizmom i konsumizmom, ali i onaj Istočni koji je stanovništvo držao u okovima. Tamo gdje su kršćani bili najslabiji, gdje su bili ugroženi, on je želio biti blizu. Želio je ohrabriti Kristove vjernike. U našoj Domovini Crkva je desetljećima nakon II. svjetskoga rata bila progonjena. Trpjela je i hrabro svjedočila sa svojim pastirima pod komunizmom. Stoljećima je živjela u susretu s pravoslavljem i islamom i to joj je također dalo posebnost, jasnoću i evanđeosku čvrstinu, ali isto tako i dijalošku otvorenost prema drugima i drugačijima. Ivan Pavao II. o svemu je bio dobro obaviješten. To se u mnogočemu može zahvaliti i hrvatskim biskupima s kojima je bio na Saboru i koji su ga izviješćivali o položaju i djelovanju Crkve u hrvatskome narodu. Kao rimski prvosvećenik, imao je na raspolaganju još i više informacija o zbivanjima u Jugoslaviji. Prigodom pohoda zavodu sv. Jeronima nedvojbeno je rekao da želi pohoditi i našu domovinu. Hrvati su to prihvatili s velikim oduševljenjem. Ali i sa strahom hoće li se to ostvariti. Komunistička sintagma „još nisu sazrele prilike“ bila je na snazi. Nitko nije mogao predvidjeti kako će se u komunističkim sustavima odvijati promjene i kakav će im biti rasplet u Jugoslaviji.

Msgr. Bogdan, možete li se prisjetiti Vaših prvih susreta s papom Ivanom Pavlom II.

Kad je u listopadu 1978. izabran Ivan Pavao II. za papu bio sam u splitskoj bogosloviji, (peta godina studija). Dan nakon izbora, tadašnji splitsko-makarski nadbiskup metropolit msgr. Frane Franić sabrao je sve svećeničke kandidate iz malog i velikog sjemeništa, zajedno s profesorima i odgojiteljima u veliku dvoranu bogoslovije i održao nam predavanje pod naslovom „Tko je novi papa?“. Svoje izlaganje zaključio je otprilike ovim riječima: „Na Petrovu stolicu izabran je slavenski papa, Poljak. Hrvatski narod će dobro osjetiti i vjerujem da nikada neće zaboraviti tko je Ivan Pavao II“. Nadbiskup je odredio da toga dana bude slavlje u sjemeništu i bogosloviji, bez nastave.

Ivana Pavla II. susreo sam prvi put kao mladi svećenik 1982. godine. Bio je to moj prvi susret s jednim papom u živo. Skupinu svećenika, bogoslova i laika iz Splita primio je u posebnu audijenciju. Gotovo svake godine iz Splita sam dolazio s mladima na hodočašće u Rim. Bilo je to povezano sa žrtvama i prozivanjima po novinama, policijskim preslušavanjima, oduzimanjem putovnica i sl. Stalno smo slušali priče o neprijatelju izvana i iznutra. Onaj izvana je hrvatska emigracija i Vatikan (Crkva). Onaj iznutra je Crkva. Naši pohodi Rimu bili su doista vjernički, hodočasnički, duhovni, molitveni. Duhovne vježbe u hodu. Na to smo jako pazili. Vrhunac hodočašća, uvijek je bio susret sa svetim Ocem. Ponajčešće nas je primao u manjim skupinama, slikao se s nama. Jednostavnost, blizina, neposrednost resile su Ivana Pavla II. Božji čovjek na kormilu Crkve. Mladi ljudi su „punili baterije“ i nitko ih više nije mogao odvratiti od kršćanskoga puta. Sjećam se, jednom zgodom, kad je primio skupinu splitskih sjemeništaraca ja sam ga upitao: „Sveti Oče, kad ćete doći u Hrvatsku?“. On mi je odgovorio: „To ja moram pitati vaše vlastodršce“.

Kao rektor Zavoda bili ste sa svećenicima studentima u posebnoj audijenciji kod Pape?

To je bilo prvi put 21. listopada 1999. godine. Papa je primio u posebnu audijenciju poglavare i studente Zavoda sv. Jeronima točno deset godina nakon što je pohodio Zavod. Drugi put nas je primio u studenome 2001. godine zajedno sa hrvatskim biskupima i bivšim članovima Zavoda. Tada smo slavili stoljetnicu Zavoda sv. Jeronima. Treći put bilo je to u travnju 2005. godine. Poglavari i svećenici studenti došli su u papine odaje, i sudjelovali u obredu i povorci prenošenja njegovoga mrtvoga tijela u baziliku sv. Petra. Dakako da smo svi sudjelovali i na sprovodnim obredima. Osim ovih susreta s Ivanom Pavlom II. bilo je i više pojedinačnih susreta u raznim prigodama.

Nakon više susreta s papom Ivanom Pavlom II., možete li nam opisati Vaše dojmove s tih susreta?

Ivan Pavao II. bio je Božji čovjek. Osvajao je svojom neposrednošću, jednostavnošću. Čovjek se u njegovoj blizini osjećao sigurno. Rekao bih da je papa usredotočio svoju pažnju na svoga sugovornika kao da nitko drugi ne postoji i kao da nema nikakovih drugih briga. Nutarnji sklad, otvoreno srce za potrebne, za svakoga. Svi su mu bili jednako važni, i veliki i maleni. I oni na položajima i oni bez elementarnih prava. Svi su u susretu s njim ostajali osvojeni njegovom pojavom i porukom.

Možemo li reći da je Ivan Pavao II volio Hrvate?

Ivan Pavao II. je volio Boga i ljude. U njega je to bilo skladno, rekao bih na posebnoj razini. Svatko kome je on dolazio u pohod ili tko je dolazio k njemu imao je osjećaj da papa najviše voli njega. To je osobina Božjih ljudi koji ljube Božjom ljubavlju. Svi obesporavljeni u njemu su našli potporu. Papa je volio sve. Papa je volio i Hrvate. Iz njegovih djela iščitava se kakav je stav imao prema hrvatskome narodu. Evo nekoliko podataka.

Od njegovoga izbora za papu, ukoliko ima hrvatskih hodočasnika na trgu sv. Petra ili u dvorani za audijencije, redovno se čuje hrvatska riječ. To je danas postalo normalno u toj mjeri da gotovo ne možemo ni zamisliti kako je to bilo kad nije bilo tako.

Hrvatski narod će ga upamtiti po bezbrojnim gestama očinske i pastirske pažnje: sv. Misi na Hrvatskome jeziku nad grobom sv. Petra u Rimu, 30. travnja 1979. godine, pohodu Zavodu i crkvi sv. Jeronima 1989., tri apostolska pohoda Republici Hrvatskoj i dva Bosni i Hercegovini. Osnovao je četiri biskupije u Republici Hrvatskoj: Požešku, Varaždinsku, Gospićko-Senjsku i Vojni Ordinarijat. Proglasio je svetima Leopolda Bogdana Mandića i Marka Križevčanina. Blaženim je proglasio Alojzija Stepinca, Ivana Merza i Mariju od Propetoga Petković. Za njegovog pontifikata intenzivirani su postupci za proglašenje blaženima više slugu Božjih iz redova hrvatskog naroda.

Trojicu Hrvata je kreirao kardinalima: Franju Kuharića, Vinka Puljića i Josipa Bozanića. Msgr. Josip Uhač, bivši apostolski nuncij u Njemačkoj i nakon toga tajnik Kongregacije za evangelizaciju naroda, preminuo je dan prije nego što ga je papa htio najaviti budućim kardinalom. Dvojicu svećenika iz našeg naroda imenovao je apostolskim nuncijima nadbiskupima: msgr-a Nikolu Eterovića i msgr. Martina Vidovića. Msgr. Fabijana Veraju postavio je podtajnikom Kongregacije za proglašenje svetima a msgr. Milana Simčića potajnikom Kongregacije za kler.  

Odigrao je važnu ulogu u priznanju Republike Hrvatske neovisnom državom. U vrijeme domovinskog rata u Hrvatskoj i ratnih strahota u Bosni i Hercegovini neumorno se zauzimao za pravedno rješenje i prestanak rata.

Ostavština Ivana Pavla II. je ogromna. Ne samo za Hrvate nego i za cijelu Crkvu i čovječanstvo.

Od sv. Petra prvoga pape do Benedikta XVI. na čelu Crkve imali smo 265. papa. Ivan Pavao II. je treći je po dužini obnašanja papinske službe. Ispred njega su jedino sv. Petar i bl. Pio IX. Ivan Pavao II. je u Petrovu službu unio novi duh i novi stil primjeren današnjem čovjeku i vremenu. Poduzeo je 104 apostolska putovanja izvan Italije kako bi radosnu vijest Evanđelja navijestio po svim kontinentima i svim zemljama. Pohodio je 129 nacija izvan Italije. Obilno je koristio sredstva društvenog priopćavanja i ostala tehnička pomagala u evangelizaciji suvremenog svijeta. Susretao se s ljudima i narodima više nego i jedan njegov prethodnik od sv. Petra do danas. Na apostolskim pohodima je održao 3.288 govora. Poduzeo je 146 apostolskih pohoda po Italiji izvan Rima. Učinio je 748 apostolskih pohoda po Rimskoj biskupiji, gradu Rimu i Castelgandolfu. Kao rimski biskup sustavno je pohađao rimske župe i ostale crkve i ustanove u Rimu. Od 333 rimske župe posjetio je 301 župnu zajednicu. A kad to više nije mogao činiti zbog zdrastvenih poteškoća onda su rimske župne zajednice dolazile k njemu u Vatikan. Od prosinca 2002. godine, šesnaest rimskih župnih zajednica došlo je k njemu u Vatikan. Tako se Ivan Pavao II. kao rimski biskup susreo s 317 rimskih župnih zajednica. U zbroj njegovih pohoda valja ubrojiti i 54 posjeta raznih uredima Svete Stolice i Vatikanske države.

Svoju ljubav prema mladeži pokazivao je napose ustanovljenjem Svjetskog dana mladeži, te susretima s milionima mladih i porukama koje im je upućivao. S uspjehom je promicao dijalog s kršćanskim Crkvama, sa Židovima, s predstavnicima drugih religija, pozivao ih na zajedničke molitvene susrete među kojima je posebice značajan molitveni susret u Asizu.

Kreirao je 231 kardinala. Ovima treba pribrojiti još jednoga “in pectore”. Kao papa zaredio je 321 biskupa, krstio je 1501 osobu od toga 814 odraslih i 687 djece. Sazvao je 15 biskupskih sinoda, šest redovnih i devet posebnih. Osnovao je mnogo biskupija, uspostavio puno novih crkvenih pokrajina poglavito u Istočnoj Europi. Reformirao je i izdao Zakonike kanonskog prava za Zapadnu i Istočne Crkve. Ustanovio je nove ustanove i službe u rimskoj kuriji koju je također i reformirao. Za njegovog pontifikata Sv. Stolica je uspostavila diplomatske odnose s mnogim državama.

Promicao je, ponajprije primjerom vlastitog života, liturgijsku duhovnost, kontemplativnu molitvu, posebice euharistijsko klanjanje i molitvu krunice. Jednu cijelu godinu proglasio je Godinom krunice.

Pod njegovim vodstvom Crkva se pripremala za prijelaz iz drugog u treće tisućljeće. Tu posebno mjesto zauzima slavljenje Svete godine 2000. – velikog jubileja prema smjernicama što ih je zacrtao u svome pismu Tertio millennio adveniente. I nakon toga uputio je vjernicima svoje apostolsko pismo – smjernice za treće tisućljeće Novo millennio ineunte.

S Godinom Otkupljenja, Marijanskom godinom i Godinom Euharistije ustrajno je želio promicati duhovnu obnovu Crkve. Brojnim kanonizacijama i beatifikacijama Božjih ugodnika revno je isticao primjere života i svjedočenja mnogih kršćana. Isticao ih je kao primjer i poticaj za nasljedovanje ljudima našega vremena. Napose je uočljivo da je među blaženike i svete uvrstio najviše mučenika. Od 1.338 blaženika proglašenih od Ivana Pavla 1.032 su mučenici. Od 482 proglašena sveca 402 su mučenici. Proglasio je naučiteljicom Crkve svetu Tereziju od Djeteta Isusa.

Doktrinalni magisterij Ivana Pavla II. je obilan i vrlo bogat. Vjerni čuvar poklada vjere, s velikom mudrošću i primjernom hrabrošću, promicao je katolički nauk, bogoslovni, ćudoredni i duhovni. Jasno i uspješno se odupirao zastranjenjima i tendencijama suprotnima nauku i vjerovanju Crkve.

Među njegove glavne dokumente ubrajaju se 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija, 45 apostolskih pisama. Ovima valja dodati mnoštvo izgovorenih kateheza i nagovora u generalnim audijencijama i na apostolskim pohodima i putovanjima. U 1.165 generalnih audijencija primio je preko 17.675.800 vjernika iz svih krajeva svijeta. Svojim naučavanjem Ivan Pavao II. utvrđivao je Božji narod u bogoslovnim istinama (napose tri prve enciklike – Redemptor hominis, Dives in misericordia, Dominum et vivificantem), antropološkim i socijalnim (enciklike Laborem exercens, Sollicitudo rei socialis, Centesimus annus), moralnim (enciklike: Veritatis splendor, Evangelium vitae), ekumenskim (enciklika Ut unum sint), misiološkim (enciklika Redemptoris missio), mariološkim (enciklika Redemptoris Mater).

U svijetlu crkvene tradicije, nauka II. vatikanskog Sabora i postkoncilskih promišljanja, promovirao je na tridesetu obljetnicu otvorenja Drugog Vatikanskog općeg Sabora 11. listopada 1992. Katekizam katoličke Crkve. Objavio je i nekoliko osobnih djela koja su uglavnom prevedena i na hrvatski jezik.

Njegovo učiteljsko djelovanje doseglo je vrhunac u enciklici Ecclesia de Eucaristia i u apostolskome pismu Mane nobiscum Domine.

Dani prije prelaske Svetog Oca u Očevu kuću 2005., kao i dani sprovoda, bili su izuzetni, rekao bih dani Milosti. Možete li nam ih opisati?

U subotu 2. travnja 2005., u 21.37^h, u uskrsnoj osmini, u osvit nedjelje Božanskoga milosrđa, u apostolskome domu u Vatikanu preminuo je Ivan Pavao II., rimski biskup i pastir sveopće Crkve.

Sva zemaljska hodočasnička Crkva, poglavito mladi, pratili su sa strepnjom i žarkom molitvom posljednje dane, sate, minute… njegova života. Već u veljači te godine, kad se proširila vijest da mu se pogoršalo zdrastveno stanje, nakon što je hitno prevezen u rimsku polikliniku Gemelli, tisuće vjernika svakodnevno se okupljalo ispod prozora njegove bolesničke sobe moleći za njegovo ozdravljenje. Stotine televizijskih snimatelja i kuća iz cijeloga svijeta požurilo je u Rim kako bi iz sata u sat javljali što se događa u središtu zapadnog kršćanstva. Trg ispred glavnog ulaza u polikliniku Gemelli, zgrade u blizini Trga sv. Petra, Vatikanskih zidina, rimske terase s kojih se dobro vidi kupola sv. Petra, ulice i prilazi do bazilike i trga sv. Petra, od Anđeoske tvrđave do Via della Conciliazione…., zaposjednute su kamerama, snimateljima, novinarima…..

Te travanjske večeri, u prvu subotu u mjesecu, Trg svetog Petra bio je pun “kao šipak” pobožnih molitelja. Bilo nas je barem stotinu tisuća. Premda je Trg bio ispunjen do posljednjeg mjesta, u Via della Conciliazione i sporedne ulice, stalno su pristizali novi molitelji, poštovatelji…. Sve se odvijalo u savršenoj tišini….. I ako bi slučajno netko imao potrebu nešto kazati, to bi učinio brzo šapćući u uho svome sugovorniku….   Više hrvatskih svećenika, redovnica, vjernika i pobožnih hodočasnika ujedinilo se u velikome mnoštvu u molitvi za sv. Oca.

Svi smo bili sigurni da je kraj blizu ali kao da smo očekivali čudo da se to neće dogoditi. Svaka smrt je neizbježna. Ništa u ljudskome životu nije tako sigurno kao smrt. I kad ona “dođe” uvijek je iznenadna i nikada za taj trenutak nismo dovoljno pripremljeni…. Ne možemo predvidjeti kako ćemo sami reagirati, poglavito kako će reagirati naša okolina….

Izmolili smo krunicu, litanije svih svetih…. Na Apostolskoj palači bila su upaljena svijetla samo na dva prozora…. Upalilo se iznenada i treće svijetlo. Svi smo protrnuli. Pa nije valjda umro? S nekog tornja otkucavalo je vrijeme. 22.00 sata…. “Omnia vulnerat, ultima necat”. Snažni muški glas, preko razglasa obznanio je, Urbi et Orbi, - svima, da je prije dvadesetak minuta, u 21.37 sati preminuo Ivan Pavao II. Zavladala je grobna tišina. Onda se prolomio dugi pljesak. Mnoštvo je spontano kleknulo na koljena. Bez riječi. Bez komentara. Oglasilo se veliko zvono s bazilike sv. Petra javljajući smrt rimskog prvosvećenika. Susret vremena i vječnosti, života i smrti, vjere i nade. Imao sam osjećaj kao da smo svi zakoračili preko praga u vječnost. I samo što nismo prešli na drugu stranu. Jedino on, sveti Otac, napravio je odlučan korak. Kao i uvijek! Njemu je jedinom uspjelo. A mi smo ostali…. Puni čežnje za onostranošću…. I kao da nam je žao što je on uspio a mi nismo pa smo sada razdvojeni….

Tako je bilo te večeri na Trgu sv. Petra. Tako je bilo sve dane i noći u bazilici sv. Petra, na trgu, sve do njegovog veličanstvenog sprovoda i pokopa u kripti svetoga Petra ispod reljefa Majke Božje što ga je u kamenu isklesao Ivan Duknović Trogiranin. Ivan Pavao II. je bio 264. nasljednik sv. Petra. Uspomena na njega ostaje duboko upisana u srcu Crkve i cijeloga čovječanstva.

Za koji dan papa Benedikt XVI će beatificirati svoga predšasnika. Koja sjećanja i osjećaji naviru da osoba koju ste više puta sreli, samo šest godina nakon smrti, postaje blaženikom?

Crkva egzistira na tri razine: hodočasnička putujuća Crkva – svi koji su kršteni u Isusovo ime i žive na zemlji; Druga razina je čistilišna Crkva – duše u čistilištu. Za njih molimo i prinosimo žrtve. Treća razina je nebeska proslavljena Crkva. To su duše spašenih u nebu što bez prestanka u blaženome gledanju „s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom“ pjesmu Božanske slave „pjevaju bez prestanka“. Već u ovome životu, prosvijetljeni vjerom i osnaženi Duhom Božjim osjećamo se povezanima s cijelom Crkvom, na svim razinama. Bog je u svojoj dobroti i ljubavi ostavio hodočasničkoj – putujućoj Crkvi znakove i sredstva komuniciranja s onostranošću, s čistilišnom i nebeskom proslavljenom Crkvom. Isus, što ga primamo u presvetoj Euharistiji i častimo kao kralja vasione, „on koji se prinio na žrtveniku križa kao neokaljana i pomirna žrtva“ on je gospodar ljudske povijesti, „vječni svećenik i kralj vasione“. Priznavanjem svetosti Ivana Pavla II. Crkva nam predlaže model za život, čovjeka koji je bio posve Božji. U nebu imamo zagovornika kojemu se žarko molimo u svojim potrebama. Svaki svetac kojemu se molimo, ušao je u naš život i upravo stoga se njemu i obraćamo. Sluga Božji Ivan Pavao II. koji je s nama dijelio nade i tjeskobe Crkve i ljudi našega vremena, u tome smislu nam je nekako bliži. Tako ja barem osjećam. I imam dojam da je u životu i nakon smrti postao „univerzalna blizina“ koja upućuje na Boga. Potiče nas na rad na širenju kraljevstva Božjega u neumrlim dušama. Poziva nas na rad na spasenju vlastite duše i duša naših bližnjih.

Ivan Pavao II. je ostavio primjer velike pobožnosti, pravog mistika, sveta života. Živio je 84 godine, deset mjeseci i petnaest dana. Rimskim prvosvećenikom bio je 26 godina, pet mjeseci i sedamnaest dana. Već za života nazivali su ga Ivan Pavao Veliki. A na dan sprovoda i ukopa, u višemilijunskom mnoštvu koje se došlo s njime oprostiti na Trgu sv. Petra u Vatikanu, po rimskim trgovima i ulicama istaknuti su veliki plakati “Svetac i to odmah!”. S velikom radošću čekamo dan njegove beatifikacije.

Njegove riječi što ih je izrekao u bazilici sv. Petra 30. travnja 1979. nad grobom sv. Petra u prisutnosti kardinala Kuharića, svih hrvatskih (nad)biskupa više stotina svećenika, desetak tisuća hrvatskih vjernika, u prigodi proslave 1100. obljetnice blagoslova i priznanja koji je s tog istog mjesta uputio knezu Branimiru Ivan VIII., danas još snažnije odzvanjaju u srcu i duši hrvatskih katolika.

Ivan Pavao II. je tada rekao, Ivan Pavao II. govori i danas iz nebeske proslavljene Crkve : .... „I dok danas podižemo ruke da blagoslovimo vas prisutne, i cio vaš narod i cijelu zemlju vašu, molimo Gospodina da čuva vašu vjeru, molimo Majku Božju da uvijek i svagdje bude vaša ‘najodličnija zagovornica’. Blagoslov zazivamo na braću biskupe, na svećenike, redovnike i redovnice, da vjerni svom pozivu budu na izgradnju svima, da ne skrenu ni na jednu krivu stranu, nego da naviještaju Evanđelje Kristovo kao radosnu poruku spasenja, poruku istine, ljubavi i sloge. Blagoslov svoj zazivamo na sve vas ovdje nazočne, na vaše obitelji, na mlade i stare, na radnike i intelektualce, i molimo vas: budite vjerni Bogu i Svetom Petru, gajite dobri obiteljski duh, poštivajte život, odgajajte brojniju djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve. Posebno se obraćamo vama, mladi vjernici: vi ste nada Crkve i naroda, vi ste uzdanica kršćanskog preporoda svijeta! Upoznajte i uzljubite Isusa Krista, jedinog Otkupitelja čovjeka, i budite ponosni na svoje kršćansko ime...”.

„Dragi moji Hrvati! Hvala Vam na ovom susretu, na ovom iskazu obnovljene vjernosti. Kao nekoć papa Ivan VIII. tako se i ja danas radujem vašoj vjeri, vašoj ljubavi, vašoj vjernosti Isusu Kristu i Njegovoj Crkvi.

Papa vas voli,

Papa Vas grli i prima,

Papa vas blagoslivlja!”.

Razgovarao: Marijo Udina
Hrvatski katolički radio