Razgovor s dr. Josipom Planinićem, znanstvenikom

Povodom obljetnice smrti Alberta Einsteina govori prof. dr. Josip Planinić, redoviti profesor fizike na Sveučilištu u Osijeku i predstojnik Zavoda za eksperimentalnu i teorijsku fiziku. Isključuje li vjera znanost i obratno te počiva li ukupan društveni napredak i blagostanje na napretku prirodnih znanosti samo su dio pitanja na koja je dr. Planinić ponudio svoje razmišljanje. Dr. Planinić rođen je u Sarajevu, a atomsku fiziku je diplomirao na Sveučilištu u Zagrebu gdje je radio kao docent. Na Sveučilištu u Osijeku obavljao je dužnosti predstojnika zavoda, dekana fakulteta i rektora Sveučilišta, a više godina proveo je na znanstvenim istraživanjima u Njemačkoj, Kanadi, Francuskoj i Italiji. Autor je oko stotinu znanstvenih publikacija i sedam stručnih knjiga.

Odnos vjere i znanosti i danas mnogi promatraju kao nešto oprečno. Kakav je Vaš stav?

Od malena sam učio o vjeri od majke i ministrirao u crkvi (oca sam rano izgubio u komunističkim progonima). Pri odabiru studija nisam zanemario savjete mojeg ujaka koji mi je govorio: ako budeš radio kao pravnik ili ekonomist, morat ćeš ući u partiju; ako budeš studirao filozofiju, morat ćeš predavati marksizam. Po završenom studiju fizike zaposlio sam se kao asistent na Sveučilištu u Zagrebu, a istraživanja iz nuklearne fizike izvodio sam na Institutu Ruđer Bošković, gdje sam i doktorirao. Jedno vrijeme sam se više bavio matematičkom statistikom, pa sam to i predavao na poslijediplomskom studiju. Ušavši dublje u statističke zakone bavio sam se mišlju kako je upravo statistika iskaz Božje opstojnosti, pomišljajući kako sam blizu i znanstvenom dokazu o tome, ali sam, naravno, uskoro odustao od takvih mladenačkih ambicija. Kad bi i postojao znanstveni dokaz o Božjoj opstojnosti, vjera nam ne bi bila potrebna, a Isus govori o vjeri koja vodi u život vječni. Iza neprepoznatljive slučajnosti stoji Gospodin. Dakle, u mojem životu nisam imao opreku između vjere i znanosti. U širem pogledu oko iste teme može se uzeti kao primjer rezultate istraživanja o pitanju vjere kod znanstvenika u Italiji na početku novog nam milenija (M. Hack, L'universo alle soglie del duemila - Svemir na pragu tisućljeća) - na uzorku od 348 talijanskih znanstvenika dobiveni su sljedeći odgovori: u jednoga osobnog Boga vjeruje 18% znanstvenika, u vrhovno biće vjeruje 18%, agnostika je 25,2% i ateista 21,5% . Isto istraživanje za širu talijansku populaciju pokazalo je kako 50 % ispitanika vjeruje u Boga, 30 % vjeruje u vrhovno biće, 10 % su agnostici i 10 % su neodlučni.
Dakle, kod manjeg dijela znanstvenika postoji opasnost od preuzetnosti i oholosti; ako sam stekao malo više znanja u nekom užem području istraživanja, to međutim ne znači i da sam našao odgovore na sva pitanja, recimo o evoluciji svemira ili o zagrobnom životu.

Nemali broj suvremenih mislilaca smatra kako ukupan društveni napredak i blagostanje počivaju na napretku prirodnih znanosti. Je li, prema Vašem mišljenju, opravdan takav stav?

Da, može se govoriti o napretku prirodnih znanosti, o velikim uspjesima u prirodoslovlju i tehnologijama, ali tu su i prikrivene opasnosti – recimo, nuklearna tehnologija daje nam optimizam glede dobivanja energije iz nuklearnih elektrana, ali slična tehnologija vodi i do nuklearnog oružja i goleme opasnosti za cijeli svijet; sve je to još puno složenije u vremenu nepredvidivog terorizma. I biološka genetska istraživanja mogu voditi suzbijanju teških bolesti, ali u istom laboratoriju mogu poteći eksperimenti kojima se kraj i opasnost za čovjeka ne nazire. Dakle, u znanstvenom razvoju za dobro čovječanstva neizbježne su etičke norme. Tu je, naravno, i pitanje nepravedne raspodjele prirodnih dobara u svijetu; siromaštvo je sramota za globalizam.
Hans Kueng, poznati švicarski teolog, sklon je praktičnim koracima u ostvarenju napretka u suvremenom svijetu; njegov "Projekt svjetski etos" kaže – nema napretka ljudskog roda bez svjetskog etosa; nema svjetskog mira bez religioznog mira; nema religioznog mira bez religioznog dijaloga. Bez obzira na moguće prigovore ili poteškoće u izvedbi spomenutog projekta, valja reći da su to također znanstvena nastojanja oko blagostanja u našem svijetu.

U 20. stoljeću došlo je do odbacivanja teorije znanstvenog determinizma i od tada se govori o „trećem razdoblju odnosa znanosti i vjere“. Što to konkretno znači i koje su značajke?

Do sedamdesetih godina 20. stoljeća u znanosti je vladala fizikalna kultura linearnosti, premda su mnoge pojave u prirodi nelinearne. Mnogi dinamički sustavi, u kojima se procesi podložni promjenama u vremenu, nelinearni su i mogu se ponašati nepravilno. Te nepravilnosti mogu toliko narasti da ponašanje dinamičkog sustava postane nepredvidivo i tako spontano prijeđe u kaotičnost, odnosno u deterministički kaos (ponašanje sustava je određeno evolucijskim jednadžbama, kojima međutim sustav izmiče). Kaos se pojavljuje u realnim sustavima, koji su sasvim jednostavni i posvuda su oko nas (npr. turbulencija fluida, evolucija u biološkoj populaciji, istjecanje vode iz slavine, elektroničko pojačalo, fluktuacija cijena na tržištu, i dr.). Kako i atmosfera pokazuje kaotično ponašanje, predviđanje vremena izvedivo je samo za nekoliko dana. Ali kaos nije samo nered; deterministički kaos je vrsta reda bez periodičnosti.
U povijesti filozofije, pojmljen kao ono pozitivno, kaos je rađajuće počelo kod Hezioda, Plotina i Franje Petrića – "Bog predobri stvorio je kaos ni od čega, a od njega svijet."
Pitanje determinizma i njemu (značenjski) protivne slobodne volje dugo vremena stoji kao problem u filozofiji. Newtonova mehanika predstavljala se slikom determinističkog stroja, gdje je cijela budućnost svemira određena iz zakona sile i "početnih uvjeta" za predmete koji sačinjavaju svijet. S tog gledišta, sva naša djelovanja su potpuno određena i tu nema mjesta slobodi volje. Takav determinizam je dramatizirao francuski matematičari P. Laplacea, koji početno stanje izoliranog sustava vidi kao "uzrok" od kojega proizlazi daljnje ponašanje sustava. Ali, vidjeli smo, prisustvo kaosa u nelinearnim dinamičkim sustavima pokazuje kako je nemoguće izvesti Laplaceovo računanje; nema konačnog računalnog postupka u predviđanju budućeg stanja kaotičnog sustava. Naime, deterministički kaos ograničuje pretkazivost varijabli u dinamičkom sustavu zbog osjetljive ovisnosti na početne uvjete, koje se pak ne može odrediti, izmjeriti proizvoljnom točnošću. Tako je nepretkazivost u kaotičnom sustavu povezana s pitanjem determinizma. Kako kvantnomehanički koncept prirode ograničuje točnost mjerenja, determinizam se pokazuje tu nevrijednim; on je nemoguć u fizikalnom svijetu. Eto, neke teme, da bi bile objašnjene, zahtijevaju tvrdi znanstveni jezik.

Albert Einstein tvrdio je da je znanost bez vjere neuvjerljiva, a vjera bez znanosti slijepa. Koliko je ta tvrdnja točna i zašto?

Da, navodi se često ta Einsteinova izjava (premda više u obliku – kako je znanost bez vjere hroma, a vjera bez znanosti slijepa), dakle znanost bez vjere sporog je hoda. Nedavno sam putem e-maila sudjelovao u raspravi o pitanjima vjere, gdje navedoh: Svatko se sam svrstava u neku denominaciju nade. Nevjernik, bezbožnik pa i agnostik sklon je prikazu – nemam vjeru, ali imam znanje; često se pojavi i daljnja nelogičnost – imaš vjeru, ali nemaš znanje. Premda je znanje bez vjere nepotpuno, oskudno, a vjera bez znanja prazna. Znanje nije još mudrost, a mudrost bez znanja je besadržajna. Mudrost je poznavati put do sreće, a sreća je spoznati Istinu, koja je jedna, kažu filozofi (Toma Akvinski). Bog filozofije nije identičan Bogu religije, ali je u biti to isti Bog – Stvoritelj svega postojećeg i vrhovna mudrost. Vratimo se Einsteinovoj vjeri. U pismu utjehe rođacima preminulog prijatelja, na temu budućnosti, on pisanje započinje riječima – "Fuer uns glaeubige Physiker..." – Za nas fizičare koji vjeruju ... . Dakle, nije sporno da je Einstein bio vjernik, premda se ponekad njegov svjetonazor opisuje kao – panteizam. Navedena izjava o vjeri i znanosti blizu je Augustinovoj misli: „Vjerujem da bih razumio, i nastojim razumjeti da bih vjerovao“, (u slobodnoj interpretaciji, koju je, pretpostavljam, poznavao i Einstein).
Tu ima i poezije, kako je jedanput rekla Vesna Parun (kad sam ju posjećivao u Domu u Krku); to, Einsteinovo mc2 (pretvorba mase u energiju, i obratno), govorila je pjesnikinja Vesna, za mene je prava poezija.

Razgovarala: Bojana Đukić
Katolički tjednik