Prof. dr. sc. Perina Meić

Prof. dr. sc. Perina Meić na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru drži nastavu iz teorije i novije hrvatske književnosti. Rođena je 1975. u Sarajevu, a rodom je iz Kiseljaka. Nakon studija hrvatskoga jezika i književnosti u Mostaru tijekom kojeg je, prema riječima njezinih kolega iz vremena studiranja, bilježila najviše ocjene i tako se isticala znanjem i zalaganjem, sa samo trideset godina doktorirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 2010. izlaze joj knjige: Čitanje povijesti književnosti (2010.), Od riječi do riječi (2010.), Znamen (2011.) i Smjerokazi (2012.). Njezina knjiga Od riječi do riječi ušla je u uži izbor najboljih knjiga kritika u Hrvatskoj za 2010. Uz profesuru na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru s radošću se posvećuje znanstvenom radu i kontinuirano objavljuje u uglednim domaćim i inozemnim časopisima i publikacijama te je sudionica brojnih znanstvenih skupova i konferencija u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Austriji, Crnoj Gori, Poljskoj, Bjelorusiji… U razgovoru za naš list Meić ističe kako se pred početak svake nove akademske godine raduje upoznavanju novih studenata i profesionalnim obvezama na fakultetu, ali i putovanjima te znanstvenim istraživanjima koja je očekuju.

Početak je nove akademske godine. Kakva su Vam očekivanja kad je riječ o dolasku novih studenata?

Početak akademske godine uvijek je dobra prilika da se podsjetimo na ono što je glavna misija svakog sveučilišta, a to je sustavno i kvalitetno obrazovanje. Međutim, razumijevanje onoga što se danas podrazumijeva pod pojmom obrazovanje nije isto danas, u odnosu na ono kako je to bilo u prošlosti. Danas kad imamo internet, možemo reći: informacije su svuda oko nas, ali ne nužno i znanje. Smatram da je danas najvažnije znati u mnoštvu ponuđenih informacija pronaći valjane orijentire i kritički promatrati svijet oko sebe.

Velika je zasićenost nekih smjerova na burzi rada. Za koje fakultete vlada najveće, a za koje najmanje zanimanje?

Da, opći je dojam da uistinu postoji hiperprodukcija pojedinih zanimanja. To je nešto o čemu trebamo razgovarati i što ima ozbiljne i dalekosežne posljedice na cijelo društvo. Bez kvalitetnog i sustavnog osmišljavanja obrazovne i politike zapošljavanja nećemo daleko stići. U tom smislu vidim priliku za tzv. neprofitabilna zanimanja, npr. humanističke struke koje bi trebale osmišljavati i promišljati modele razvoja te njegovati kritičku svijest koja, kako je ja vidim, podrazumijeva dubinsko razumijevanje procesa u društvu, a ne samo puko zadovoljavanje forme.

Ove godine Sveučilište u Mostaru donosi i neke nove smjerove poput talijanskog i ruskog jezika. Hoće li to, prema Vašem mišljenju, pomoći i budućem zapošljavanju mladih?

Nove studijske grupe svakako će imati svoje mjesto. Bit će važne i značajne ako se ti studiji postave na dobre temelje. U tom kontekstu oni mogu, na dobar način, odgovoriti zahtjevima koji se pred njih postavljaju.

Može se čuti i kako danas mnogi fakultet upisuju iz pomodarstva. Kakav je Vaš stav o tomu? 

Teško mi je razumjeti takvu motivaciju, ali vjerujem da i toga ima. Mislim da je dosadašnji koncept obrazovanja – koliko god ga (i s pravom) propitujemo – ipak funkcionirao. Kao takav stvorio je neku vrstu simboličkog kapitala koji je bio jamstvo kvalitete i vrijednosti koja se formalno potvrđivala dobivenom diplomom. Bojim se, međutim, da se simbolički kapital tzv. starog sustava ubrzano troši. Zabrinjava činjenica kako formalni dokaz da ste prošli određene stupnjeve obrazovanja postaje važniji od želje za stjecanjem znanja.

Činjenica je da je uvijek mnogo više upisanih od diplomiranih. Zašto je to tako? Koliko su mladi odgovorni i svjesni okolnosti u kojima žive i studiraju?

Današnje društvo pred pojedinca stavlja imperativ cjeloživotnog obrazovanja. Ipak, opći je dojam da se to teško prihvaća, čak i kod mladih ljudi. Neki su od njih, možda zbog konformizma, skloniji prihvaćati brza, instant rješenja koja, u pravilu, ne donose dobrobit. Studij zahtijeva rad, sustavnost i motiviranost u punom kapacitetu. Ako toga nema i ako se, kako kažete, ljudi upisuju iz pomodarstva, onda je logično očekivati da će rezultati izostati.

Koliko mladi danas cijene i slijede autoritete (općenito autoritete)?

Priča s autoritetima je vrlo složena. Kad razgovaram sa studentima, nastojim ih učiti kritički promišljati o književnosti, a onda se to prenosi i na sve sfere života. Često im kažem da autoritete uvijek treba propitivati. Grozim se bilo kakvog oblika nametanja autoriteta bez pokrića. Čak i onda kad se netko svojim kvalitetama potvrđuje kao autoritet, opet valja biti na oprezu.

Kakve je, prema Vašem mišljenju, prednosti i nedostatke donio Bolonjski proces? 

Bolonjski proces je nešto što u teoriji i ne izgleda tako loše, no u praksi su stvari drukčije. Čini mi se da smo u cijeli proces ušli nedovoljno pripremljeni i da nismo do kraja uspjeli sagledati sve posljedice koje takav koncept obrazovanja nosi. Bojim se da u našim uvjetima Bolonja nije najsretnije rješenje.

Mostar je studentski grad koji je privlačan, ne samo mladima iz naše zemlje, nego i onima iz inozemstva, ponajviše iz Hrvatske. Kako žive današnji studenti? Vi ste studirali tijekom i nakon rata. Možete li se prisjetiti svojih studentskih dana i usporediti studiranje onda i danas?

Teško mi je reći kako danas studiraju mladi. Pretpostavljam da im je lakše nego nekim ranijim generacijama, barem u smislu dostupnosti literature i informacija. Ja sam imala sreću da sam studirala po tzv. starom programu. Odjel za hrvatski jezik i književnost u Mostaru na kojem sam studirala tada se tek formirao i počelo se vrlo ambiciozno. Tad smo imali dosta kvalitetnih profesora iz Zagreba koji je, kad je riječ o kroatistici, iznimno važan centar. Tu su bili i profesori iz Sarajeva u kojemu je neposredno pred rat osnovana prva Katedra za hrvatski jezik i književnost u BiH koju je tada vodio prof. dr. Pero Šimunović. Svi su ti profesori s puno entuzijazma ušli u cijelu priču i svojim bogatim iskustvom i znanjem pomogli u realizaciji nastave, ali i dali važne impulse za znanstveno istraživanje. Ono se u našim uvjetima odvija otežano i, po mojem mišljenju, dosta sporo. Ipak, valja reći da unatoč poteškoćama, odjel na kojem radim ima sjajne, prije svega, mlađe nastavnike i vjerujem da će oni u perspektivi nadvladati poteškoće te dati novi zamah istraživanju hrvatskoga jezika i književnosti u BiH.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik