Preč. Marko Đurin, rektor Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu

U povodu najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa, preč. Marko Đurin, rektor Papinskog hrvatskog zavod Sv. Jeronima u Rimu razgovarao za je "Katolički tjednik"

Razgovarao: Dražen Kustura

Preč. Đurin rođen je 25. ožujka 1985. u Varaždinu, od oca Rudolfa i majke Božene, rođ. Beštek. Rodom je iz župe Kraljice Sv. Krunice u Remetincu u Varaždinskoj biskupiji, poznatoj po brojnim duhovnim zvanjima. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu i Novom Marofu. Nakon toga upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju te je boravio istodobno u Dječačkom sjemeništu na Šalati u Zagrebu. Akademske 2003./2004. započeo je studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirao je 2008. Primio je sveti red đakonata u varaždinskoj katedrali 8. studenoga 2008. Đakonski pastoralni praktikum obavljao je u Biskupskom ordinarijatu u Varaždinu kao tajnik biskupa Josipa Mrzljaka. Za prezbitera je zaređen 14. lipnja 2009. Nastavio je obnašati službu biskupova tajnika do kolovoza 2012. Uz tu je službu 2010. i 2011. bio i predstojnik Ureda za pastoral u medijima Varaždinske biskupije. U rujnu 2012. otišao je u Rim na poslijediplomski studij iz teologije braka i obitelji na Papinski institut Ivan Pavao II. za studije o braku i obitelji gdje je magistrirao u lipnju 2014. te nastavio studij prema doktoratu. Vicerektorom u Papinskom hrvatskom zavodu Sv. Jeronima postao je 25. listopada 2013., a rektorom u istoj instituciji u siječnju 2020.

S njime smo razgovarali o otajstvu uskrsnuća Kristova, o njegovoj važnosti u suvremenom svijetu, ali smo se dotaknuli i aktualnih tema s obzirom na proslavu uskrsnih blagdana u Vječnom Gradu, zdravstvenog stanja pape Franje…

Preč. rektore Đurine, u uskrsnoj noći u Exsultetu snažno odzvanja pobjedonosna Kristova pobjeda nad smrću i grijehom. Što to veliko otajstvo znači za današnje vjernike, ali i općenito za sve ljude?

Uskrsno otajstvo koje slavimo već gotovo 2 000 godina uvijek je novo. Ono nas uvijek podsjeća na sam povijesni događaj Isusova uskrsnuća, ali isto tako i nas ljude današnjice čini dionicima te Isusove pobjede nad grijehom i smrću. I tako svake godine uvijek iznova na svetkovinu Uskrsa, zapravo i svake nedjelje kada slavimo euharistiju, mi zapravo slavimo i podanašnjujemo Isusovu pobjedu nad smrću te i sami, zajedno s Isusom, postajemo pobjednici nad zlom, nad grijehom i na kraju nad smrću. Tko živi s Isusom, tko se hrani njegovim tijelom, tko se u svom životu ravna prema njegovim riječima, taj je već sada na neki način „uskrsli“, taj čovjek već sada živi jedan novi život, preobraženi život. Taj čovjek već sada živi ovdje na zemlji predokus onog vječnog života koji nas čeka nakon smrti. Tako da bih u tom smislu mogao reći da je Isusovo uskrsnuće, njegova pobjeda nad grijehom i smrću, temelj i smisao našeg vjerničkog života već sada ovdje na zemlji, a potpuno ostvarenje dobit će na nebesima. Bez Uskrsa naš život zapravo gubi smisao i svrhu postojanja.

Kako Vi osobno doživljavate svetkovinu Uskrsa?

Za mene osobno Uskrs uvijek ostaje jedan velik misterij, misterij pred kojim čovjek jednostavno može samo prostrijeti se čitavim svojim bićem, poput svećenikova prostiranja na pod na početku Službe Muke Gospodnje na Veliki petak, i zahvaliti u šutnji i poniznosti čitavoga svoga bića. Jer kako to da Bog Stvoritelj svega svijeta, on sam koji je neizmjeran i koji sve obuhvaća, ima toliko ljubavi prema svakom čovjeku, pa onda i prema meni osobno, prema meni grješniku koji ništa nisam ničim zaslužio, da i on postane čovjekom i da umre kao čovjek najgorom mogućom smrću, onom na križu, da dopusti da njega kao Boga ubije čovjek, i da onda nakon svega toga treći dan uskrsne i tako nam dade nadu novoga života?! To je misterij Božje ljubavi koju ne možemo usporediti niti s jednom ljubavlju na ovom svijetu. To je ljubav koja sebe ponizuje do najveće moguće mjere kako bi čovjeka, koji to ničim nije zaslužio, uzdigao do te razine da on na neki način postaje jednak Bogu. To je misterij koji uvijek iznova neuspješno nastojim razumjeti i onda svojim životom koliko-toliko na njega odgovoriti.

Jesu li ljudi današnjice pod snažnim utjecajem postmodernizma spremni slušati i prihvatiti poruku o vječnom životu ili radije biraju ostati zarobljeni u materijalizmu?

Da se izrazim trgovačkim rječnikom, Uskrs nije jeftina roba, nije jednokratna potrošna roba do koje je lako i brzo doći, konzumirati ju i potom baciti. Uskrs je ozbiljna i duboka stvarnost koja traži napor, koja traži i trpljenje, koja zapravo, na kraju krajeva, kao što je to slučaj i s Isusom, traži smrt. Nema Uskrsnuća bez smrti. I da bi čovjek danas mogao barem donekle shvatiti Uskrs i njegovu poruku, tj. stvarnost vječnoga života, onda je potrebno, prije svega, umrijeti. Ne mislim umrijeti doslovno, u fizičkom smislu. Nego je potrebno umrijeti sebi, svojoj sebičnosti i svojim vlastitim interesima. Maknuti se od sebe, od navezanosti na sebe, na ovaj svijet, na materijalno. Izdignuti se iznad toga. A to sasvim sigurno čovjeku današnjice nije lako. Nije zapravo nikad bilo lako, ali danas je možda još teže. Jer logika današnjega svijeta, postmodernizma, nalaže upravo suprotno. Ali upravo je zbog toga poruka Uskrsa možda još potrebnija.

Koliko je govor o uskrsnuću težak u suvremenom svijetu? Nalaze li se kršćani danas pred izazovom s kojim se suočio Sv. Pavao u Ateni da će nas o tome „slušati neki drugi put“ (usp. Dj 17,32)?

U današnjem svijetu i društvu u kome živimo toliko je onih koji jednostavno ne žele kopati dublje, ne žele tražiti ono nešto više u svom životu. Nego žive samo na površini, zadovoljavaju se brzim, jeftinim i prolaznim stvarima i užitcima koje nudi svijet. Pa u tom smislu nalikuju na Atenjane koji su Pavlu rekli: drugi put ćemo te o tome slušati!, s nadom da se Pavao neće nikad više ni vratiti. Ali opet, s druge strane, ima i toliko onih drugih koji čitavim svojim bićem traže Boga, nekada možda i ne znajući da ga traže dok se koprcaju u besmislu svoga življenja, i nekada je potrebno tako malo, možda samo jedna prava riječ, jedan susret u kome će Isus uskrsnuli dotaknuti i preobraziti život te osobe, preokrenuti ga „naopako“. Tako mi je lijepo kada u svećeničkoj službi vidim da sam nekome pomogao „uskrsnuti“, možda je bila dovoljna samo jedna prava riječ u pravo vrijeme koja je čovjeku otvorila oči, koja je maknula s groba njegova života veliki kamen koga je sam na sebe navalio, ali ga sam više nije bio kadar maknuti i koji više nije dopuštao da pravi Život uđe u njega. I nije tu svećenik na djelu, nego sam Isus uskrsnuli. Poznata su mi tolika svjedočanstva ljudi koje je Isus „uskrsnuo“, kojima je darovao novi život, život u vjeri. Prema tome, govor o uskrsnuću i danas itekako ima smisla. I, zapravo, rekao bih da je potreban današnjem čovjeku više no ikad.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba