Preč. Marko Zubak, rektor Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa

Preč. Marko, često jednostavno prelazimo preko toga, ali možete li nam reći što je to „duhovno zvanje“?

Ja bih rekao da je duhovno zvanje „nukleus“ ili „jezgra“ Božjeg zahvata u čovjeku koji traga za Istinom i svetošću, za ispunjenjem koje ovaj svijet ne može dati. Taj „nukleus“ ima u sebi moć razviti se u velebnu Božju građevinu od koje će mnogi imati koristi, ne samo pojedinci nego cijeli narodi. Postoji u pozvanima najprije jedan lijepi osjećaj i doživljaj Božje blizine. Bog se, i bez moga znanja i molbe, uključuje u sve pore moga života, a završetak u Njegovoj službi je samo logičan slijed svetih događaja. Tako to biva u duhovnom životu svakoga od nas kada mu dopustimo, jer Bog poštuje slobodu, da se On nastani u nama. Tada moj život poprima sasvim drugačije značenje. Lijepo je to opisao jedan sjemeništarac u Zadru Tvrtko Kljajić, koji je u II. ili III. godini sjemeništa preminuo od leukemije. Napisao je pjesmu u kojoj je to izrekao: „Bog ne zove bilo kako, niti riječi On koristi, sam osjećaš u dnu duše da ti nisi onaj isti./ Sav si smeten i raskajan, za nečim ti duša žudi, začuđen si i opčaran, a u tebi zov se budi... / Tad već čuješ riječi jasno i osjećaš da Bog zove, čuješ kak׳ ti zbori: „Dođi, spasi ovce moje./ I tako se ispred tebe stvori tada jedna slika u kojoj ti vidiš sebe kao Božjeg svećenika.“ (Pjesma Bog zove). Tada on nije znao puno teologije, ali je jednostavno opisao ono što je u sebi osjećao. Međutim, Bog ga je pozvao i prije svećeništva na vječnu Gozbu. Lijepa je i ona pjesma Ja sam glasnik Velikoga kralja ili Ja glasnik bit ću Božji. No, sve je to tepanje pred onim stvarnim doživljajem koji se dogodio, a kojega je teško izreći. Treba jedan cijeli život da stane u njega Božji poziv. Lijepo to oslikava jedan izričaj na ukopu našeg svećenika vlč. Šime Janjića, kada je netko rekao: „Ostao je željan svete mise“, a pedeset godina je slavio na zemlji, nije dovoljno, može se samo nastaviti u eshatonu. To je duhovno zvanje, početak mu je ovdje, ali mu nema kraja. Zato se ne trebamo bojati hoće li biti zvanja. Kao što kaže Ivo Andrić: „Sve može biti, ali jedno ne može. Ne može biti to da će zauvijek i potpuno nestati dobrih i mudrih, a plemenitih ljudi, koji će u ime Božje podizati trajne građevine Bogu mile. Kad bi njih nestalo to bi značilo da je Božja ljubav ugasnula, a to ne može biti!“

Da bi netko postao svećenik, osim Božjega poziva potreban je i vlastiti, čovjekov odgovor. Na koji način se „ispituje“ poziva li dotičnoga Bog i koji su elementi čovjekova odgovora?

U našoj nadbiskupiji, a tako je vjerujem i u drugima, postoji, možemo reći, bliža i dalja priprava: to je rad s ministrantima, susreti, duhovne obnove. I oni se najčešće iz takvih struktura jave župniku i nadbiskupu. A nakon toga slijedi bliža priprava kroz intelektualnu i duhovnu formaciju, rast u međusobnom zajedništvu i prijateljstvu s Isusom. Na tom putu bude onih koji se „pronađu“ i ostvare, a bude i onih koji uz pomoć odgojitelja spoznaju da to nije za njih. Mi ne možemo nikada reći nekomu: „Ti nemaš zvanje“, ali možemo konstatirati da on ne pokazuje znakove zvanja. Ako mu je draži vanjski svijet, društvo, kafići, ne voli knjigu, teške su mu molitva i zajednica, svakodnevna misa, takvi trebaju što prije izaći. Ponekad im kažemo: „Ako nemaš zvanje, izmoli ga“, ali to rijetko „upali“. Stablo, na koju se stranu nagnulo, tamo će i pasti. Kada sam ja bio u sjemeništu jedna redovnica, profesorica hrvatskog i engleskog, s. Blaga, a nije bila ni blaga, ni milosrdna, rekla nam je: „Ako si samo jedanput osjetio radost što si ovdje, imaš zvanje.“ Ja sam to zapamtio i svaki dan sam osjećao radost. No, lijepom ozračju doprinosili su vrsni odgojitelji, a danas je takve teško naći. Ipak, Crkva ima svoje metode. Da bi netko ostvario svoje zvanje potrebno je troje: poziv, odziv i poslanje. Bog je taj koji poziva, pojedinac se odziva, a Crkva šalje. Ako bilo što od ovoga troje nedostaje, ne može se ostvariti zvanje. U svome osobnom odgojiteljskom radu uvijek se oslanjam na slobodu. To je na prvom mjestu. Sloboda mora postojati i prilikom upisa i tijekom rasta i razvoja i na samom kraju kada se ređenik opredjeljuje, opet u slobodi. Sloboda je uvjet svega, a odgovornost ako smo je prokockali snosit će se pred Bogom.

Danas je na Zapadu kriza, odnosno nedostatak duhovnih zvanja. Kako Vi gledate na to? Možemo li pojednostaviti i pitati: Tko je izgubio „interes“: Bog ili čovjek?

Ako pogledamo kroz povijest, uvijek je Bog u kriznim trenucima podizao svece. Ja sam uvjeren da će tako biti i sada. Što će se dogoditi ako dodirnemo dno? Vjerujem da ćemo početi tražiti izlaz u: molitvi, duhovnosti, smislu života, spasenju. Jedan je župnik u komunizmu govorio mladima: „Mladi, ako vam se Krist čini prezahtjevan, ako vam je On smetnja vašoj slobodi, pođite i iskušajte živote drugih ljudi, ali, kad osjetite gorčinu, što prije se vratite.“ Mislim da se to mora dogoditi i na Zapadu. Ne bih rekao da nas je „ostavio Bog“. On sigurno čeka samo našu želju da nam se smiluje, ali možda je problem „unutra“ kako je rekao papa Benedikt. Ecclesia semper reformanda. Kada se to dogodi, kada se rode sveci i Crkva se obnovi iznutra „procvjetat će pustinja“ i „Europa će disati s oba plućna krila“. Optimist sam i siguran sam da nas Bog vodi, istina ostaje evanđeosko pitanje: „Kada Sin čovječji ponovo dođe hoće li naći vjere na zemlji?“ Dakle, nemamo razloga ni za strah niti se smijemo preuzetno nadati - Bog će sve sam! Mi moramo učiniti sve što možemo i još malo više, kako je govorio o. Ante Gabrić, a Bog će sigurno učiniti svoje. Evo, ove godine imamo u Bosni 15 novih svećenika, mladomisnika. Nije li to dovoljan dokaz da je Bog s nama?!

Svaki svećenik dio je svoga vremena i podneblja u kojem raste. Vi imate prigodu pratiti mladiće na putu svećeništva. Postoji li neka zajednička crta kod mladih generacija, a niste ju primijetili u vremenu dok ste Vi bili u bogosloviji?

Da, vidio sam iz izvještaja župnika kako navode da su to „nove generacije mladosti“ koje imaju svoj stil i način razmišljanja, ali ne bih sada generalizirao. Niti bih iznosio pojedinosti. Vjerujem da se i to razlikuje od osobe do osobe. Puno igra ulogu obiteljski odgoj, ono što ponesemo iz obitelji, to zapravo nosimo cijeloga života, sve ostalo je neka nadogradnja. Sigurno da je odgoj umijeće nad umijećima života. Međutim, pozitivan pogled na život može donijeti puno više ploda nego uvijek neka nedozrela sumnjičavost i podvojenost. Bog može savršeno raditi i s nesavršenim sredstvima. Znamo da je Isusu u svemu jedina mjera bila ljubav. Zašto ne bismo upotrijebili taj recept, jer to je jedino što raste kad se rasipno dijeli.

Što su, prema Vašem mišljenju najveći izazovi u današnjem životu koji priječe da netko postane svećenik?

Možda i nisu toliko jedinstveni za naše doba. Mislim da su isti ili slični izazovi bili i u Isusovo vrijeme. Sjetimo se bogatog mladića iz Evanđelja kojega Isus poziva, a on odlazi smrknut. Slično je to i danas. Svejedno je zašto neki odlaze od Isusa: je li to bogatstvo, neka ljubav, sloboda…, svodi se na isto. Čovjek nema dovoljno hrabrosti i odvažnosti osloboditi se svega, biti Isusov i pronositi: radost, mir i sreću. Susreo sam puno osoba koje su bile u duhovnom staležu pa su ga napustile, a sada to, s ovim iskustvom, ne bi učinile, ili čak žale zbog te svoje odluke u mladosti. Neki ne podnose nikakav autoritet pa će se još dugo tražiti. Ipak, na kraju svega ostaje samo jedno: svako je zvanje - kao i čovjek - velika tajna i ne može se tako lako „dešifrirati“. Međutim, isto tako velika je opasnost „prokockati“ zvanje koje su sigurno neki imali. Kada usporedimo njihove spise kroz nekoliko godina vidljivo je da je zvanje bilo, ali gdje je i zašto nestalo... Mysterium iniquitatis! (Tajna zla). Mladi su, nažalost, često povodljivi i zavodljivi. Zlo je zamamno i zamaskirano, našminkano, pa misle „malo ću ja“, ali nerijetko više nema povratka. Sigurno da je naše najveće oružje molitva. Sjećam se, na jednoj mladoj misi, svećenik se obratio mladomisnikovoj majci pa je rekao: „Ako si možda ostavila krunicu i misliš da više nije potrebna, sada je tek uzmi jer će sigurno biti potrebna.“

Koliko, onda, obitelj ima utjecaja na putu svećeništva?

Danas se na sve strane govori da je obitelj u krizi. Ako je to tako, onda je njezin utjecaj loš. Ipak, u nadi da su naše obitelji još uvijek kompaktne i pozitivno usmjerene, siguran sam da imaju važan utjecaj na odabir i ostvarenje svećeničkog zvanja. Simpatične su mi i one obitelji koje su sebične ili zatvorene, koje žale kada se netko uputi ka oltaru, ali moje iskustvo s takvima je vrlo pozitivno i na kraju od protivnika postaju veliki pobornici i podupiratelji, otvoreni Duhu Božjem. Bilo je i u prošlosti primjera da su se obitelji protivile, davali djeci „Titova“ imena, ali ispred tih imena ubrzo se nalazilo „don“, što je bio znak Božje pobjede. Jedan je otac zaista žalio za sinom kad je ovaj otišao u sjemenište. Stalno je ponavljao: „Ode mi dijete u muftije!“, a sada njega zovemo „muftija“, a on ponavlja: „Sine, samo nemoj napustiti!“ Obično imamo s roditeljima godišnji susret i u našoj bogosloviji i u sjemeništu. Tražimo od njih potporu, prije svega molitvenu za njihovu djecu, ali i da poštuju njihovu slobodu i da se previše ne miješaju jer je to ponajprije osobna stvar pojedinca i Boga. Mi smo drugi promatrači i podupiratelji ako treba, ali se ne smijemo miješati, jer bi onda bila narušena sloboda!

Jesu li svećenici „okorjeli“ individualci?

To bi trebao netko drugi istražiti i reći. Može se naći i takvih, ali je sigurno da ima i onih koji su „previše društveni“. Istaknuo bih primjer pok. vlč. Zdravka Mandića, koji je znao sav novac podijeliti, čak je i svoje cipele jedanput skinuo i dao nekom potrebniku. Međutim, o takvima se ne piše. Možda ponekad i nije lako naći zlatnu sredinu. No, trebali bi se znati korigirati, ali i čuvati sami, kao i jedni drugima čuvati dobar glas, a ne širiti neistine, poluistine ili neprovjerene informacije.

Mladići, koji se spremaju postati svećenici, najčešće pred očima imaju sliku župnika. Međutim, vidimo da su polja svećeničkoga rada puno šira i često imaju elemente „od birokracije do diplomacije“. Jesu li ovoga budući svećenici svjesni i na koji način vide svećenički život?

Dokumenti za svećenički odgoj govore kako se odgajanicima ništa ne smije prešutjeti glede teškoća njihova budućeg života. Nažalost, oni su zbog masovnog doba komunikacija u kojem živimo prebukirani informacijama koje možda i ne mogu na zdrav način probaviti, pa nam ne preostaje ništa drugo nego prepustiti njihovu ukusu, da uzimaju što im se čini dobro, u nadi da znaju razlučivati duhove i da se neće dati zatrovati. U moje vrijeme najveća opasnost su bili kino i filmovi, danas to imamo u kući i nikamo ne trebamo ići. Problem je što smo postali donekle otporni, pa i kada se otrujemo, dugo to ne primijetimo. Međutim, kažu da u prirodi ima „travka za svaku boljku“ , pa ako je dobri Bog dao tako svima, vjerujem da će i nama dati lijeka po svojim svetim znakovima – sakramentima.

U posljednjem desetljeću često se govori o temi celibata. Mnogi u njemu ne vide smisao. Što Vi kažete mladićima na ovu temu? Zašto bi se netko odlučio živjeti u beženstvu?

Ja ih prvo pitam: „Zaslužuje li Krist naše potpuno predanje?“ Oni uvijek odgovore pozitivno. I to je dobro polazište. Teško im je u mladosti to odmah shvatiti kao dar. Shvatit će poslije. Važno je da znaju svoju ljubav sublimirati i potrebu za blizinom – čežnja za Licem - integrirati u Božjoj blizini. Sve drugo je odsjaj te blizine. Često znaju sami reći da su shvatili da bez molitve ne mogu uspjeti i da se teologija završava „na koljenima“. Neki to shvate prije, neki poslije. Kada dopuste da Krist zahvati njihov život, onda ništa više nije problem, pa ni celibat!

Biste li se mogli složiti s onima koji kažu da novije generacije sporije odrastaju: mladići i djevojke se kasnije odlučuju na brak, a i u bogoslovijama prijelomna godina nije treća nego peta, šesta? Kakva su Vaša iskustva?

Istina je, mi smo prije dozrijevali u vojsci, uglavnom nakon mature ili u prvim godinama studija, tako da se onoga tko je ostao čvrst u „neprijateljskoj“ vojsci, jer su nas smatrali državnim neprijateljem, moglo odmah rediti, jer je bio zreo. Danas nemamo jedan takav izazov nego naprotiv - okolina i nove demokratske prilike zapravo usporavaju odrastanje i zrelost. Mi ipak tražimo zrelost i rano opredjeljenje – optio fundamentalis,jer je u III. godini podjela kandidature za đakonat i prezbiterat i već bi tada trebali u sebi imati jasno opredjeljenje, ali nismo u tome još uspjeli. Nerijetko napuštaju u IV. i V. godini, a ponekad nije sve jasno ni u VI. godini. Čini se da nedostaje ta jedna godina koju smo mi provodili u vojsci, jer nam ređenici sve češće nemaju ni kanonsku dob potrebnu za đakonat - 23 godine, a za prezbiterat - 25 godina. Ponekad zbog toga traže godinu pauze pa rade u Caritasu ili na župi. Prema crkvenim dokumentima imaju pravo na tu godinu promišljanja, ali ta godina ne smije biti prazna nego osmišljena.

Je li svijetu uopće potrebno zvanje kao što je svećenik?

Da, itekako je potrebno, i to puno više od samog službenika ili činovnika. Svećenik je moralna savjest svijeta i društva. Zato mora, kao i svaki kršćanin, biti „sol zemlje i svjetlo svijeta“. Dovoljno je samo otvoriti novine ili bilo koji medij pa će se odmah vidjeti kako je ovaj svijet jedna velika društvena i moralna bijeda, a bez svećenika bi sigurno bio još veća bijeda. Zapravo, ne bi ovaj svijet bez njega imao nikakva izlaza. Vrtio bi se u začarani krug. S druge pak strane nitko kao Crkva ne prati tako čovjeka – vjernika od rođenja do smrti. Crkva je sredstvo i sakrament spasenja svijeta i čovjeka. Znamo da je Isus rekao da je „ni vrata paklena neće nadvladati“. (Mt 16,18). Zato se ne smijemo dati zbuniti ni hajkom na Crkvu i svećenike, nego se Bogu posvetiti i Kristu suobličiti kao pravi Njegovi izabranici.

Što je, prema Vašem mišljenju, najveća svećenikova vrlina?

Isus je siromašne imao u vidu kada je ustanovio svećenike, ali su nam se „ubacili“ bogati! Za mene je najveća svećenikova vrlina empatija – uživljenost u probleme čovjeka, borba za maloga čovjeka, obespravljena, ponižena... Tu sam vidio koliko im znači svećenik. Njih je Isus imao na pameti kad je ustanovio svećeničku službu, jer takvih je Kraljevstvo nebesko. Ono Stadlerovo načelo: Imaj srce: prema Bogu djetinje, prema bližnjemu majčinsko, a prema sebi sudačko, to je besmrtno pravilo i prema njemu se može doći u Nebo, ali i druge dovesti tamo. Naime, mi se nikada ne spašavamo sami, nego uvijek sa svojim narodom. To je prelijepo opjevao svećenik pjesnik Izidor Poljak u pjesmi: Zvanje moje:

Kada jednom vr'jeme dođe,
da k dragome pođem Bogu,
i kad dahnem zadnji puta
na samrtnom teškom logu,
čela moga neće resit'
v'jenac lišća lovorova,
nit će pov'jest za moj spomen
trošit' svojih zlatnih slova.

Uminut ću k'o što minu
milijuni ljudstva mnogi
veljem sv'jetu odaljeni
i prezreni i ubogi,
u osami što su teški
ovaj zemski vijek vili,
pa kad umru pov'jest ne zna,
da su ikad ovdje bili.

U seocu Bog zna kojem
proživjet ću svoje dane:
poslat će me zvanje moje
međ' boge sirotane,
na tom sv'jetu što nemaju
prijatelja nikog svoga,
tek na nebu utočište
sviju b'jednih - dobrog Boga.

I u ime dobrog Boga
ja ću poći k svome stadu,
da ga kao anđel tješim
u njegovu teškom jadu,
da mirisni balzam lijem
u njegove gorke boli:
tješeći ga, zboreći mu,
da i njega Gospod voli.

Prema Bogu raspetome
dizat ću mu suzne oči,
pa će žića teškom stazom
moj bijednik lakše poći.
Zborit ću mu, kako ovdje
život traje kratko doba,
i da pravi tek počinje
s onu stranu hladnog groba.

Ja bogataš neću bit',
u biserju neću sjati
k'o sretnici ovog sv'jeta,
pa mu blaga neću dati.
Dušu ću mu dati svoju
i krv vrelu srca svoga
i utjehu, što je pruža
vjera sveta Krista Boga.

Vjero sveta! Ti jedina
u toj našoj suznoj doli
utjeha si milijuna
i u tuzi i u boli.
Gdjegod Tvoje sunce sine,
i kud Tvoja zraka pa'ne,
sušiš suze, vedriš lica,
ublažuješ gorke rane.

U narodu našem jadnom,
gdje je bol i tuga sama,
gdje se živi, gorko živi
ponajviše u suzama,
mnogim, gdje se znojem stvara
ona suha kora 'ljeba -
pronosit ću vjeru svetu,
ljudskoj boli melem s neba.

Pa će tako hrlit vr'jeme,
i proći će moji dani,
u zemlju ću hladnu leći,
gdje i moji sirotani.
A na grob mi neće stavit'
mramornoga spomenika,
tek križ drven, jednostavan -
k'o i život svećenika.

Razgovarao: Josip Vajdner
Katolički tjednik