Preč. fra Stipan Radić, vd. dekana Kreševskog dekanata

Fra Stipan je rođen 1953. u Rumbocima. Nakon osnovne škole pohađao je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, novicijat u Kraljevoj Sutjesci, a Franjevačku teologiju završio je u Sarajevu. Za svećenika je zaređen u Njemačkoj 1981. Službovao je u: Breškama kod Tuzle, Vitezu i Zenici (župa sv. Ilije). U Zenici je od 1992. do 1997. bio ravnatelj Caritasa pet zeničkih župa. Došavši nakon rata u Sarajevo, 1997., tri godine je bio ekonom Provincije Bosne Srebrene, a potom 12 godina ravnatelj Humanitarno-karitativne organizacije Kruh sv. Ante. Sada je župnik u Lepenici te vd. dekana Kreševskog dekanata.

Preč. fra Stipane, na početku nam recite, s obzirom da je riječ o tek trećem susretu na razini dekanata pa možda ideja o takvu obliku susretanja još nije zaživjela u svijesti klera i vjernika, što je to međudekanatski susret?

Na susretu u Travniku sudjeluju svi biskupi Bosne i Hercegovine, njihovi generalni vikari, provincijali i dekani. Imajući u vidu ustrojstvo Katoličke Crkve kod nas, može se reći da je to susret na visokoj razini, odnosno kompetentnih službenika Crkve koji su zaduženi za organizaciju vjerskog života od najviših institucija do baznih zajednica – župa. Bez obzira na to što Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini ne pokriva velik teritorij u svjetskim razmjerima, svaki susret i razmjena mišljenja prigoda su za unaprjeđenje organizacije i rada.

Crkveno je zajedništvo jedna od njezinih temeljnih odrednica, stoga recite nam koliko međudekanatski susreti, s obzirom da su relativno nova pojava, mogu pomoći u promoviranju zajedništva među različitim dekanatima i župama Crkve u BiH, ali i svećenika uopće?

Zajedništvo na bilo kojoj razini, radilo se o manjem obiteljskom ili većem crkvenom, nije nešto što se jednom izgradi i onda konzervira. Ono je podložno stalnim promjenama bilo na bolje ili na gore i zato ga treba uvijek iznova jačati na različite načine. Međudekanatski susreti dobra su prigoda da se upoznaju drugi, njihova životna iskustva, njihova sadašnja stremljenja i da se na temelju toga uspješnije izgrađuje zajedništvo u manjim zajednicama, kao što su to dekanije unutar pojedinih biskupija. To je prigoda da se oko dobrih ideja ujedini snage i lakše ih odjelotvori. Solidarnost je rado spominjani pojam kod mnogih, a međudekanatski susreti test su koji omogućuje da solidarnost ne ostane na pojmovnoj razini, nego da se pretoči u djelotvornu ljubav i zajedništvo konkretnih akcija. Kroz susretanje, upoznavanje i zajedničke akcije uklanjaju se mnoge barijere među ljudima.

Kako biste ocijenili crkveno zajedništvo na prostoru BiH, ali također i na razini „Crkve u Hrvata“?

Kada se govori o crkvenom zajedništvu na prostoru BiH, treba biti vrlo oprezan. Imajući u vidu neke slučaj/nesporazume može se olako ono negativno procjenjivati, što se nažalost događalo i davalo lošu sliku. Ali ako se malo bolje sagleda situacija i kontinuitet života Crkve na prostoru BiH, onda se dobiva drugačija slika. Ne treba zatvarati oči pred negativnostima nego ih sagledavati i rješavati, ali ni previdjeti sve ono što se pozitivno događa. Uvjeren sam da Duh Božji ipak vodi Crkvu, a ne mi grješni ljudi, i da je on taj koji uspješno kormilari na valovitom tlu BiH.

Proteklo ratno vrijeme i vrijeme poraća pokazali su da u „Crkvi u Hrvata“ vlada zajedništvo koje se konkretiziralo kroz mnoge projekte i akcije. Da ga je moglo i može biti i više – to je normalno.

Stječe se dojam da niti jedan narod u BiH nije podijeljen kao hrvatski. Dijelite li to mišljenje i u čemu bi bio korijen problema?

Dobro je biti samokritičan i uviđati vlastite negativnosti, odnosno negativnosti svoga naroda. Međutim, ne smije se nikada odati pesimizmu i realnost gledati lošijom nego li što jest. Postoje neke nepotrebne podjele unutar hrvatskoga naroda u BiH, koje su razlog neostvarivanja pozicija i prava koja mu pripadaju. Ipak ne vidim da se u tom pogledu puno razlikujemo od drugih. Volio bih kada bismo se oko vitalnih interesa više slagali, uz poštivanje pluralizma mišljenja.

Kako međudekanatski susreti mogu pomoći u rješavanju konkretnih problema s kojima se susreću pojedine župe ili dekanati?

Meni je ovo prvi susret te vrste i nisam kompetentan donositi neke konkretne prosudbe. U dnevnom redu susreta vidim i točku pod kojom će se govoriti o raspodjeli „milostinje solidarnosti“. Eto, to je već konkretna pomoć u rješavanju problema nekih župa. Pretpostavljam da će biti govora i o drugim načinima međusobna pomaganja.

Kako franjevačko iskustvo preživljavanja u teškim vremenima Otomanskog Carstva može pomoći Crkvi u nadvladavanju izazova današnjice?

Na franjevačko iskustvo preživljavanja u teškim vremenima Otomanskog Carstva pozivaju se mnogi. Posebno to čine franjevci. To iskustvo ima svoju neprolaznu poruku, kako za franjevce, tako za cijelu Crkvu. Dvojim da to sve više ne postaje samo putokaz koji ne slijedimo. Franjevci onog vremena slijedili su taj mukotrpni, trnoviti put zajedno sa svojim narodom. Bili su mu duhovni vođe, učitelji opismenjavanja, liječnici i sve ono što je ustrebalo na tom putu. Nisu za sebe tražili povlastice i udobnije smještaje. Obična seoska koliba bila im je dovoljna da navijeste evanđelje i pruže potrebnu pomoć. Ljudi su ih zavoljeli i slijedili jer su u njima prepoznali sebe.

Može li se to reći za nas, današnje franjevce i uopće katoličke službenike? Na put dosta stručno upućujemo. A slijedimo li ga ili samo drugima pokazujemo? Nismo li se u mnogočemu odvojili od naroda i postali „profesionalni službenici“, a ne poslužitelji evanđelja i životni suputnici? Ukoliko želimo biti ono za što se predstavljamo, trebamo biti vjerodostojniji i imat ćemo više sljedbenika, odnosno suputnika. Ne trebamo se vraćati u kolibe i srednji vijek. Dovoljno je da budemo s narodom i uz narod, pa će naše naviještanje imati veći učinak.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...