Papin intervju za Corriere della Sera

 Nakon početnih „romantičarskih pitanja“ o razgovorima s običnim ljudima koje papa Franjo zna nazvati telefonom, novinar de Bortoli pita ga o odnosu s papom u mirovini Benediktom XVI. Ističući da je riječ o skromnu čovjeku koji ne voli gnjaviti, papa Bergoglio kaže da je Benediktova mudrost dar od Boga. „Neki bi voljeli da je on u benediktinskoj opatiji daleko od Vatikana. A onda ja pomislim na bake i djedove koji svojom mudrošću i savjetom daju snagu obitelji, i nisu zaslužili završiti u staračkom domu“, spominje Papa, a novinar nastavlja s pitanjima.  

Donijeli ste novinu, kritizirali ste neke stavove klera. Pokrenuli ste kuriju s nekoliko protivljenja i suprotstavljanja. Je li se Crkva već promijenila kako ste zamislili prije godinu?

Prošloga ožujka nisam imao plan promijeniti Crkvu. Nisam to očekivao, recimo to ovako, ovu preobrazbu biskupije. Započeo sam upravljanje pokušavajući staviti u praksu sve što je proisteklo iz razgovora među kardinalima različitih kongregacija. I u svojem nastojanju računam s Božjim nadahnućem. Dat ću vam primjer: bilo je govora o duhovnoj situaciji ljudi koji rade u kuriji i onda su oni počeli činiti duhovne obnove. Mnogo važnije treba biti učiniti godišnje duhovne vježbe. Svi imaju pravo provesti pet dana u tišini i meditaciji, dok su prije u kuriji saslušali tri dnevna nagovora (homilije) i potom nastaviti raditi.

Jesu li nježnost i milosrđe bit Vaše pastoralne poruke?

I također evanđelja. Oni su srce evanđelja. U suprotnom, ne može se razumjeti Isusa Krista ili nježnosti Boga Oca koji ga šalje čuti nas, brinuti se za nas i spasiti nas.  

Ali je li ova poruka razumljena? Rekli ste da „Franjomanija“ neće dugo trajati. Postoji li nešto u vašem javnom imidžu što vam se ne sviđa?  

Volim biti među ljudima, s onima koji pate, i ići na župe. Ne volim ideološka tumačenja, neki mit o papi Franji. Kada je, primjerice, rečeno kako se ja noću iskradam iz Vatikana i hranim prosjake u Via Ottavianu – nikad ne bih ni mislio o tom. Sigismund Freud je rekao, ako se ne varam, da u svakoj idealizaciji postoji agresija. U oslikavanju pape kao da je neka vrsta supermena, neka vrsta zvijezde, ja prepoznajem napad. Papa je čovjek koji se smije, plače, mirno spava i ima prijatelje kao i svi drugi. On je normalna osoba.

Je li Vam smetalo kada su Vas optužili da ste marksist, posebno u Sjedinjenim Državama, nakon objavljivanja enciklike Evangelii Gaudium?

Nimalo. Nikada nisam dijelio marksističku ideologiju zbog toga jer je lažna, ali znam dosta dobrih osoba koje se izjašnjavaju kao marksisti.

Skandali koji su uzburkali život Crkve, nasreću, sada su prošlost. Na delikatnu temu o zlostavljanju maloljetnika, filozofi Besancon i Scruton, između ostalih, tražili su od Vas da dignete glas protiv fanatizma i malovjerja sekulariziranog svijeta, koji mnogo ne respektiraju djetinjstvo.

Želio bih reći dvije stvari. Slučajevi zlostavljanja su strašni i oni ostavljaju duboke rane. Benedikt XVI. je bio vrlo hrabar i otvorio je put. I slijedeći taj put, Crkva je mnogo napredovala, možda više nego bilo tko drugi. Statistike fenomena nasilja nad djecom su šokantne, ali također jasno pokazuju da velika većina zlostavljanja dolazi iz obiteljskoga okružja i od ljudi koji su zatvoreni. Katolička Crkva je vjerojatno jedina javna institucija koja se pokrenula transparentno i odgovorno. Nitko drugi nije učinio toliko mnogo. A ipak, Crkva je jedina koja je bila napadnuta.

Kažete da „nas siromah evangelizira“. Pozornost koju ste dali siromaštvu, najsnažnija odlika Vaše poruke, neki su promatrači uzeli kao poziv na siromaštvo. Evanđelje ne osuđuje bogatstvo. Zakej je bio bogat i milosrdan.

Evanđelje osuđuje obožavanje bogatstva. Siromaštvo je jedno od kritičkih tumačenja. U srednjem vijeku bilo je siromaških redova. Sv. Franjo (Asiški) genijalno je smjestio predmet siromaštva u evanđeosku poruku. Isus kaže da nitko ne može služiti dvojici gospodara: Bogu i bogatstvu. I kada budemo suđeni na kraju vremena (Mt 25), bit ćemo pitani o našoj bliskosti sa siromašnima. Siromaštvo nas izbavlja od idolatrije i otvara za Providnost. Zakej daje pola svojega bogatstva siromašnima. I one čije su žitnice pune egoizma, Gospodin će na kraju vremena pozvati da polože račun. Mislim da sam svoje mišljenje o siromaštvu jasno izrazio u Evangeliiju Gaudiumu.

Prepoznali ste u globalizaciji, poglavito financijskoj, neka od zala zbog kojih čovječanstvo pati. Ipak, globalizacija je milijune ljudi izbavila iz siromaštva. Donijela je nadu, taj rijedak osjećaj koji se ne smije miješati s optimizmom.

Istina je da je globalizacija spasila milijune ljudi od bijede, ali ona osuđuje mnoge druge na umiranje od gladi jer s ovim ekonomskim sustavom ona postaje selektivna. Globalizacija kako ju Crkva zamišlja ne izgleda kao lopta u kojoj je svaka točka jednako udaljena od središta, i u kojoj se zbog toga posebnosti naroda gube. To je radije poliedar (geometrijsko tijelo omeđeno ravnim plohama: primjerice kocka, op. prev.) sa svojim različitim sastavnicama u kojemu svaka nacija čuva svoju vlastitu kulturu, jezik, vjeru i identitet. Današnja „loptasta“ ekonomska globalizacija, posebno financijska, proizvodi jednu misao, slabu misao. I u njezinu središtu više nije ljudska osoba nego novac.

Tema obitelji je u središtu zanimanja Vijeća osam kardinala. Od pobudnice Ivana Pavla II. Familiaris Consortio mnogo stvari se promijenilo. Očekuju se velike novosti. I Vi kažete da se razvedene osobe ne smije osuđivati, nego im treba pomoći.

To je dugi put koji Crkva mora prijeći. Proces koji Gospodin želi. Tri mjeseca nakon izbora izložio sam teme za Sinodu, te smo odlučili raspravljati što Isus znači suvremenu čovjeku. U svakom slučaju – na kraju – što je za mene znak Božje volje – odlučili smo raspravljati o obitelji koja prolazi kroz veoma ozbiljne krize. Problematično je zasnovati obitelj. Mladi ljudi se sve više ne vjenčavaju. Postoji mnogo razdvojenih obitelji kojima je zajednički životni plan propao. Najviše pate djeca. I mi im moramo dati odgovor. Kakogod, moramo razmisliti o mnogočemu ovomu, i to sveobuhvatno. To je put kojim Sinoda i Konzistorij idu. Moramo također izbjeći zadržavanje na površini tematike. Pogrešno je rješavati svaki pojedinačni problem kazuistikom, pojednostavljivanjem dubokoumne stvarnosti. To je ono što su farizeji činili: vrlo površna teologija. I to je u svjetlu ove dubokoumne refleksije da pojedinačne situacije mogu biti sagledane ozbiljno, a to se odnosi i na problem rastavljenih. 

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Prijevod
Katolički tjednik