P. Ivan Mandurić, pastoralni suradnik u Studentskom katoličkom centru

P. Ivan rođen je 1962. u Imotskom što pomalo vodi na "pogrešan trag". Za sebe neće reći da je Dalmatinac nego Hercegovac budući da se u Hrvatskoj rodio samo zato što je to bilo najbliže rodilište u njegovu zavičaju koji, kako kaže, "udiše od glave do pete". Iako voli Imoćane i živio je u njihovoj blizini, čistokrvni je Hercegovac. U Posušju je završio osnovnu i srednju školu. Nakon studija arhitekture u Zagrebu vratio se u svoj rodni grad koji je ponovno napustio 1999. kada je otišao u Družbu Isusovu. Otkad je zaređen za svećenika, promijenio je dvije službe. Jednu godinu bio je bolnički kapelan pri župi na Jordanovcu, a potom je preuzeo pastoral mladih pri Bazilici Srca Isusova u Palmotićevoj u Zagrebu, u katoličkoj udruzi SKAC - Studentski katolički centar. S njim smo razgovarali o uobičajenim problemima mladih danas, iseljavanju, duhovnim zvanjima te općenito o pastoralu mladih...

Poštovani, recite nam na početku, prema Vašem mišljenju, što zapravo znači pastoral mladih danas i što on treba uključivati te, s obzirom na različite interpretacije, tko su danas mladi ljudi?

Pastoral mladih znači budno motrenje pokreta koje Duh Sveti zahvaća među mladima, znakova vremena koje Bog po njima svima nama daje. To se mora događati u dubokoj vjeri u snagu i silu kojom Duh Sveti danas vodi Crkvu u nove misije, na neki način iste, a na neki način posve drukčije nego ikada prije. Što činimo jednim uhom naslonjenim na živu riječ evanđelja, a drugim na srce mladih ljudi. Tako se na posve nov i krajnje moderan način čuje ona stara radost evanđelja, stara dva tisućljeća, kad se Crkva rađala, dok u istodobnoj jeci novih simfonija koje skladaju mladi današnjice čujemo one iste pjesme radosti naviještanja kakva bijahu u vrijeme apostola. Pastoral mladih je stoga svojevrsna umjetnost prepuna paradoksa, krajnje odvažna, krajnje odvažno eksperimentiranje, a s druge strane je to umjetnost zakleto vjerna izvorima, toliko vjerna da je kadra i spremna napuštati krivu, ne-Božju „predaju otaca“ radi te vjernosti.

A sve to mora činiti pod vidikom ljubavi za živote mladih. Pa to mora biti rat protiv zlog otimača životne radosti mladih za koje je Krist umro. Mora to biti beskompromisni boj koji započinje i završava na koljenima pred Bogom silnim i jakim, u kojem mu se ponovno izručuje i sloboda i svaki naum skovan danas za sutra, kako bi ga Providnost mogla voditi kamo ona htjedne.

Mladi su danas mladi – oni koji su još u formaciji i koji se još spremaju za svoja životna poslanja. U svakom smislu. Obrazovnom, odgojnom, tjelesnom, duhovnom – sve to istodobno. Mladost prestaje onda kad prestane iskreno traženje, otvorenost i spremnost za onaj put koji mu se otvara i pokazuje da je njegov. Ako se ti izbori ne naprave u vrijeme tog svekolikog učenja i traženja, time se ne produžuje mladost. Ona ipak prolazi. Prestankom te mladosti, mijenjaju se i teme, pa se tako i pastoral mijenja. No, ne bi smio prestati. Drugo pitanje je zašto nema nastavka tog pastorala, i važno je. Ali to više nije pastoral mladih.

Kako vidite današnju situaciju mladih ljudi u hrvatskom društvu s naglaskom na (nad)biskupiju u kojoj pastoralno djelujete? Muče li mlade isti problemi u čitavoj Crkvi u Hrvata?

Nadbiskupija je zagrebačka, osobito kad je riječ o pastoralu mladih, specifična jer je to Hrvatska u malom. Stoga je on s razlogom u Zagrebu najrazvijeniji, i treba tako biti. Ne samo stoga što je ovdje najviše studenata, nego i stoga što se u ovaj glavni grad svih Hrvata slijeva hrvatska mladost iz svih hrvatskih krajeva diljem svijeta. Pa utoliko on ima i jednako takav utjecaj na sve te krajeve.

Mislim da su problemi mladih uglavnom posvuda isti. S tim što mladost Zagreba ima jedan specifičan problem: nitko ne zna tko su mladi Zagreba, niti se itko njime bavi. Ali to je problem svih metropola.

Činjenica je da je pastoral mladih danas u Zagrebu življi no ikada prije. To odgovorno tvrdim, ali i izazovi su daleko veći. U vrijeme komunizma imali ste samo jednu misiju: sačuvati vjeru i biti spremni svjedočiti je u svakoj pogibelji – i to je sve. Danas to ni izbliza nije dovoljno. Danas se traži aktivnost, inicijativa, prisutnost, informiranost, poučenost, i uz to spremnost na svjedočki život – što je vječna dimenzija vjere. Mislim da se u svemu ovome mladost Hrvatske odlično nosi – osim u jednom: pomalo ipak nedostaje inicijative. Ima je dosta, i više nego ikada prije, ali ipak premalo s obzirom na to koliko smo realno snažni. Nema veće snage, ni po brojnosti ni po kvaliteti, od mladih katolika u Hrvatskoj. No, često nas neki drugi pretječu. A to je stoga što mi stariji ne kužimo stvar. Previše pilimo po katehetici na starinski način, ex katedra, a to tako ne ide, tj. katehetika bez suživota s mladima. Ali treba malo i nas starije opravdati: komunizam je učinio svoje, pa ni mi nismo imali od koga to naučiti. No, ipak je to i dalje problem, ali koji se ubrzano mijenja.

Možete li nam reći, prema Vašem pastoralnom iskustvu, koji su danas najveći izazovi za mladog čovjeka?

Najveći izazovi su pronaći nove modele autentična življenja svog poslanja, u svojoj stvarnosti, na poslu, u obitelji, na ulici, društvu, i gdje god on jest. Stare obiteljske molitve trebaju nove izraze; više nisu iste ni svete slike na zidu, stare nisu više tako uvjerljive, a novih nema. Način odnosa prema modi, kulturi, odmoru, društvu i prijateljima, dokolici... Novi način života se brzo mijenja, a svaki treba svoj kršćanski izraz. Ni djecu više ne možete odgojiti na stari način; trebaju nove igre, način utjecanja... Često se tu mladi osjećaju izdani jer nitko ne nudi rješenja. To je najveći izazov jer im mi svećenici u tome ne možemo pomoći jer to ni mi ne znamo, a ne mogu ni njihovi roditelji. To će morati oni sami.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju...