P. Hans Zollner, predsjednik Centra za zaštitu djece

Pater Zollner rođen je 1966. u Regensburgu. Njemački je isusovac, teolog, psiholog i psihoterapist te je jedan od vodećih stručnjaka na području zaštite maloljetnika od seksualnog zlostavljanja, osobito onih u Katoličkoj Crkvi. Kao profesor radi na Papinskom sveučilištu Gregoriana gdje je i vicerektor sveučilišta od 2010. Osim toga je i predsjednik Centra za zaštitu djece (Centre for Child Protection – CCP) te je član Papinske komisije za zaštitu maloljetnika od njezina osnutka 2014. Ujedno je i član znanstvene radne skupine Njemačke savezne vlade o zaštiti maloljetnika. Osim mnoštva znanstvenih publikacija koje je objavio, Papa ga je 2017. imenovao i savjetnikom u Kongregaciji za kler. Uslijed brojnih skandala koji su potresli Katoličku Crkvu vezanih za seksualna zlostavljanja maloljetnika, p. Zollner je samo u prošloj godini obišao 40 zemalja kako bi se obratio biskupskim konferencijama i govorio o potrebi razvijanja svijesti i uspostavljanju mjera zaštite nad maloljetnicima. U razgovoru za Katolički tjednik upoznao nas je s predstojećim susretom u Rimu, o njegovim ciljevima i očekivanjima, ali i seksualnim skandalima koji su se nažalost dogodili u Crkvi u prethodnim desetljećima, te je progovorio i o svojim osobnim susretima sa žrtvama zlostavljanja...

P. Zollner, od 21. do 24. veljače papa Franjo će se susresti s predsjednicima svih biskupskih konferencija u Vatikanu. Tema će biti Zaštita maloljetnika u Crkvi. Vi ste kontakt-osoba Organizacijskog odbora ovoga susreta. Možete li nam reći koji su ciljevi ovoga susreta i što možemo očekivati?

Osobno očekujem kako će ovaj susret „pokrenuti lavinu“ koja se više neće moći zaustaviti. Konkretno pod tim mislim kako će se ono dogovoreno i obrađeno na susretu u Rimu, preko nazočnih predstavnika, odgovarajuće prenijeti i potom kroz djelovanje razviti u vlastitim crkvenim pokrajinama. Pri tome se od predstavnika očekuje da stvarno shvate svoju predvodničku ulogu. Cilj je također jasno predstaviti i nužne instrumente koji se moraju primjenjivati u djelovanju. Potrebno je i dosadašnje smetnje u pristupu prema zlostavljanjima jasno prepoznati, imenovati ih te ih u što moguće kraćem vremenskom razdoblju odgovarajuće ukloniti. Sve nabrojene činjenice potiču na povratak u vlastitu crkvenu zajednicu u kojoj je potrebno pokrenuti tražene inicijative i bez imalo straha suočiti se sa stvarnošću problema, ali prije svega na različitim stranama pokazati spremnost kako susret ovakve prirode ne bi trebao biti posljednji. Uvidjeti potrebu daljnjega razvoja i budućih koraka kroz razmjenu iskustava koja će izgraditi bolju povezanost u rješavanju određenih slučajeva.

U tom smislu može li ovaj sastanak ponuditi neke konkretne prijedloge koji mogu pomoći u sprječavanju zlostavljanja i zaštiti maloljetnika?

Moramo pripaziti da naša nastojanja i napore u pogledu odgovarajućega pristupa slučajevima zlostavljanja ne postavljamo samo na jednu „funkcionalno-tehničku“ razinu. Potrebni su jasni i beskompromisni zakonski propisi u pogledu izricanja kazne počiniteljima zlostavljanja. Ipak, ti isti propisi neće dovesti do stvarnog razumijevanja osjećaja i potrebe žrtve; do povećanja senzibiliteta prema čimbenicima rizika i prema samome činu zlostavljanja; do povećanja osobne razine zrelosti ljudi u Crkvi; do podizanja razine spremnosti u prihvaćanju odgovornosti odgovornih osoba i voditelja. Ako želimo pozitivno gledati prema budućnosti, potrebno nam je dvojako usmjerenje: s jedne strane, tako reći, izgrađena tehnička osnova za prevenciju i za obradu zlostavljanja, kao što je primjerice objašnjenje te utvrđivanje struktura i procesa u skladu s predstavljenim pravilima postupanja; s druge pak strane, potrebna je također osobna formacija, posvješćivanje problema, promjena osnovnih pretpostavki i, prije svega, duhovnost što će omogućiti da se iskreno i s ispravnom voljom postavljamo u odnosu prema poteškoćama života, a ne da se pred istima zatvaramo.

Posljednjih desetljeća svjesni smo brojnih seksualnih skandala koji su se dogodili u Crkvi. Posebno su teški oni koji se tiču zlostavljanja maloljetnika. Prema Vašem mišljenju, kako Crkva treba reagirati na takve slučajeve?

Ukoliko Crkva ozbiljno shvaća svoju bit i poslanje, onda mora učiniti sve, baš sve, kako bi postala primjer u pristupanju i stvarnom shvaćanju problema zlostavljanja. Prema Drugom vatikanskom saboru, Crkva je predstavljena kao znak i instrument koji želi pozitivno djelovati u svijetu i sukladno tome mijenjati ga. Ona sama želi svojim primjerom pokazati svijetu kako se može i drugačije djelovati, za razliku od onoga kako se u praksi do tada prikazivalo. U tome Crkva uspijeva samim tim „pozitivnim predstavljanjem drugačijega načina“ i tako postaje instrumentom promjena barem u jednom dijelu svijeta. Toliko u teoriji... gdje još i te kako ima prostora za poboljšanjem u neznatno određenoj količini materije o kojoj se treba raspravljati. Ali Crkva upravo sada ima priliku pokazati vjernost i ispravno postupanje ukoliko poduzme sve moguće mjere u sprječavanju i rješavanju slučajeva zlostavljanja. Pri tome mora, bez straha, pristupiti traženju uzroka te preispitati zašto to isto nije bilo učinjeno i prije.

Cjelovit tekst pročitajte u tiskanom izdanju Katoličkog tjednika

Razgovarao: Dražen Kustura

Prijevod s njemačkog: vlč. Ljubo Zadić
Katolički tjednik