O. Petar Galauner

Otac Petar Galauner rođen je 2. travnja 1929. u Tomašancima kod Đakova. U Družbu Isusovu stupio je 1946., a zaređen je 1957. u Zagrebu. Njegovu višedesetljetnu svećeničku i redovničku službu obilježile su brojne odgovorne dužnosti – bio je rektor Dječačkoga sjemeništa na Šalati, provincijal Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, regionalni asistent Slavenske asistencije u generalnoj kuriji DI u Rimu, ravnatelj Nadbiskupske klasične gimnazije u Zagrebu, osnivač Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku… Iako je umirovljen 2003., ovaj se isusovac i dalje, unatoč poznim godinama, neumorno posvećuje brojnim službama. S njim razgovaramo o njegovu svećeničkom putu i svećeništvu općenito, a intervju započinjemo pitanjima vezanim za njegov nedavni sarajevski susret i dugogodišnje prijateljstvo s aktualnim Prvosvećenikom Katoličke Crkve.

Poštovani oče Petre, bili ste u Sarajevu tijekom pohoda pape Franje BiH. Kad Vas je prigodom ulaska u katedralu Papa prepoznao, neobično je srdačno reagirao i čvrsto Vas je zagrlio. Svi su se pitali tko je taj svećenik. Kako ste Vi doživjeli taj susret?

Sve do zadnjeg trenutka, prema uhodanom protokolu, bila je mala vjerojatnost da će me Papa osobno susresti i prepoznati. No, tada se u taj protokol umiješao jedan nevidljivi čimbenik i dogodilo se ono što se nije moglo ni predvidjeti, ni inscenirati. U sretnom trenutku uskliknuo sam: „Padre Begoglio!“ Time sam privukao pozornost na našu stranu. Meni je posebno drago što je u tom trenutku papa Franjo pokazao spontanu srdačnost koja je samo njemu svojstvena. A sam doživljaj zagrliti starog prijatelja i redovničkog subrata, a sada Namjesnika Kristova, ne da se riječima opisati. To ostavlja duboki trag u duši, o tom se i dalje razmišlja i prebire u srcu.

Upoznali ste papu Franju prije 40 godina. Bili ste tada u Rimu na tečaju novih provincijala. Možete li se osvrnuti na Vaše upoznavanje i kasnije susrete. Uočavate li neku razliku između tadašnjeg padra Bergoglija i sadašnjeg pape Franje?

Papu Franju sam upoznao u rujnu 1973. u Rimu na sastanku novih provincijala. Njemu je bilo tada 37 godina. Tek je četiri godine bio svećenik, a p. general mu je povjerio vodstvo argentinske provincije koja je tada bila u krizi. 24. rujna smo svi zajedno otišli u Asiz i koncelebrirali na grobu sv. Franje tražeći upravo kod sv. Franje nova nadahnuća kako u ovom vremenu živjeti isusovačko siromaštvo. I kasnije smo se susretali. Tako smo opet bili tri i pol mjeseca zajedno na našoj ponešto burnoj 32. Generalnoj kongregaciji u Rimu. P. Bergoglio, tada mlad, elegantan i vitak, bio je uvijek jasan i čvrst kad se radilo o temeljnim vrijednostima. Bio je otvoren za probleme i znao je slušati sugovornika. Ipak sam ga doživljavao više kao lidera i jedva da sam mogao naslućivati njegovu pastirsku toplinu i širinu kojom zrači danas njegova osoba.

Papa Franjo kao novi dar Crkvi svojim stilom života i toplim pristupom čovjeku postaje mnogima nadahnuće i uzor. Njegovu Apostolsku pobudnicu Radost Evanđelja jedan uvaženi profesor teologije preporuča kao „vade mecum“, posebno za svećenike. Jeste li Vi imali na putu do redovničkog i svećeničkog života posebne uzore koji su opečatili Vaš život?

Svećenički i redovnički poziv katkada se rađa u nekim osobnim, rekao bih gotovo mističkim, doživljajima kao što je to bilo kod mladog Bergoglija kad je u jednoj ispovijedi na blagdan sv. Mateja doživio kako mu se Bog smilovao i kako ga je izabrao. O tom svjedoči i njegovo Papinsko geslo Miserando atque aligendo. No, onaj redovitiji put jest tiho i postupno sazrijevanje uz pomoć iskusnih ljudi koji onda postaju u nekom smislu i uzori na tom putu. Tako sam ja u 11. godini, kao sjemeništarac koji je već u sebi nosio klicu svećeničkog zvanja, susreo odgojitelja, a u 12. godini duhovnika, koji su mi bili i ostali trajno nadahnuće i ohrabrenje za moje redovničko i svećeničko zvanje.

Stupili ste u Družbu Isusovu sa 17 godina - 1946. - u ona željezna vremena egzodusa hrvatskih intelektualaca, Bleiburga, križnih putova, suđenja kard. Stepincu... Kako ste se nosili sa svim tim neprilikama?

Sve to što ste spomenuli duboko nas je potreslo, ali nas nije nimalo pokolebalo na zacrtanu putu. Dva tjedna nakon dolaska u novicijat usred noći došla je Ozna pod izlikom da provjeri skrivamo li nekoga bjegunca u samostanu. To nas nije nimalo uplašilo, niti ometalo da nastavimo noćni počinak. Radosno i ponosno u talarima smo hodali po gradu, bez obzira što nas neki poprijeko gledaju. Neki naši vršnjaci dospjeli su i u zatvor što nisu dopustili da se u školi makne križ i postavi Titova slika. Bila su to posebno milosna vremena. Nismo se dali pokolebati, iako su sa svih strana trubili da su vremena za Crkvu prošla i da nemamo nikakve perspektive.

Nakon teologije u Zagrebu upisali ste Filozofski fakultet u Sarajevu gdje ste diplomirali u veljači 1963. Kakve uspomene nosite iz tih sarajevskih godina?

To je bilo radosno i plodno razdoblje moga života. Nakon teologije, dosta zatvorenog tipa, sada otvoren susret s novim ljudima na fakultetu i druženje s profesorima i studentima u multietničkoj sredini bilo je posebno obogaćenje. Uz to sam bio i kateheta srednjoškolaca na Banjskom brijegu i redovito sam vodio misu za djecu i mladež u sjemenišnoj crkvi sv. Ćirila i Metoda. Sjećanja na ta vremena, a i moja osobna, upravo su naši vjeroučenici iz šezdesetih godina krajem prošle godine izdali u knjizi Uspomena na sjemenišnu crkvu - isusovci u Sarajevu 1945. -1992. Dan nakon susreta sa Svetim Ocem sastao sam se na Grbavici s jednom skupinom njih – radosno smo pretresali stare uspomene i radovali se njihovim životnim dostignućima. Jedan od njih ima i sina svećenika.

Tadašnje Sarajevo i ovo na Koševu 6. lipnja 2015. uvelike se razlikuje. Da su na fakultetu saznali da sam svećenik, jedva da bih ikada tamo diplomirao. Teško je danas iz perspektive Katoličkog školskog centra sv. Josipa zamisliti da je sav životni prostor za sakristanku crkve sv. Krunice i još pokoju sestru bio u tornju.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić
Katolički tjednik