O. Kirill Gorbunov, generalni vikar Katoličke nadbiskupije Majke Božje Moskovske

O uvodu u Veliki tjedan – Cvjetnicu, čiji sadržaj započinje temom Isusove muke, smrti i uskrsnuća, za Katolički tjednik razgovarao je o. Kirill Gorbunov, generalni vikar Katoličke nadbiskupije Majke Božje Moskovske.

Razgovarala: Josipa Miler

O. Kirill Gorbunov rođen je u Moskvi, u bivšem Sovjetskom Savezu, 1973. u ateističkoj obitelji. Katoličkoj Crkvi se pridružio 1991., u 17. godini, nakon sudjelovanja na Svjetskom danu mladih u Czestohowi u Poljskoj. Radio je kao novinar i urednik u Ruskom katoličkom glasilu i radiju, a potom kao savjetnik u Centru za odvikavanje od droga. Godine 2009. završio je studij na Visokom katoličkom bogoslovnom sjemeništu u Sankt Peterburgu te ga je 17. travnja 2010. u katedrali Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije u Moskvi zaredio biskup Pavel Pezzi. Od 2017. obavlja dužnost generalnog vikara Moskovske nadbiskupije, te smo u njemu našli prikladna sugovornika, prvotno za temu mučeništva, a potom i statusa katolika u Rusiji te rata u Ukrajini koji pogađa i vjernike u Rusiji.

Poštovani vlč. Gorbunov, s obzirom da je povod za intervju Cvjetnica, kako biste Vi opisali patnju i mučeništvo?

Znamo da grčki izraz martyros dolazi od riječi "svjedok". To je ono što je naš kršćanski život: ponuditi svoj život Bogu kao svjedok istine o Njegovoj ljubavi i pobjedi nad grijehom i smrću. Često sebe doživljavamo kao "mučenike", primjerice kada patimo, jer se ljudi ili društvo nepravedno ponašaju prema nama, ili nam se barem tako čini, ali pitanje je – postoji li svjedočanstvo u našem životu? Bez ove dimenzije svjedočenja mi smo žrtve, a ne mučenici. Također, ponekad vjerujemo kako netko mora imati posebno poslanje ili postići određenu razinu vjere da bi bio Kristov svjedok, ali velike priče iz evanđelja koje smo slušali ove korizme – o Samarijanki i slijepom čovjeku – daju nam primjer ljudi koji počinju svjedočiti o Kristu istog dana kad ga susreću. Oni su nam veliki izvor nadahnuća jer uskoro dolazi Cvjetnica kada ćemo se susresti sa sjećanjem na muku Gospodnju.

Katoličanstvo u Rusiji sastavni je dio tamošnje tisućljetne kršćanske tradicije. Kakav je danas status katolika u Rusiji?

Nedavno smo proslavili 30 godina od ponovne uspostave struktura Katoličke Crkve u Rusiji 1991. Za razliku od drugih bivših sovjetskih republika, na današnjem teritoriju Rusije tijekom komunističkog razdoblja Katolička Crkva je potpuno uništena. Ostale su otvorene samo dvije crkve, jedna u Moskvi i jedna u Sankt Peterburgu, a nekoliko je zajednica hrabro djelovalo u podzemlju, bez svećenika, predvođeni laicima, obično starijim ženama.

Sada imamo četiri biskupije, pet biskupa, sjemenište, više od stotinu župa. S jedne strane, ponosni smo što smo nasljednici prijašnjih generacija katolika koji su živjeli u Rusiji, ali, s druge strane, bilo je potrebno mnogo toga graditi iznova iz temelja. Vjerojatno bi bilo ispravno reći da ako su '90-e bile vrijeme djetinjstva, a 2000. vrijeme adolescencije za preporođenu katoličku zajednicu, sada počinje vrijeme mlade odrasle dobi, vrijeme preuzimanja pune odgovornosti za našu Crkvu. Iskreno smo zahvalni za sinodalni proces koji je započeo papa Franjo jer nam je dao priliku okupiti se i razgovarati o teškim stvarima, te saslušati ljude s kojima se ne slažemo. To je ono što odrasli ljudi rade.

Krajem veljače održan je sastanak Plenarne skupštine Konferencije katoličkih biskupa Rusije koji su od vlasti tražili otvorenost, a osvrćući se na protjerivanje svećenika i laika te oskvrnuće spomenika. Čuje li se glas biskupa u Rusiji?

Da, nažalost, posljednjih su mjeseci dva naša svećenika morala napustiti Rusiju zbog administrativnih prekršaja za koje smatramo da su nedostatni za tako stroge mjere. Također, na veliku žalost, u jednom selu u Sibiru oskvrnut je spomenik ljudima poljskog podrijetla koji su stradali za vrijeme represije 1938. i za vrijeme Drugog svjetskog rata. Naši su biskupi smatrali potrebnim skrenuti pozornost na te činjenice i podsjetiti da iako su etnički ti ljudi bili Poljaci, to ne znači da su za višenacionalnu državu, kakva je danas Rusija, oni stranci. Njihovi potomci su građani koji rade, služe, uče i žive zajedno sa svima. Činjenica da su mnogi od njih katolici ne čini ih „autsajderima“ u multikonfesionalnom društvu. Ovo stajalište dijele i mnogi drugi ljudi koji predstavljaju različite vjerske i etničke skupine u Rusiji, a miran suživot među njima nužan je za opće dobro. Vjerujemo da će se glas naših biskupa čuti, ne zbog njihova utjecaja, nego zato što svojim stavom doprinose dobru svih.

Je li se stanje za vjernike katolike, ali i vjerske vođe promijenilo danas u usporedbi s onim kakvo je bilo prije rata u Ukrajini? Kakvu budućnost vidite za Katoličku Crkvu u Rusiji?

Rekao bih da ono što se definitivno promijenilo jest težina odgovornosti koju osjećamo, i svećenici i laici, za ono što govorimo i činimo u svezi s ovim strašnim sukobom. Vrlo često se od nas očekuje pojednostavljeno objašnjenje tamo gdje ga nema, ili jednostrana osuda ove ili one strane u sukobu, gdje to nikomu ne bi pomoglo, već samo pridonijelo gnjevu i očaju. Ljudima koji se nađu na suprotnim stranama najteže je nastaviti moliti jedni za druge i, ako je moguće, jedni s drugima. Crkva čvrsto vjeruje da je ta nepokolebljiva vjernost zajedništvu među nama jedina prilika za obraćenje i pomirenje. Mislim da ono što papa Franjo piše o vrijednosti i značenju oprosta u enciklici Fratelli tutti nije samo lijepo duhovno štivo, nego vrlo praktična smjernica za nas.

Ono čemu mi kao katolici koji živimo u Rusiji iskreno težimo jest biti ono što je papa Benedikt XVI. nazvao „kreativnom manjinom“, biti braća i sestre koji su svjedoci drugačijeg načina kršćanstva i drugačije crkvene kulture, pomagati ljudima koje susrećemo kako bismo iznova otkrili ono najbolje u vlastitoj duhovnoj tradiciji i bili ustrajni u izgradnji mostova između Istoka i Zapada, Juga i Sjevera, čak i ako vidimo da su ti mostovi ponovno spaljeni.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba