Nepažnja prema strancima može kršćanske korijene Europe pretvoriti u uspomenu

Dr. Vulić je rođen 1981. u Slavonskom Brodu. Diplomirao je 2004. na KBF-u u Đakovu. Za svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije zaređen je 2005. Magistrirao je na Teološkom fakultetu Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu 2009., a 2013. doktorirao obranivši disertaciju s područja teološke antropologije i mariologije. Od 2009., paralelno s doktorskim studijem, zaposlen je na KBF-u u Đakovu, a od 2014. glavni je i odgovorni urednik Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije te član Prezbiterskog vijeća Đakovačko-osječke nadbiskupije. S njim smo razgovarali o susretu u Vierzenheiligenu, njegovim predavanjima te gorućim pitanjem kršćanstva u Europi.

Od 22. do 25. rujna održan je pastoralni susret hrvatskih svećenika, đakona, pastoralnih suradnica i suradnika iz Zapadne Europe. Koliko su ovakvi susreti bitni i u kakvom je ozračju ovaj protekao?

Vjerujem da ću točno interpretirati osjećaje svih sudionika ako ustvrdim da je spomenuti susret, ove godine održan u Vierzehnheiligenu, doista bio radosni i plodni događaj za sve sudionike. Skup je jedna od ne tako čestih prilika u godini da se mnogi s različitih područja djelovanja hrvatskih katoličkih zajednica u Zapadnoj Europi susretnu na jednome mjestu i u nekoliko dana intenzivno promišljaju i mole, razmjenjuju iskustva i spoznaje te učvršćuju međusobne niti prijateljstva i zajedništva. Zato se sudionici rado odazivaju na ovakav skup i vjerujem da sve ono što su na njemu doživjeli i čuli, dugo odjekuje u njihovoj nutrini iz čega se rađaju novi i obnovljeni koraci u njihovoj dušobrižničkoj službi. Ovdje svakako moram istaknuti silan trud i vrsnu organizaciju skupa u režiji Hrvatskog dušobrižničkog ureda iz Frankfurta predvođenim vlč. Ivicom Komadinom, delegatom za hrvatsku pastvu u Njemačkoj, i dr. Adolfom Polegubićem, urednikom Žive zajednice i pastoralnim referentom. Osobito je bila znakovita prisutnost nadbiskupa Nikole Eterovića, apostolskog nuncija u Njemačkoj, te vlč. Tomislava Markića, novoimenovanog ravnatelja dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.

Ovogodišnja tema susreta je Zapadna civilizacija u raskoraku između vjere i razuma. Što nam možete reći, koliki je zapravo raskorak između vjere i razuma na Zapadu?

Kroz predavanja smo prof. dr. Ivan Bodrožić s KBF-a u Zagrebu te prof. dr. Mladen Parlov s KBF-a u Splitu i ja pokušali prikazati i povijesni presjek odnosa vjere i razuma. Povijest suživota vjere i razuma poznaje svoje uspone i padove. Pri tome valja uočiti činjenicu da se vjera i razum utjelovljuju u konkretne ljude koji im daju formu i okvir očitovanja. Isprepletenost vjere i razuma u konkretnim ljudima lako može dovesti do toga da se u suvremenoj napetosti između vjere i razuma zapravo radi o sukobu formi vjere i razuma iz npr. 16. i 21. stoljeća. Forma vjere ne smije se poistovjetiti sa samom vjerom kao takvom. Ako je neka forma ili očitovanje vjere bila prikladna za 16. stoljeće, za današnji razum ona može biti banalna. Utoliko je odnos vjere i razuma izazovan, koliko nas potiče da tražimo forme vjere koji u sadržaju ostaju kršćanski, ali polaze od razumijevanja čovjekove smještenosti u sekularnom dobu te se ne zadovoljavaju samo time da izriču točno kršćansku vjeru, nego da idu ukorak s pitanjima suvremenih bogotražitelja. Potraga za novim i revizija starih formi vjere nije nešto novo u povijesti Crkve niti se jedna forma vjere može smatrati apsolutnom. Podignimo ovo na još veću razinu: Bog nas je u utjelovljenom Kristu trajno iznenadio krizom ljudskih formi vjere u Boga i razumijevanja čovjeka.

U svojem prvom izlaganju naslovljenom „Novovjekovlje: veliko razdruživanje vjere i razuma“ govorili ste o potrebi dubljeg razumijevanja same sekularizacije kao i svega onoga što ju je pripravilo. Što je sekularizacija i u čemu je njezina novost?

Uobičajeno je shvaćanje da se razvojem znanosti i vladavinom razuma, posebno zahvaljujući prosvjetiteljstvu, inauguriralo sekularno doba koje je automatski nereligiozno te sklono i iskazivanju mržnje prema vjeri. Drugim riječima, pod naletom sekularizacije vjera jednostavno gubi svoje područje. Tijekom skupa, oslanjajući se na misao kanadskog filozofa Charlesa Taylora, po vjeroispovijesti katolika i jednog od najvažnijih teoretičara sekularnog doba, nastojao sam pokazati da je ovakvo shvaćanje sažeto i površno jer brka uzroke s posljedicama, odnosno načine sa sadržajima. Prema Tayloru, novost sekularizacije kao bitne oznake našega vremena ne stoji primarno u tome da se danas vjera želi društveno umrtviti, a Bog marginalizirati, nego da Bog i vjera danas postoje na jednoj drugoj razini, tek kao opcija među opcijama. Pri tome se razlike između opcija više ne čitaju kao razlike između spasenja i propasti. Dakle, sekularizacija je izvela društvo iz klime u kojoj je bilo nemoguće ne vjerovati u Boga, u klimu u kojoj je vjera, pa i za neke vjernike, jedna privatna i osobna alternativa. Prema tome, sekularizaciju možemo definirati kao proces i klimu koja je unijela radikalno promijenjen kontekst u društveno razumijevanje statusa vjere, gdje se Bog ne pojavljuje kao unaprijed siguran aksiom i gdje se vjera ne shvaća kao dominantna pretpostavka društva, nego kao opcija koja se može slobodno izabrati.

Čini se kako je ključ pojave sekularizacije promjena u shvaćanju čovjeka. Što se to danas promijenilo u čovjeku u odnosu na neka prošla vremena, npr. srednji vijek?

Postavili ste jedno od najsloženijih pitanja u razvoju ljudskog duha i gotovo je nemoguće dati sveobuhvatni odgovor. No, pokušat ću barem naznačiti smjer promišljanja, opet na tragu filozofa Taylora. Čini se ključnim pratiti promjenu u razumijevanju čovjekova ja. U prošlosti je stvoreni svijet bio doživljen kao djelo Božje koje je ovisilo o njegovoj providnosti. Bog je bio posve upleten u život društva, a ljudi su vjerovali da žive u svijetu borbe dobrih i zlih sila te da je Bog jedini jamac da će dobro pobijediti. Ne vjerovati u Boga značilo bi negirati ključnog saveznika u borbi protiv zla. Pojedinac je morao biti ukorijenjen u društvo i Crkvu koji su svojom hijerarhijom odražavali nebeski poredak. Čovjek toga vremena živio je kao propusno ja, odnosno jedino je izvan sebe i svoje imanencije pronalazio smisao i puninu. Danas čovjek živi kao nepropusno ja te se, barem na prvi pogled, pokazuje kao neranjiv i ravnodušan prema onome što je izvan njega, a puninu pronalazi u vlastitom ja. Taylor je u svojoj studij A Secular Age pokazao kako ta promjena nije plod razvoja znanosti, nego misaonih konstelacija, odnosno procesa i klima koje su dovele do sekularizacije (npr. deizam, reforme vjere, gubitak hijerarhijske ravnoteže, antropološki obrat, isključivi humanizam), a koje izviru iz dugog procesa reformiranja latinskog kršćanstva. 

Jesu li spomenuti obrati i isključivi humanizam, odnosno imanentni poredak savršeno ozračje za razvoj zatvorenog i autonomnog ljudskog ja?

Jednom riječju, ne. Nepropusno ja živi slobodno i sigurno zahvaljujući osjećaju neranjivosti i neovisnosti o izvanjskim silama. No, s druge strane osjeća da si svojom zatvorenošću reducira život. Doživljava se sputano i nelagodno, monotono i depresivno. Svakodnevica mu je dosadna, a ključni trenutci života prazni. Ne treba nas čuditi kad pojedine osobe, iako se deklariraju kao nevjernici, ipak traže sakramente kako bi na neki način označili ključne životne trenutke. Očito, nepropusno ja je krhko i nestabilno, lišeno krajnje čvrstine i dubine. Kao da je zatvaranjem izgubilo ono najvažnije te i dalje ima potrebu za nadoknadom smisla kao krajnjeg cilja, koji je prije u izobilju davala transcendencija. Čovjek danas živi pod unakrsnim pritiskom vjere i nevjere: suvremeno doba čovjekov ja gura u smjeru bezvjerja, da bi ga onda, u nostalgiji i sumnji, usmjeravalo prema vjeri. Unakrsni pritisak pogađa i same vjernike jer se mogu pojaviti okolnosti u kojima se može osjetiti snaga suprotnog uvjerenja. Pod tim vidom ne treba nas čuditi kad se ljudi rado deklariraju kao agnostici. Možda im se to pod unakrsnim pritiskom vjere i nevjere čini najboljom opcijom.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Ksenija Ninić
Katolički tjednik