Nataša Kelić, profesorica hrvatskog jezika u KŠC-u "Sv. Josip"

Međunarodni dan pismenosti obilježava se 8. rujna s ciljem isticanja važnosti pismenosti kao temeljnog ljudskog prava i jednog od preduvjeta za ostvarivanje drugih prava. Tim povodom, iz Katoličkog tjednika razgovarali su s profesoricom hrvatskog jezika u Osnovnoj školi KŠC-a Sv. Josip u Sarajevu.

Profesorica Nataša rođena je 1973. u Sarajevu. Osnovnu školu, Prvu gimnaziju – Odsjek za suradnika u nastavi, Pedagošku akademiju – Odsjek za bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost i Filozofski fakultet – studijska grupa Književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski i srpski jezik završila je u rodnome gradu. Obnašala je dužnost pomoćnice direktorice Osnovne škole KŠC-a u Sarajevu. Uz redovitu nastavu organizirala je programe za različite manifestacije u školi i vodila učenike na susrete, hodočašća i kampove za mlade. Bila je i u Uredničkome vijeću lista katoličkih školskih centara Izvori. Recenzirala je čitanke, priručnike i jezične udžbenike za osnovnu školu. Na kantonalnoj razini promaknuta je u stručno zvanje savjetnik. Članica je Vijeća za mlade Vrhbosanske nadbiskupije. Tri mandata bila je članica Župnog pastoralnog vijeća u župi Sv. Luke u sarajevskoj župi Novi Grad. U sakramentalnom je braku i članica je Zajednice Injigo koja organizira i vodi program ignacijanskih duhovnih vježbi u svakodnevnom životu i u šutnji.

Poštovana, Međunarodni dan pismenosti za cilj ima potaknuti globalnu svijest o važnosti pismenosti. Koje aktivnosti, prema Vašem mišljenju, mogu najučinkovitije doprinijeti podizanju svijesti o pismenosti među učenicima i zajednicom? Kako bi takve inicijative mogle utjecati na razvitak ljubavi prema čitanju i pisanju?

Za aktivnosti među učenicima pitala bih same učenike i popis bi, vjerujem, bio jako zanimljiv. Budući da učenici danas žele brzo pročitati književno djelo i nerijetko posegnuti za detaljno prepričanim sadržajima na internetu, prva mi je pomisao kako je najučinkovitije omogućiti im čitanje konkretnih priča, pjesama ili nekih drugih tekstova u knjižnici, tako što će osluškivati i kušati stvaralačku ljepotu pisane riječi kako bi se i sami mogli izraziti na što ljepši način i što bogatijim rječnikom. Druga pomisao je organiziranje natječaja na zadanu temu, a u ovom slučaju tema bi se mogla odnositi na razumijevanje svrhe pismenosti, početke i tijek razvoja pismenosti na našim prostorima, problem nepismenosti u svijetu...

Prema posljednjem izvješću UNESCO-a, stopa pismenosti u Bosni i Hercegovini za odrasle osobe iznosi približno 98%. Kako komentirate ovaj podatak u kontekstu izazova s kojima se suočavamo u obrazovanju?

Rječnik hrvatskoga jezika pismenost definira na sljedeći način: 1. poznavanje slova, vještine čitanja i pisanja; 2. vještina stvaranja tekstova, vještina pravilnog i smislenog pisanja. U širem kontekstu pismenost je temeljno ljudsko pravo i ključni preduvjet za ostvarivanje drugih prava. UNESCO svojom odlukom iz 1958. preporučuje da se nepismenima nazivaju ljudi koji ne znaju pročitati ili napisati jednostavan tekst u vezi sa svakidašnjim životom. Kriteriji pismenosti su, dakle, različiti.

Danas susrećemo i različite vrste pismenosti, gdje bih izdvojila medijsku i informacijsku pismenost. Brz protok velika broja informacija, tj. digitalna transformacija društva neminovno je donijela nove izazove i ukazala na potrebu prilagodbe na nove tehnologije te iznjedrila nove, inovativne metode bliske generaciji Z. Uslijedio je proces promjene načina učenja i poučavanja, a razumijevanje značenja i važnosti pismenosti, također, dobiva novi kontekst.

Kako biste usporedili stanje pismenosti danas s onim kada ste započeli svoju nastavnu karijeru? Koje su se promjene dogodile u pristupu i zanimanju za pismenost među učenicima i zajednicom, i na koji način su te promjene utjecale na vaše obrazovne aktivnosti?

Razlika je najočitija u vrstama pismenosti koje sam spomenula. Sad već davne 1997., uz udžbenik, kredu i ploču, nastavna sredstva su bila grafoskop i kasetofon. Nastavnik je bio izvor informacija. Uz pojavu platformi i društvenih mreža danas su učenicima informacije dostupne i u nastavnom procesu se javljaju novi izazovi. Najočitija promjena bio je koncept online nastave u vrijeme pandemije kada su se nastavnici suočili s velikim izazovima. Mnogi nastavnici nisu bili osposobljeni kroz vlastitu formalnu izobrazbu, a u novonastaloj situaciji nije bilo sustavne obuke. U tim okolnostima snalazili smo se sami, međusobno se pomagali, a pomagali su nam i sami učenici koji su kao „digitalni domorodci“ bili na domaćem terenu. Dok smo ih podupirali i ohrabrivali u učenju i njihovu rastu u znanju, nerijetko su i oni nama pomagali u vježbanju potrebnih kompetencija informacijske i medijske pismenosti.

U vezi s pristupom, promjene su očite jer je bila nužna prilagodba s obzirom na nove tehnologije. Različiti su načini motiviranja, kao i planiranja i realizacije aktivnosti na satu. Današnji učenici manje čitaju jer imaju dostupne prepričane sadržaje književnih djela, manje se oslanjaju na vlastiti izričaj i stil, a puno više prepisuju i koriste dostupne tuđe uratke. Tu je i umjetna inteligencija tako da je, kada je stvaralačko pisanje u pitanju, domaća zadaća izgubila smisao. Ipak, još uvijek imamo učenike i učenice koji puno čitaju, lijepo pišu i, kušajući radost i ljepotu literarnog stvaranja, ponosno osvajaju nagrade na nekom od literarnih natječaja.

Koje glavne prepreke vidite u poboljšanju pismenosti među djecom i mladima u našem društvu i vremenu? Kako se te prepreke odražavaju na njihovu sposobnost čitanja i pisanja te što se može učiniti za njihovo nadilaženje?

Živimo u informacijski prezasićenom digitalnom društvu. Djeci su mnogi sadržaji dostupni i imaju naviku pretraživati, površno prihvaćati informacije i prepisivati tuđe uratke, vrijeme utroše na te aktivnosti, a mogli bi sami pročitati djelo ili napisati vlastiti sastav. Prepisivanjem možda i mogu usvojiti određena pravopisna pravila, ali ne rastu u vlastitoj spoznaji i izričaju, a izostane i onaj lijepi osjećaj stvaralačkog ponosa i radosti. Nužno je aktivnosti čitanja i pisanja češće vježbati u školi s ciljem da se učenici aktiviraju, osamostale i narastu u vještinama čitanja i pisanja i u samopouzdanju kroz vlastiti trud i vježbu. Nastavnici imaju zadaću poticati ih, motivirati, pružiti priliku i ohrabrivati ih da u slobodi prihvate ponuđene aktivnosti i preuzmu odgovornost u svrhu vlastita rasta. Uloga učitelja/nastavnika/profesora nije više puko prenošenje znanja, nego imaju zadatak poticati samoobrazovanje mladih, njihov rast u slobodi, svijesti i odgovornosti za svoje vlastite živote.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba