Mr. Šimo Ljuljić

Don Šimo je rođen u Baru 1981. Za sebe će samozatajno kazati kako je dovoljno navesti da je za svećenika zaređen 2005. i da je magistrirao Sv. pismo na Biblicumu u Rimu. Pored inih službi koje obavlja ili je obavljao, od 2009. je župnik u svojem rodnom Baru i profesor Starog zavjeta i biblijskih jezika u Bogosloviji u Skadru. Premda je imao malo vremena za „pripremu“, s nama je rado podijelio svoje razmišljanje o tajni Uskrsa.

Don Šimo, nakon „izlaska Crkve iz sakristije“ u vrijeme tzv. demokratskih promjena, već je postalo skoro općepoznato da je „Uskrs središte kršćanske vjere“. No, što to zapravo konkretno znači?

Mislim da je Drugi vatikanski sabor (1962. - 1965.) u svojoj Konstituciji o Svetoj liturgiji Sacrosantum Concilium dao najbolji odgovor na to pitanje. Evo kako se SC izražava: „Na temelju apostolske predaje, koja potječe od samoga dana Kristova uskrsnuća, Crkva slavi vazmeno otajstvo svakoga osmog dana, pa se on s pravom naziva danom Gospodnjim ili nedjeljom. Tog se, naime, dana Kristovi vjernici moraju sastati da bi se – slušajući Božju riječ i sudjelujući u euharistiji – spomenuli muke, uskrsnuća i slave Gospodina Isusa te da bi zahvaljivali Bogu koji ih je 'uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za živu nadu'(1 Pt 1,3)“ (SC 106). To će reći ne samo da je Uskrs kao takav središte kršćanske vjere, nego da je svaka Nedjelja Gospodnja koju slavimo svaki tjedan proslava ili spomen, kako Sabor kaže, tog istog vazmenog otajstva.

U teološkom smislu Uskrs je središte vjere još od početka kršćanstva jer se kršćanska vjera zasniva na mysterionu smrti i uskrsnuća našega Gospodina. U Novom zavjetu nalazimo jedan važan kerigmatičan tekst koji nedvojbeno dokazuje tu središnjost „uskrsnuća“ u životu Crkve (usp. 1Kor 13). Sv. Pavao poziva Korinćane da se pridržavaju toga što im je propovijedao jer im je navijestio evanđelje spasenja. Njihovo se spasenje temelji u prihvaćanju istine naviještene u toj propovijedi (usp. 1Kor 15,1-2). Onda nastavlja ovim riječima: „Doista, predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bî pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici. Potom se ukaza braći kojih bijaše više od pet stotina zajedno; većina ih još i sada živi, a neki usnuše. Zatim se ukaza Jakovu, onda svim apostolima. Najposlije, kao nedonoščetu, ukaza se i meni“(1Kor 13,3-7). Naglasit ću tri stvari iz ovog citata: prvo,sv. Pavao predaje to što je primio, što je dokaz da zna dobro o čemu priča i da je njegova propovijed zasnovana na životnom iskustvu koje je imao s Bogom i s Crkvom (usp. Dj 9), a ne u nekim apstraktnim intelektualnim elaboracijama; drugo, sv. Pavao pravi jednu važnu teološku elaboraciju. Naime, on povezuje smrt, pokop i uskrsnuće Isusa Krista u jedan isti mysterion spasenja: njegovom smrću su umrli i naši grijesi jer je on za to umro, s njim su bili pokopani, ali je onda Isus uskrsnuo treći dan i tako pobijedio smrt; treće, sv. Pavao spominje dvije kategorije svjedoka koji govore o uskrsnuću Isusa od mrtvih: pisma (aludirajući na Stari zavjet, po svoj prilici na poseban način na neke proroke)i neke konkretne ljude, njih oko pet stotina počevši od Kefe i dvanaestorice, sve do njega. To znači da nije on jedini kojemu se uskrsli Krist ukazao: budući da ima tako puno svjedoka, Korinćani bi trebali vjerovati u uskrsnuće. Ako li ne, onda je sv. Pavao decidan: „Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša“ (1Kor 13,13-14). Bez uskrsnuća nema spasenja. Bez križa i uskrsnuća vjera može biti jedna lijepa priča, ali nikako kršćanska vjera.

Koliko se pojam „uskrsnuća“ uopće može shvatiti na „suvremenom trgu“? Sv. Pavao je naišao na odbijanje Atenjana kada im je govorio o ovomu  (usp. Dj 17,32)...

Da, u Djelima apostolskim koje citirate piše da je sv. Pavao naišao na nespremnost Atenjana da vjeruju da je taj „nepoznati Bog”(Dj 17,23) koji „stvori svijet i sve na njemu”(Dj 17,24) u biti uskrsnuo od mrtvih (vidi Dj 17,31). Kaže sv. Luka, autor Djela apostolskih, da su mu oni, rugajući se, odgovorili ironično da će ga o tomu ponovno slušati neki drugi put (usp. Dj 17,32). Za tadašnju grčku filozofiju je bilo nepojmljivo da se duša vrati ponovno u tijelo nakon smrti, tj. nakon što se napokon odvojila od tijela jer je tijelo za dušu neka vrsta zatvora. Posebno je to zorno kod Platona u njegovu poznatu djelu Kratilo gdje govori u duši i tijelu jasno kazujući da je tijelo za dušu jedna vrsta zatvora od kojeg jedva čeka da se oslobodi. Ironija koju smo spomenuli nije vezana uz neki vjerski problem, nego uz filozofiju. Problem nije vjera kao takva, nego je ljudska logika koja nikako da izlazi iz sebe i otvori se nekim istinama koje ona ne može shvatiti. Korinćani misle da ako sv. Pavao govori o uskrsnuću tijela, o povratku duše u tijelo, onda je on očajan filozof. Neki, koji možda nisu čitali Platona ili za koje je sv. Pavao bio dovoljno uvjerljiv, „povjerovaše; među njima i Dionizije Areopagit, neka žena imenom Damara i drugi s njima“ (Dj 17,34). Broj onih koji vjeruju uvijek je manji od broja onih koji ne vjeruju. To je ispočetka bilo tako. Tu je realnost i sami Isus osjetio na svojoj koži.

Imam osjećaj da je i danas riječ o sličnu problemu, da je nekako filozofske naravi. Ljudi imaju neka svoja uvjerenja, ali koja im ne pomažu da idu dalje u vjeri. Treba reći da je danas beskrajno idealiziran konzumizam, sve što je materijalno, mondanitet kako često kaže papa Franjo. Zna se, nije moguće dokazati uskrsnuće bez vjere. Zapravo ono se ne dokazuje, ono se vjeruje, ono se živi. Vjeruje se da je Krist uskrsnuo i, kao on tako i mi, budući da smo u krštenju uronjeni u njemu, uskršavamo za vječni život. Vjernici znaju da je Isus pobijedio upravo tu nesavršenost našeg tijela time što je pobijedio smrt i uskrsnuo. On upravo želi slomiti te betonske logike koje cementiraju ljudsku glavu, koje ju ograničavaju da bi se čovjek mogao otvoriti Bogu kod kojeg nema granica, koji živi u i kraljuje u vječnosti.

Možemo li reći da je pojam smrti u modernom društvu banaliziran, a s njima i pojam uskrsnuća?

Da, pojam smrti je banaliziran. Toliko se ljudi brinu o nekom vanjskom izgledu, toliko se brinu da izgledaju mladi, da je nekako smiješno ponekad. I vide se krajnosti na sve strane: u bogatu svijetu se čini sve da se zaboravi smrt, da se ne misli o tomu (a uzgred budi rečeno broj pobačaja i eutanazija se strašno umnožava baš u tom dijelu svijeta, i to zaštićen pod okriljem demokracije), a s druge strane, u siromašnu svijetu nekim pojedincima koji traže moć i privatni profit ne znači ništa da pokrenu ratove i netrpeljivosti između naroda uzrokujući podjele i konflikte. Banalno je reći da mi je važan samo moj život, da trebam misliti samo na sebe. Bez međusobne bratske ljubavi i poštovanja banalno je sve, i život i smrt.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju