Mr. sc. Igor Žontar

Mr. Žontar rođen je u Sarajevu, 13. rujna 1976. Nakon završene srednje škole, upisao je teološko-filozofski studij na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Po završetku studija i postizanja bakalaureata u teologiji, studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem je 2009. postigao stupanj magistra filozofskih znanosti. Od 2000. djelovao je kao uposlenik Caritasa Biskupske konferencije BiH, nakon čega je, u ime Vrhbosanske nadbiskupije, bio delegiran na mjesto koordinatora za međureligijski dijalog pri Svjetskoj konferenciji religija za mir (World Conference on Religion and Peace). Od 2002. radio je kao koordinator za mlade pri organizaciji Pax Christi, te kao tajnik Hrvatskog kulturnog društva Napredak. Od školske godine 2004./2005. pa do danas, radi kao profesor u Katoličkom školskom centru Sv. Josip Sarajevo, a u razdoblju od 2009. do 2016. bio je i predavač na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu. Sudjelovao je u radu prvog Znanstveno-istraživačkog inkubatora na Odsjeku za filozofiju i sociologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, u svojstvu istraživača i član je Društva za razvoj logike i analitičke filozofije – Academia Analitica, a svojedobno je bio i dio Redakcije časopisa SOPHOS.

Poštovani gospodine Žontar, budući da je povod ovom našemu razgovoru Godina katoličkog laikata koja je proglašena u Vrhbosanskoj nadbiskupiji pod geslom Put vrhbosanske Crkve s laicima, recite nam najprije što danas razumijemo pod pojmom katolički laikat?

Sam pojam „laik“ već na neki način upućuje na ono što bismo trebali razumijevati pod sintagmom katoličkog laikata, a pod imenom „laici“ ovdje se podrazumijevaju svi vjernici, osim članova svetoga reda i redovničkog staleža odobrenog od Crkve, to jest vjernici koji – pošto su krštenjem združeni u jedno tijelo s Kristom, učinjeni Božjim narodom i na svoj način postali dionici Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe – koliko na njih spada, u Crkvi i u svijetu vrše poslanje svega naroda Božjega. Prema tome, katolički laikat čine vjernici koji ne pripadaju kleru. Naime, on predstavlja ukupnost angažiranih vjernika koji žive i djeluju u Crkvi i u svijetu. U Katoličkoj Crkvi, osobito tijekom XIX. st., dolazi do buđenja svijesti o važnosti laičkog apostolata te do osnutka niza laičkih vjerničkih organizacija, udruga i zajednica koje djeluju i danas u okvirima Katoličke Crkve. Čak i Drugi vatikanski koncil (1962. – 1965.), naučavajući o općem svećenstvu svih vjernika, naglašava važnost razumijevanja zajedničkog poslanja laika i klerika u različitosti službi koje proizlaze iz naravi poslanja. Tako se naglašava da je pastoralno djelovanje vjernika laika toliko potrebito da bez njega ni sam apostolat pastira, većinom, ne može postići svoj potpuni učinak. Zakonik kanonskoga prava u knjizi Božji narod, govoreći o obvezama i pravima vjernika laika, u kanonu 225. ističe da „laici, budući da ih, kao i sve vjernike, Bog po krštenju i potvrdi određuje za apostolat, imaju opću obvezu i pravo, bilo pojedinačno, bilo povezani u društvu, raditi na tome da svi ljudi na svemu svijetu upoznaju i prihvate božansku poruku spasenja; ta obveza to više obvezuje u onim okolnostima u kojima samo preko njih ljudi mogu čuti evanđelje i upoznati Krista“.

Dakle, Crkva prepoznaje ulogu vjernika laika?

Stalno se naglašava važnost aktivnog sudjelovanja vjernika laika u životu Crkve. Još je davne 1966. papa Pavao VI. osnovao i Papinsko vijeće za laike. Ovdje bih iskoristio prigodu spomenuti i prvu javnu manifestaciju katoličkog laikata u Hrvata, a to je Prvi hrvatski katolički kongres/sastanak, održan od 3. do 5. rujna 1900. u Zagrebu. Zapažene uloge na kongresu imali su đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer i sarajevski nadbiskup Josip Stadler. Također se u to vrijeme, a na poticaj krčkoga biskupa Antuna Mahnića (1850. – 1920.), pojavljuje Hrvatski katolički pokret kao katolički odgovor na dekristijanizaciju hrvatskoga društva. Tako je biskup Mahnić, prihvativši smjernice pape Leona XIII., uočio važnost katoličkog laikata za vjeru i Crkvu. On osobito naglašava važnost odgoja vjernika laika.

Enciklikom Ubi arcano Dei Consilio papa Pio XI. 1922., definira novi način udruživanja katolika pod imenom Katolička akcija, koja pretpostavlja angažirano, rekao bih, zauzeto sudjelovanje vjernika laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve.

Nadalje, hvale je vrijedan i dokument Hrvatske biskupske konferencije: Za život svijeta – Pastoralne smjernice za apostolat vjernika laika u Crkvi i društvu u Hrvatskoj (2012.). Mogli bismo tako kronološki ispisati stranice smjernica, pastoralnih uputa, enciklika, koncilskih i postkoncilskih dokumenata, dekreta, uopće dokumenata crkvenog učiteljstva, uputa koje zorno svjedoče o svijesti Crkve o važnosti aktivnog sudjelovanja vjernika laika u poslanju Crkve. Stoga, kao i uvijek, od prvih apostolskih vremena, početka apostolata laika okupljenih oko Krista, potrebna je inicijativa kršćana laika, a napose kad je riječ o otkrivanju sredstava koja omogućuju integriranje zahtjeva kršćanskog nauka u društveni, politički i gospodarski život svake partikularne crkvene zajednice i društva općenito.

Apostolat laika je star koliko i samo kršćanstvo, o čemu nam svjedoči Sveto pismo te možemo reći kako je bio (i jest) nužan za poslanje Crkve. Međutim, postojala su razdoblja u kojima je on bio zanemaren. Što je dovelo do toga?

U kontekstu govora Crkve u Hrvata, 50 godina komunističkog sustavnog osporavanja svega vjerničkog te zabrane osnivanja društava, udruga, zajednica s bilo kakvom vjerničkom konotacijom i svakog javnog djelovanja vjerničkog laikata, jasno predstavlja prvi i primarni razlog, kako rekoste, zanemarivanja apostolata laika. Stoga Crkva u Hrvata, zbog političkih neprilika, nije mogla provesti sve zacrtane koncilske smjernice. Komunistička ideologija je, na čelu s njezinim ideolozima, nastojala iz društvenog života otkloniti sve vjerničko i katoličko. Tako je zabranjen katolički tisak, možemo reći, ugašen je svaki katolički medij, udruživanje vjernika laika u udruge, zajednice, društva, izbačen je vjeronauk iz škole, pa čak su ukinuta i građanska prava svećeničkim kandidatima. Naravno, takvo je društveno ozračje generiralo pojavu mentaliteta vjerničke lijenosti, čiji se učinci osjete i danas. S druge strane, odijeljenost klera i vjernika laika produbila se iz opravdanog razloga straha. Iz niza navedenih i još više nenavedenih razloga došlo je do zanemarivanja apostolata laika. U takvom smo društvenom ozračju izgubili osjećaj dragovoljnosti, inicijative, pa se čak osjećamo i bezbrižno u okvirima svima nama dobro poznate matrice – nitko od mene ništa ne traži, dobro mi je.

Vratio bih se na početak našeg razgovora i ponovio naglaske blagopokojnog krčkoga biskupa Antuna Mahnića koji, uočivši važnost laičkog apostolata za vjeru i Crkvu, ističe potrebu adekvatne i dostatne formacije, izobrazbe vjernika laika. O tome nam, naime, jasno govore i Katekizam Katoličke Crkve i Zakonik kanonskoga prava i niz drugih dokumenata crkvenog učiteljstva. Vjernike samo s pravima i obvezama treba upoznati. S druge strane, uvjerenja sam kako neke stvari od vjernika treba i zahtijevati. Rekao bih kako je spoznajna indiferentnost, pa i vjernička, odlika vremena u kojemu živimo. Puno pričamo, a malo znamo.

Iz Vaše perspektive, koje bi trebale biti odlike katoličkog laikata?

Uz svijest o obvezi svoga vjerničkog poslanja i očuvanja crkvenosti, mislim da katolički laikat u vremenu djelovanja u Crkvi i u suvremenom svijetu moraju karakterizirati dvije važne odlike, a to su: duhovnost, na prvome mjestu, i svijest o zajedništvu svega naroda Božjega.

Kako biste prokomentirali pojavu klerikaliziranih laika i laiciziranih klerika?

Udaljavajući se od izvorne etimologije neologizama klerikalizacija i laiciziranje, želio bih kazati sljedeće: Već sam tijekom našega razgovora rekao da Zakonik kanonskoga prava propisuje obveze i prava svih vjernika, i laika i klerika. Klerici i laici razlikuju se samo vrstom službe u crkvenim zajednicama. Međutim, svi svjedočimo da među klericima ima onih koji su odveć svjetovni, zaokupljeni društvenim angažmanom, duhovno zamijenili karitativnim, kulturnim, obrazovnim, graditeljskim ili menadžerskim poslanjem, te su se tako postupno, čak i nesvjesno, laicizirali, tj. udaljili od svog duhovno-teološkog poslanja i namijenjene im službe u Crkvi, a s druge strane svjedočimo i fenomenu laika koji na sebe, iz neznanja ili bilo kojeg drugog razloga, preuzimaju klerička prava i obveze, koja im po naravi poslanja i apostolata ne pripadaju, te se tako klerikaliziraju. Stoga je danas važno ponoviti kanon 216. koji govori o tomu da svaki vjernik ima pravo promicati ili podupirati apostolsko djelovanje, ali da nijedan pothvat ne prisvaja sebi naslov „katolički“ bez pristanka mjerodavne crkvene vlasti. Među, kako ih karakteriziraste, klerikaliziranim laicima ima puno toga što nije ni vjerničko, a kamoli katoličko. Prema tome, i na jednu i na drugu pojavu treba samo blagovremeno, iz vjerničke ljubavi pomirljivo, ukazati, a radi dobra svih vjernika naroda Božjega.

U čemu se razlikuje položaj laika u inozemstvu i kod nas?

Možemo reći da se položaj ne razlikuje, ali je zamjetna veća angažiranost vjernika laika u inozemstvu, u odnosu na angažman vjernika Crkve u Hrvata, što je, naime, samo ishod činjenice da je primjerice u 2015. gotovo 24 milijuna njemačkih katolika dobilo samo 58 novozaređenih prezbitera, dok je broj bogoslova pao ispod 100. Stoga je nedostatak svećenika prisilio njemačke biskupe na veći angažman vjernika laika. Vjernici laici imaju svoje važno i aktivno mjesto u Crkvi, i u inozemstvu i u domovini, propisano dokumentima crkvenog učiteljstva, osobito dokumentima Drugog vatikanskog koncila i postkocilskim dokumentima, te Zakonikom kanonskoga prava. Prema tome, položaj je isti, a angažman laika ovisan je o potrebama mjesnih crkvenih zajednica.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarala: Josipa Prskalo
Katolički tjednik