Mr. preč. Željko Marić, ravnatelj KŠC-a Petar Barbarić

Metaforično rečeno dva oka u tijelu jedne mjesne Crkve jesu njezini: sjemenište i bogoslovija. Sjemenište u Travniku i tamošnji Katolički školski centar slave četvrt stoljeća obnovljena postojanja. Tom prigodom za Katolički tjednik razgovarao je ravnatelj preč. Željko Mariće.

Razgovarao: Josip Vajdner

Preč. Marić rođen je 1975. u župi Uzdol gdje je stekao osnovnoškolsku naobrazbu. Put svećeništva odveo ga je najprije u Zadar gdje je završio srednju školu u Sjemeništu Vicko Zmajević, te potom u Sarajevo gdje je nakon teološkog studija 2000. zaređen za svećenika. Na Papinskom liturgijskom institutu Sant Anselmo u Rimu magistrirao je 2002. Po povratku u domovinu obavljao je pastoralne službe kao kapelan u župi Žepče te kao župnik u Bijelom Brdu. Također, bio je profesor na sarajevskom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, a od 2013. ravnatelj je KŠC-a u Travniku.

Poštovani, Travnička gimnazija, odnosno Sjemenište i Katolički školski centar obilježavaju 25 godina svoga obnovljena postojanja. Što u tom srebrnom jubileju možemo iščitati?

Različite prigode u životu pojedinaca i institucija od posebna su značaja i zavrjeđuju, ne samo osvrt, nego i slavlje. Obljetnice po svojoj naravi jesu zahvalna i prosna slavlja. I Crkva potiče slaviti obljetnice. Osim zahvale Bogu, iznimna je to prigoda sjetiti se izvorišta, razloga nastanka, svih ljudi koji su svojom dobrotom omogućili život i provedbu aktivnosti, pokušati se barem sjetiti svih dionika. Jubilej je snažan vrutak za pogled naprijed, daljnje aktivnosti i misiju u novom vremenu sa svojim specifičnostima.

Naš jubilej nosi i osobitu odrednicu. Ono što je do 1945. tako uspješno živjelo, na silu i na bezbožan način zabranjeno, usprkos tome, i dugom razdoblju nijekanja i otuđenja, oživjelo je iznova i novom snagom. Ta nasilna „izlomljenost“ našeg postojanja daje jednu osobitost našem srebrnom jubileju – 25 godina od obnove rada Sjemeništa i utemeljenja Katoličkog školskog centra u Travniku.

O značaju ove institucije još je 28. rujna 1907. pisao Hrvatski dnevnik: „Da nije Nadbiskup dr. Stadler ništa drugo učinio za Herceg-Bosnu, nego što je podigao ovaj zavod, njegovo bi ime sjalo zlatnim, neizbrisivim slovima zabilježeno u povijest Katoličke Crkve i hrvatskog naroda.“ Nalazimo li ovomu opravdanje u bližoj i daljoj povijesti?

U pastirskoj zadaći nadbiskupa Stadlera, ubrzo nakon reorganizacije crkvene uprave u BiH, utemeljenje odgojnog Zavoda u Travniku jedna je od prvih i iznimno značajnih odluka. Bilo je to i izvršenje neizravna naloga pape Leona XIII. da utemelji sjemenište za odgoj kandidata za svećenike za potrebe biskupija u BiH. U tako teškom vremenu, bez potrebnih sredstava i svega drugoga, utemeljiti Sjemenište je poduhvat vrijedan divljenja. Utemeljenje Zavoda svjedoči o pastoralnoj brizi za Crkvu, ali je i znak ljubavi i skrbi prema hrvatskom narodu. Zavod je odgojio mnoge pripadnike drugih naroda, žitelja Travnika, među kojima je bio značajan broj Židova. Iznimna je zasluga nadbiskupa Stadlera što je za tu zadaću uspio za odgojitelje i profesore dovesti vrijedne jezuite Austrougarske provincije. U velikoj požrtvovnosti izgradili su Alojzijanum po uzoru na mnoge europske zavode. Izvrsno i umješno su vodili školu, uključili se u pastoralni rad. Osim odgojno-obrazovnog procesa dali su veliki doprinos znanstvenom istraživanju naših krajeva, kulturni rad i aktivnosti Zavoda podigli do neslućenih visina, činili dobra djela pobožnom puku, pomagali bosanskohercegovačku sirotinju. Njihova ljubav zrcali se i u osnutku (1921.) Isusovačkog sjemeništa u Travniku, koji je i danas poznat kao Sanatorija. Odnos i povjerenje isusovaca i nadbiskupa Stadlera imao je iznimne obrise ljubavi prema Crkvi i misiji poučavanja. Nije preuzetna misao da je Zavod u Travniku „neumrla baština“ nadbiskupa Stadlera.

Na temelju iskustva od četvrt stoljeća, kako možemo ocijeniti važnost ove institucije za lokalnu zajednicu i vrhbosansku Crkvu? Kako biste, onda, označili vrijeme kada je zgrada Sjemeništa bila oteta od Crkve: od komunističke uzurpacije 1945., pa sve do 1998.?

Travničko sjemenište i Gimnazija proživljavali su teške dane i izazove, osobito nakon I. svjetskog rata kad je zbog gladi i neimaštine prijetilo zatvaranje. Iznimno teške prilike su bile nastankom Prve Jugoslavije koja je željela zatvoriti Zavod. Mnogi predstavnici hrvatskog naroda, čak i svećenici, zadojeni idejom jugoslavenstva (1929.), potpisali su peticiju za zatvaranje Zavoda. Bilo je još kriza i izazova koji nisu mjerljivi s odlukom komunističke Jugoslavije koja je u veljači 1945. na silu zatvorila zavod, profesore i đake protjerala, zgradu oduzela. Uslijedilo je uništenje vrijedne imovine Zavoda i Škole. Formalno-pravno crkva Sv. Alojzija nije oduzeta, ali Vrhbosanska nadbiskupija nije imala pravo posjeda, nitko nije mogao u crkvi slaviti misu. Crkva je postala skladište lokalne tiskare i dobrano je uništena i desakralizirana. Imovina je najprije sekvestrirana, a u kasnijim procesima konfiscirana. Popis oduzete imovine trajao je 37 dana, a sve je popisano na 62 stranice. Zabrana ulaska u kriptu i skrivanje posmrtnih ostataka Petra Barbarića jedan je od pokazatelja brutalna odnosa komunističke Jugoslavije prema Katoličkoj Crkvi. Iznimno vrijedne sakralne umjetnine, liturgijski pribor, četiri pozlaćena oltara su uništena i otuđena. Jedan dio sakralnih umjetnina (kipova i slika) popisan je i kasnije vraćen Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a privremeno, do obnove Zavoda, nalazi se u Bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Mnoge umjetničke zbirke: numizmatička, zoološka, lapidarij, kartografska, iznimno vrijedan herbarij prof. Brandisa koji se nalazi u Zemaljskom muzeju nasilno su oduzeti. Ukratko, jedan hostilni odnos prema Crkvi, i na primjeru našeg Zavoda, ima sve elemente i kulturocida. Pred nama je teška zadaća povrata spomenutih pokretnina.

Svjedoci smo kako ni nakon tzv. demokratskih promjena stvari po Travničko sjemenište nisu išle glatko. Da biste vratili „svoje“, morali ste ići čak do Europskog suda za ljudska prava koji je 5. lipnja 2018. presudio kako se zgradu mora vratiti vlasnicima – Vrhbosanskoj nadbiskupiji. Što nam to govori?

Put do ulaska u posjed svoje imovine, u primjeru našeg Zavoda u Travniku, bio je iznimno mučan i neiscrpno dug. Općina Travnik nije učinila dovoljno i jednako prema vjerskim zajednicama u vraćanju na silu oduzete imovine. Dom za ljudska prava (2002.) donio je odluku da je postupanje javne vlasti u povratu imovine Vrhbosanskoj nadbiskupiji u Travniku očit primjer vjerske diskriminacije. I Ustavni sudje donio rješenje da se presuda Doma provede. Ni to nije učinjeno. Potom je vođeno nekoliko sudskih postupaka. Poslije različitih sudskih zavrzlama, koje su sličile pravom cirkusu, upućena je apelacija Europskom sudu za ljudska prava (2012.) čiju smo presudu (iz 2018.) proveli i ušli u posjed svoje zgrade. Nažalost, predmet presude je vjerska diskriminacija. Vrhbosanska nadbiskupija je stekla i simboličnu zadovoljštinu jer je Sud dosudio i nematerijalnu štetu, odnosno sankcionirano je i neutemeljeno etiketiranje Vrhbosanske nadbiskupije za segregaciju i diskriminaciju koju su domaći mediji i dionici procesa i javne vlasti rado i olako iznosili u javnim medijima. Još tri godine gradska škola je bila u najmu, a u studenom 2022. iselila se u novoizgrađenu školu. Zgrada je zapuštena i u ruiniranom stanju te traži temeljitu obnovu. Spomenuto postupanje vlasti pokazuje stvarne prilike ne/vladavine prava, ali i društvene neodgovornosti prema aktivnoj zaštiti prava na vlasništvo.

U međuvremenu su sliku zdanja Travničkog sjemeništa pojedini mediji koristili kako bi ilustrirali problematiku „dviju škola pod istim krovom“. Kako je to bilo promatrati „iznutra“ i koje pouke možemo izvući?

Jedna od temeljnih posljedica rata i urušena društva jest hostilni stav i odnos prema drugima i drugačijima. Takvo ozračje daje ogroman prostor za manipulacije i diskriminaciju. Zbog traženja svoga i neodustajanja od onoga što je crkveno i naša Škola, neizravno i Crkva (Vrhbosanska nadbiskupija), bili smo etiketirani kao institucije koje čine segregaciju među mladima, vršimo diskriminaciju i manipuliramo kao manjina, a sve to je sažeto u sintagmu „dvije škole pod jednim krovom“. Ponekad i u šali sam odgovarao, rušeći gore spomenutu sintagmu, mi smo „dvije škole gdje je jedna pod otetim krovom“. Nismo nikada upali u taj žrvanj, nego smo bili svjesni da je naš obrazovni i odgojni program najizravnija suprotstavljenost posljedicama rata. Ostali smo dosljedni u svom poslanju, ali i solidarni s učenicima koji su pohađali školu u našoj zgradi. Iznimno je bilo teško zaštititi učenike od tih manipulacija. Pogotovo je bilo mučno s takozvanim medijima iz međunarodne zajednice, koji su ilegalno snimali zgradu, konzultirali samo jednu stranu, nespremni saslušati, mnogo puta morali smo angažirati policiju zbog neovlaštena snimanja zgrade i učenika. Većina susreta s takvima nije završavala u ugodnu i argumentiranu razgovoru.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba