Mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski

Za ovogodišnju korizmu sugovornika smo pronašli u mons. Želimiru Puljiću, zadarskom nadbiskupu. Mons. Puljić je rođen 1947. u mjestu Kamena pokraj Mostara, župa Blagaj. Klasičnu gimnaziju pohađao je u Biskupijskom sjemeništu u Dubrovniku. Nakon mature upisao je teološki studij u Splitu i nastavio ga u Rimu na Papinskom sveučilištu Urbaniana. U Rimu je 1978. postigao diplomu iz pastoralne teologije na Lateranskom sveučilištu. Osim teologije završio je i fakultet Odgojnih znanosti na Salezijanskom sveučilištu u Rimu gdje je doktorirao iz psihologije 1980. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 1974. također u Rimu. Na Katoličkoj bogosloviji u Sarajevu vršio je službu prefekta studenata, prefekta studija i rektora bogoslovije te predavao opću psihologiju, psihologiju religije i katehetiku. Bl. papa Ivan Pavao II. imenovao ga je dubrovačkim biskupom 1989., a nakon 20-godišnjeg služenja u Dubrovačkoj biskupiji, papa Benedikt XVI. imenovao ga je godine 2010. zadarskim nadbiskupom. Pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji obavljao je nekoliko službi, a uz brojne članke i studije objavljene u hrvatskim časopisima, uredio je i objavio nekoliko knjiga. Unatoč njegovu zgusnutu pastoralnom kalendaru, pogotovu u ovo doba godine, na razgovor je rado pristao te smo se dotaknuli tema: korizme u kršćanskome životu, uloge odricanja i posta, ali i nemilih događaja koji su u proteklom razdoblju potresali Crkvu u Hrvatskoj.

Preuzvišeni, što je zapravo korizma i koji je njezin smisao?

Korizma je povlašteno vrijeme za svakog kršćanina, vrijeme duhovne obnove i priprave za Kristovo Uskrsnuće. Na to nas potiču popratne riječi iz obreda pepeljanja: „Obrati se i vjeruj evanđelju.“ Naime, ako smo se ponašanjem udaljili od Boga i Crkve, liturgija nas poziva: Obrati se i vjeruj. Vjeruj evanđelju koje je radosna vijest našega spasenja. Vjeruj Bogu koji te po krštenju učinio svojim odabranim djetetom. Vjeruj i vjera će te spasiti. Iako smo jadni, krhki i slabi ljudi, mi znamo da smo milošću Božjom otkupljena i spašena stvorenja. Zato u korizmi posebice osjećamo da je potrebno iznova krenuti, obratiti se i Bogu se približiti.

Nerijetko možemo čuti kako se o korizmenom razdoblju govori kao o vremenu „odlaska u pustinju“. Što to konkretno znači za suvremenog čovjeka?

Tijekom četrdeset korizmenih dana, vjernici će pokušati „poći u pustinju“ kako bi svjetlom vjere bolje upoznali sebe i bili kadri vidjeti i prepoznati što Bog od njih traži. Nije lako „poći“ u pustinju jer to znači odreći se vlastitih proračuna i lažnih sigurnosti, i tražiti u sebi ono najbolje što će ih približiti Bogu i ljudima. Zato se tijekom korizme ljudi trude biti sabraniji i činiti dobra djela, te više slušati Božji glas i njegova nadahnuća. Korizmeno razdoblje je uz to i  vrijeme „duhovnog boja“ i prave borbe u kojoj se koristimo oružjem vjere, molitve, posta i pokore. Svjesni smo, naime, kako se svijet poboljšava samo onoliko koliko se mi sami popravimo i uspijemo kod sebe promijeniti ono što ne valja.

O korizmi se, možda ponekad s više ili manje površnosti, govori kao o vremenu pokore. Što je to kršćanska pokora i koji je njezin smisao?

Pokora se nekada doživljavala kao kazna i lijek ljudskoj oholosti. Ona zapravo potiče da se čovjek vrati Bogu, traži oproštenje i moli za milost. Pokora stoga nije samouništenje, nego put povratka, obnove i novoga početka. Budući da je čovjek slab i podložan grijesima i promašajima, kršćanski život je trajno obraćenje i poziv da se vrati u Očev dom i krene iznova. Osim toga, u korizmi Crkva stavlja na srce konkretne aktivnosti koje smo pozvani činiti tijekom ovog vremena duhovne obnove, a to su molitva, post i dobra djela koja često milostinjom zovemo. U tom svjetlu treba gledati na smisao kršćanske pokore kao ljekovitog sredstva zadovoljštine i opravdanja u svjetlu Božje milosti koja nam je darovana.

Mnogima prvo što padne na pamet kada se spomene korizma, jest odricanje. Treba li Bog našu osobnu žrtvu ili je odricanje više vježbanje samokontrole i dokazivanja?

Nema čina ni načina da sami Gospodinu vratimo ljubav za ljubav. Najveći čin ljubavi prema Ocu i prema čovjeku učinio je Krist predavajući sama sebe za nepravedne. Zato je velika žena XX. stoljeća Majka Terezija često govorila i druge poticala: „Učinimo i mi nešto lijepo za Boga našega.“ Bilo molitvom ili postom, darovima i izrazima solidarnosti.I posebice našim osobnim susretima s milosrdnim Ocem u sakramentu pokore. Crkva stoga poziva vjernike neka čine konkretna djela dobrotvornosti. I neka se popravljaju i pripravljaju put Gospodinu. Jer puno je „krivudavih putova“ našega neispravnog kršćanskog hoda koje treba ispravljati. Korizma nam dakle pomaže, ne da se dokazujemo, nego popravljamo i duhovno „očvrsnemo“. Zbog toga se na početku korizme poziva da se obraćamo. To je poticaj da se „krene u duhovni boj“ protiv zla koje je i u nama i oko nas, kako bismo oboružani molitvom, postom i dobrim djelima prispjeli obnovljena i osnažena duha proslavi uskrsnih blagdana.

Činjenica je da, s obzirom na današnje okružje i utjecaj pod koji padamo, mnogo ljudi zapostavlja post ili umanjuje njegovu vrijednost. Koji je pravi smisao posta i što odricanje donosi našoj svakodnevici?

U današnjem svijetu sve više se naglašava kako je dobro radi izgleda i puti uzimati manje hrane, odnosno postiti. Zbog njegovanja „dobre linije“, cvjetaju čitava poduzeća koja pomažu ljudima oko tjelesne ljepote. Za vjernika post nije samo somatsko čišćenje, nego i ono duševno koje je puno teže i napornije. Postom, koji dobiva religijsko značenje, učimo pobjeđivati sebičnost, te živjeti logiku dara i ljubavi. Post nas uz to otvara Bogu i potrebnima, te omogućuje da se ljubav prema Bogu pretoči u ljubav prema bližnjemu. Zbog toga nas korizma potiče na praksu milostinje i na ljepotu dijeljenja i dara. Robovanje materijalnim dobrima, naime, udaljava ljude jedne od drugih i čini ih nesretnima. Čovjek ne može shvatiti Božju očinsku dobrotu ako mu je srce puno sebičnosti. Najlakše je postiti od neke određene hrane. Ali odreći se samoga sebe i vlastitih prohtjeva, puno je teže. Zbog toga je dobro ako se post i ovo drugo nađu zajedno, ruku pod ruku. Onda će se dogoditi obnova, vanjska i nutarnja.

Crkva svojim vjernicima predstavlja korizmu kao jedno od „intenzivnih vremena“ u crkvenoj godini. U čemu se ogleda taj „intenzitet“?

Dva su liturgijska razdoblja crkvene godine slična po odjeći i intonaciji poziva na obraćenje. To su vrijeme došašća i vrijeme korizme. I dok u vrijeme došašća „očekujemo Onoga koji ima doći“, u vrijeme korizme pratimo Isusa na putu u Jeruzalem gdje se zbilo veliko otajstvo njegove muke, smrti i uskrsnuća. Zbog toga je korizma središnje liturgijsko vrijeme koje je puno životne simbolike. Ona nas uči moliti kako bi nam molitva postala svakodnevnom higijenom i navikom. Središte, pak, svega jest istina da je Gospodin uskrsnuo i da živi i vlada dovijeka. Snaga Crkve, sakramenata, liturgije i svega kršćanskog djelovanja sadržana je u toj istini. Vrhunac je u euharistiji koja je nekrvna žrtva Novoga saveza, vječni i živi spomen i čin Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Korizma je tako upisana u vrijeme i prostor koji onda postaje Otajstvom spasenja. I nema drugog imena pod kapom nebeskom u kojem nam se spasiti osim imena Isusa Krista. U tomu je intenzitet korizmenog vremena.

Nastavak čitajte u tiskanom izdanju