Mons. Đuro Hranić, nadbiskup đakovačko-osječki

Nadbiskup đakovačko-osječki mons. Hranić rodio se u Ceriću, u župi Nuštar, 20. svibnja 1961. U rodnom mjestu je završio pučku školu, a daljnje obrazovanje stjecao je u Osijeku, Đakovu te na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu gdje je 1993. postigao doktorat iz dogmatske teologije. Na dan apostolskih prvaka svetih Petra i Pavla 1986. u Đakovu je zaređen za svećenika. Vršio je brojne dužnosti, a najduže razdoblje svojega djelovanja proveo je kao profesor na KBF-u u Đakovu gdje predaje dogmatiku još od 1993. Obnašao je dužnost generalnog tajnika II. sinode Đakovačke i Srijemske biskupije, član je Prezbiterskog vijeća, član Vijeća konzultora svoje biskupije, te član Komisije za laike HBK-a. Za pomoćnog biskupa je imenovan 5. srpnja 2001., a papa Franjo 18. travnja ove godine imenovao ga je đakovačko-osječkim nadbiskupom i metropolitom. Obnaša brojne dužnosti pri HBK-u, a ovom prigodom izdvajamo: predsjednik je Vijeća HBK-a za katehizaciju, predsjednik je Odbora HBK-a za pastoral Roma, te član Biskupske komisije za Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu.

Preuzvišeni, u travnju ste imenovani nadbiskupom i metropolitom đakovačko-osječkim, a početkom srpnja ste preuzeli službu. Kakva je situacija na prostoru Vaše nadbiskupije? Kakvo je stanje vjere u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji?

Rekao bih da smo relativno sređena i stabilna, ni prevelika ni premala nadbiskupija. Imamo dvije središnje biskupijske ustanove, itekako važne, i pravi blagoslov za život jedne biskupije, a to su Bogoslovno sjemenište i Katolički bogoslovni fakultet. Potreban je dovoljan broj svećenika, sve to treba i ekonomski uzdržavati, nositi, ali s druge strane one jako puno znače i pružaju dragocjen doprinos životu nadbiskupije. Hvala Bogu što nas je za sada blagoslovio i relativno stabilnim brojem kandidata za svećeništvo. Kad bismo ih imali više, itekako bismo ih mogli angažirati na različitim mjestima gdje bi trebalo osnažiti pastoralno djelovanje i evangelizacijska nastojanja. To za sada nije moguće, ali nemamo ni poteškoća s popunjavanjem župa. Imamo, nažalost, malo redovnika u biskupiji i moramo se oslanjati na vlastite snage. Na sjemenišne poglavare te profesorski kadar moramo misliti sami. Tek u novije vrijeme imamo nekoliko vjernika laika profesora na fakultetu. No, zato su profesori – dijecezanski svećenici - uglavnom zainteresirani za život nadbiskupije i spremni pridonijeti njezinu životu i napredovanju kroz različite važne službe u središnjim nadbiskupijskim ustanovama, kroz sudjelovanje u trajnoj teološko-pastoralnoj i duhovnoj formaciji svećenika i vjeroučitelja te i početnoj i trajnoj formaciji župnih suradnika.

Sve je to moguće jer je Slavonija, uz sve poteškoće s kojima se vjernici susreću, još uvijek prilično zdrava sredina. U svakoj našoj župnoj zajednici ima prekrasnih, izgrađenih vjernika, crkvenih ljudi, sposobnih i spremnih na suradnju, koji će uvijek nesebično i velikodušno dati svoj doprinos. Imamo vrlo mudrih i pametnih ljudi na selu, običnih ljudi koji itekako znaju razmišljati, a da ne govorim o intelektualcima koji budno promatraju i analiziraju crkvenu i društvenu situaciju te ponekad izlaze i s dobrim inicijativama. Naši ljudi su tradicionalni, ali nisu konzervativni. Tradicija u sebi nosi određene vrijednosti, predstavlja blokadu za određeno pomodarstvo i to su njezine dobre strane. No, s druge strane može se ponekad osjetiti da tradicija predstavlja i uteg pri određenim iskoracima te u obnovnim nastojanjima. 

Ipak, za sve to zahvalan sam Bogu, kao i biskupima predšasnicima, svećenicima ove i prijašnjih generacija, a naše je da sada sve ostvareno podržimo, unaprjeđujemo i usklađujemo s potrebama i zahtjevima novih vremena.

Koji su najveći problemi koji tište Vaše vjernike?

Ovo je poljoprivredni kraj, a u svim zemljama Europe poljoprivrednici imaju ozbiljnih problema i poteškoća. I u zemljama oko nas slušamo o nezadovoljstvu, prosvjedima; poljoprivrednici izlaze na ulice. No, mi imamo i dodatne ozbiljne poteškoće: i ono malo poljoprivredne industrije koja je postojala na ovom području uništeno je tijekom rata. U procesu pretvorbe i privatizacije bilo je puno gospodarskog kriminala. Nekritički smo prihvatili da nam dođe sirovi kruti kapitalizam u kojemu nema ozbiljnog strateškog promišljanja i ne vodi se dovoljno računa o ruralnim sredinama i o budućnosti sela. Zato se u ovom trenutku, pored problema s kojima se suočavaju i druge poljoprivredne regije te zemlje u Europi, susrećemo s velikim siromaštvom o kojemu svjedoče, ne samo subjektivni osjećaji ljudi, nego i objektivni pokazatelji te provedena znanstvena istraživanja i studije koje sve to ilustriraju i pokazuju s konkretnim pokazateljima. Žao mi je ljudi i pitam se kako uopće preživljavaju tolike obitelji.

O Slavoniji koja je bila pogođena ratom, o ovom ruralnom i poljoprivrednom kraju nije se na državnoj razini vodilo dovoljno računa. Nemamo nikakvih ulaganja, nemamo ništa od poljoprivredne prerađivačke industrije, nego samo golu proizvodnju koja se najmanje isplati.

Suočeni smo zbog svega navedenoga s izrazito visokom stopom nezaposlenosti. Mladi ljudi nemaju nikakve perspektive i oni danas hrpimice odlaze iz Slavonije: nižeobrazovani u većem broju u Istru i Dalmaciju (barem na sezonski rad), a visokoobrazovani u zapadne europske zemlje te u Kanadu i Ameriku.

Pitam se tko će obrađivati ovu zemlju i tko će biti radno sposoban za 20 - 30 godina kad nam mladi odlaze te sada imamo jako malo vjenčanja i krštenja. A tamo gdje nema mladih ljudi, nema ni inicijative, kreativnosti, poduzetništva. Iskustvo pokazuje: gdje je ostalo staračko pučanstvo, ta regija još više nazaduje i tone u još veće siromaštvo.

Dali ste bezrezervnu podršku inicijativi U ime obitelji...

Drago mi je da se u našoj Domovini pojavljuju vjernici laici koji su spremni i sposobni afirmirati kršćanske vrijednosti u društvenoj sredini te tako posvjedočiti vlastitu vjeru i kršćanska uvjerenja. Posljednjih godina u Hrvatskoj se vodila javna rasprava o više moralno-etičkih pitanja. Zakon o suzbijanju diskriminacije bio je početak čije su libertinističke postavke nadahnule zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, sada nadahnjuju obiteljski zakon te zakon o registriranom partnerstvu… Pokušaj nasilnog i neprihvatljivog načina uvođenja zdravstvenog, odnosno spolnoga odgoja u hrvatske škole dodatno je okupio i ohrabrio vjernike laike koji su pokrenuli i vrlo uspješno proveli prikupljanje potrebnog broja potpisa građana kojim se traži ustavno definiranje braka kao zajedništva muškarca i žene. Već sada se mogu nazrijeti prvi skromni plodovi njihovih nastojanja. Time se vjernici laici svojim udruživanjem i proaktivnim djelovanjem afirmiraju kao respektabilna snaga unutar civilnog društva u Hrvatskoj, i to je dobro. Nije dobro da male ideološki obojene skupine daju ton civilnom društvu. Pohvaljujem, stoga, i podržavam vjernike laike udružene u društveno zauzetim skupinama, nazočne u tzv. „civilnom društvenom sektoru“. Potičem ih i na veću udruženu nazočnost u političkim strankama te u političkom životu Republike Hrvatske.

Kako gledate na kontinuirane medijske napade na Katoličku crkvu u Hrvatskoj?

Ne mislim da se radi o kontinuiranim medijskim napadima i da je Katolička crkva posebno ugrožena. Istina je da nije niti mažena ljubimica. Jednako tako smo ponekad i sami krivi za medijske napade jer dajemo povoda. Dio medijskih napada kojima smo izloženi natjerat će nas da budemo solidniji i dosljedniji, kao što nas je i neprijateljsko ozračje u komunizmu poticalo da budemo povezaniji, bolji i vjerodostojniji.

Crkva je uvijek progonjena. To je njezina sudbina kroz čitavu povijest i nemamo što drugo očekivati niti danas. Nikada nisu pogodna vremena za naviještanje evanđelja jer je ono uvijek zahtjevno.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Razgovarao: Anto Pranjkić
Katolički tjednik