Mons. Tommaso Caputo, nadbiskup Papinskog svetišta Blažene Djevice od Svete Krunice u Pompejima

Brojna marijanska svetišta o svetkovini Velike Gospe ugostit će tisuće vjernika i hodočasnika. Tim povodom iz Katoličkog tjednika sugovornika su pronašli u nadbiskupu Papinskog svetišta Blažene Djevice od Svete Krunice u Pompejima mons. Tomassu Caputu.

Razgovarao: Dražen Kustura

Mons. Caputo rođen je u Afragoli, u Nadbiskupiji Napulj, 17. listopada 1950. Za svećenika je zaređen 10. travnja 1974. Nakon dvije godine službe župnog vikara u župi San Benedetto all'Arco Mirelli u Napulju, pridružio se Papinskoj crkvenoj akademiji, gdje je istovremeno pohađao tečajeve kanonskog prava na Papinskom lateranskom sveučilištu i potom doktorirao. Vršio je različite službe u diplomaciji Svete Stolice te je, između ostaloga, bio i nuncij u Ruandi, na Filipinima i Venezueli. Benedikt XVI. imenovao ga je u studenome 2012. nadbiskupom Pompeja i papinskim delegatom za Svetište Blažene Djevice Marije od Svete Krunice. S njim smo razgovarali o svetkovini Uznesenja BDM-a, ispravnom štovanju i pobožnosti prema nebeskoj Majci, ali i o Svetištu u kojemu djeluje…

Preuzvišeni nadbiskupe Caputo, teologija nas uči da je Marijino uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnog začeća. Što ova istina vjere treba predstavljati u svakodnevnom životu jednog vjernika?

Postoji jedan izraz, drag i blaženom Bartolu Longu, utemeljitelju Svetišta u Pompejima, koji može biti prosvjetljujući u tom smislu. Sv. Ludovik Marija Grignion de Montfort napisao je: „Ad Jesum per Mariam“, to jest: „Po Mariji dolazimo Isusu“. Ona je ta koja nas, prije svega svojim svjedočanstvom, prati svome Sinu Isusu. Ona je ta koja je rekla „da“ navještaju arkanđela Gabrijela, ona je ta koja je nastavila ponavljati to „da“ u svakom trenutku života, čak i onda kada se našla u situaciji da na neizreciv način pati pod križem. Ona je „milosti puna“ jer se „ispraznila“ vlastitog ega da bi bila istinski ispunjena Bogom. „Uznesena na slavu neba, majčinskom ljubavlju prati Crkvu i štiti je na putu prema domovini, sve do slavnog dana Gospodnjeg“ (Rimski misal). Vjernik u svom svakodnevnom životu mora nasljedovati Mariju u potpunom i hrabrom prihvaćanju Očeve volje.

Koliko je dogma o Marijinu uznesenju na nebo povezana s eshatologijom – teološkim traktatom o posljednjim stvarima, odnosno može li ta dogma biti nada svim ljudima da su stvoreni za vječnost?

Sigurno. Papa Pio XII. proglasio je dogmu 1. studenoga 1950.: „Bezgrješna Majka Božja, vazda Djevica Marija, završivši svoj zemaljski život, uzeta je tijelom i dušom u nebesku slavu.“ Kada u molitvi Vjerovanja ispovijedamo svoju vjeru, potvrđujemo da vjerujemo u „uskrsnuće tijela“ i u „vječni život“. Tijelo Djevice Marije nije doživjelo truljenje u grobu jer je ona na neizreciv način u tijelu rodila svoga Sina, tvorca života (usp. Rimski misal). No, daje vedrinu, mir i radost znati da je ona, stvorenje Božje, predvidjela što će se i nama dogoditi: jednoga dana bit ćemo u nebu dušom i tijelom, sjedinjeni s Gospodinom Isusom. „Djevica Marija, Majka Božja, uznesena je na nebo. Znak sigurne nade i utjehe za hodočasnički narod na zemlji, svijetli kao prvina i slika Crkve, pozvane na slavu“ (Rimski misal).

U Lauretanskim litanijama pronalazimo mnoštvo atributa koji su dodani Blaženoj Djevici Mariji, a koji su povezani s njezinom poniznošću, skromnošću, skrovitošću… Koliko su te osobine naše nebeske Majke privlačne današnjem čovjeku?

Privlače puno, ali možda samo idealizirano. Mariju nazivamo, primjerice, Majkom Milosrđa, ali koliko smo mi sami oruđe Božjeg milosrđa? Ona je Kraljica Obitelji, ali koliko mi činimo da obranimo instituciju koja je sam temelj našeg društva? Ne smijemo se ograničiti samo na vanjsku i površnu privlačnost. Pravu pobožnost prema Presvetoj Mariji, kao i prema svecima, treba živjeti pokušavajući postići, unatoč našoj krhkosti, ono što su oni postigli. Istinska se pobožnost sastoji u nasljedovanju njih prihvaćanjem volje Božje.

U suvremenom svijetu, mnogi će ga nazvati postmodernom, kada, barem na Zapadu, svjedočimo sve manjem prakticiranju vjere među katolicima, ipak, marijanska svetišta su puna hodočasnika. Je li Marija još uvijek „magnet“ za duše?

Zasigurno jest, a u Svetištu u Pompejima to vidimo svakoga dana: svake godine milijuni hodočasnika dolaze moliti uz Gospino prijestolje. Čini se da je današnje društvo zaboravilo Boga, koji ipak nastavlja pozivati ​​svoju djecu. Mi zaboravljamo Boga, ali On ne zaboravlja nas. Svaki čovjek, u dubini sebe, želi biti sretan, slobodan od straha, od potrebe. Radost vrlo često tražimo u stvarima, u prolaznoj materijalnosti, ali brzo shvatimo da ništa i nitko ne može pružiti istinsku i punu sreću. Samo u Bogu je ta radost i oni koji dolaze u Pompeje to razumiju. Ovdje je graja postojanja okružena tišinom i molitvom i mnogi su oni koji molitvom pred slikom Gospe iznova otkrivaju smisao života. Osjećaju se voljenima i ta ljubav daje im snagu da se suoče sa svakidašnjim životom, u izvjesnosti dolazne točke hodočašća: Marija nas vodi k Isusu, a Isus nam je obećao život i to život u punini. Pozvani smo na radost.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju ili na portalu nedjelja.ba