Mons. Stanislav Hočevar, beogradski nadbiskup i metropolit

Mons. Hočevar je rođen 1945. u Jelendolu kod Novog Mesta u Sloveniji. Nakon završene osnovne škole pridružio se Don Boskovim salezijancima. Gimnaziju je pohađao u Križevcima i Rijeci, a teologiju je studirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Za svećenika je zaređen 1973., a magistrirao je također na Teološkom fakultetu u Ljubljani 1979. Na svetkovinu Navještenja 25. ožujka 2000. sv. Ivan Pavao II. imenovao ga je za nadbiskupa koadjutora u Beogradu, a godinu poslije preuzima službu beogradskog nadbiskupa i metropolite. S njim smo razgovarali o Katoličkoj Crkvi u Srbiji, odnosu s pravoslavcima, Beogradskoj nadbiskupiji te važnoj obljetnici...

Preuzvišeni, Crkva katolička u Srbiji obilježava 90 godina od ponovnog uspostavljanja Beogradske nadbiskupije. U kakvom ozračju katolici B. Nadbiskupije zajedno s klerom i vama na čelu dočekuju tu obljetnicu?

Vama je poznato da se naša Beogradska nadbiskupija već poduže vrijeme intenzivno bavi poviješću i to iz više razloga! Prije svega: tko ne pozna prošlost – naročito svoju – ne može kontinuirano i organski napredovati. Još je važnije znati da bez poznavanja Božjih djela u povijesti nemamo pravo nadahnuće za veličanje Boga, niti imamo snage živjeti iz Božje dobrote i Božjeg milosrđa.

Drugi je važan razlog što sve do sada nije bilo sustavnoga proučavanja prisutnosti Katoličke Crkve na našem području. U tom smo duhu slavili i prošlogodišnji jubilej 1700. obljetnice Milanskoga edikta i ove godine 100. obljetnicu Konkordata između Sv. Stolice i Kraljevine Srbije. Taj je ugovor omogućio ponovnu uspostavu Beogradske nadbiskupije i istovremeno Skopske, sufraganske, biskupije. Samo objektivno poznavanje ovih prilika može koliko-toliko objektivno osvijetliti problematiku naših prostora.

Znamo da se nad Srbijom već nadvijao Prvi svjetski rat, kada je u Nišu 24. srpnja 1914. ratificiran sporazum. Znamo, da je brzo nakon toga zbog velikog bola otkazalo srce papi sv. Piju X. Njemu nije bilo lako posvetiti posebnu pažnju našoj regiji zbog mnogo nerazumijevanja u europskim državama. Upravo zbog početka Velikoga rata, naša je nadbiskupija dobila svoga pastira tek 1924., dana 29. listopada.

Sva su naša slavlja usmjerena prema upoznavanju velikih Božjih djela, radosnom zahvaljivanju i pažljivom osluškivanju što Božji Duh govori danas „Crkvi Beogradskoj“. Zato ćemo upravo na dan slavlja 25. – 26. listopada proglasiti početak pripreme za Dijecezansku sinodu. Hodočašće svih župa sa svećenicima, redovnicima i redovnicama toga dana u Beograd označuje našu nutarnju raspoloživost djelovanju Duha Svetoga.

Što znači biti katolik u Srbiji i kakav je odnos pravoslavne većine prema Vašim vjernicima?

Nećete mi zamjeriti, ako Vam ne odgovorim isključivo iz trenutnog iskustva života. Previše je već bilo napisanih selektivnih pristupa povijesti. Toliko više to treba naglasiti jer je položaj na tom području izvanredno diferenciran, što je ponovno plod vrlo različitih povijesnih događanja, susreta, utjecaja...

Svakako treba primijetiti da mnogo toga ovisi o mudrosti i prosvijetljenosti lokalnih pastira sve do njihove nehrabrosti za stvaran egzistencijalni odnos. Osobno uvijek pozivam na temeljitije poznavanje prošlosti da bismo lakše i bolje prosuđivali sadašnjost. Vidim da je takav moj stav dobro prihvaćen. Redovito je praćen i mojom osobnom molitvom kako bih bio sposoban u svakom trenutku izreći riječi prosvjetljenja. Ali svakako svi trebaju od sada i dalje davati veći prioritet pravom školstvu, obrazovanju i duhovnom preporođenju. Zato se tako jako zauzimam za što veću suradnju Katoličke i Pravoslavne Crkve na našem području. Nikako ne bi bilo dobro, ako bi nedostajala puna suradnja biskupskih konferencija na našim prostorima.

Svjedoci smo jednog skoro stoljetnog, najblaže rečeno mitološkog, čudnog i odnosa punog podmetanja službene Srbije prema katolicima u Srbiji, BiH i Hrvatskoj, ali i Vatikanu. Kakva je situacija danas je li se što promijenilo?

Ne bih upotrebljavao taj i takav rječnik. Proučavajući dobro povijest od apostolskih vremena pa do danas, s posebnim pogledom na našu širu regiju, trebamo uočiti kako su se od rimskih vremena nadalje, na ovoj našoj granici Istoka i Zapada uvijek lomila koplja i stvarala dva načina organizacije konkretne povijesne Crkve: mjesna Crkva na Istoku (patrijaršije), sveopća Crkva (s rimskim biskupom na čelu) na Zapadu. Veliki raskol, različiti društveni, politički, kulturni i crkveni događaji (da uopće ne spominjem prisutnost Otomanskog imperija) doprinijeli su mnogim međusobno suprotstavljenim pogledima. Ove situacije ne možemo sanirati gledajući samo sadašnji trenutak. U takvom slučaju, nedostajala bi nam prava kriteriologija. Kako nas je pozvao Drugi vatikanski crkveni sabor, trebamo se vratiti k izvorima i – recimo poput jednog velikog teologa Yvesa Congara – prosuđivati povijest integralno. Bez obnovljenog pogleda na cjelinu, nećemo moći ozdraviti sadašnji trenutak.

Jesu li mediji u Srbiji dovoljno otvoreni za katolike i njihove probleme i općenito govoreći teme?

Rekao bih ovako: mediji koji su stvarno mediji, a ne „žuta“ i tabloidna stvarnost imaju prilično zdrav odnos. Daju dovoljno mjesta našim proročkim, ali i neproročkim stavovima. Svakako i mi iz Katoličke Crkve trebamo davati još jasnije poruke i doslovce boriti se za prisutnost u medijima. Nikakav pak paternalizam ili asistencijalizam ne bi bio u našu korist.

Ekumenizam je nezaobilazna tema... Vidite li mogućnosti da se, osim Molitvene osmine, učini nešto više na tom planu?

Pojam „ekumenizam“ treba pravilno shvatiti. To ne smije biti naš „voluntarizam“ i samo „naš projekt“, već najčišća sinergija s energijom Duha Svetoga. Traženje tako shvaćenog jedinstva svakako je najelementarnija i najprimarnija posljedica življenja iz Evanđelja. Zato „ekumenizam“ ne postoji primarno u „djelatnostima“, u „slavljima“, nego u dubinama evanđeoskog života nas pojedinaca i naših zajednica. Ovakva težnja se svakako „inkarnira“ i preko „utjelovljenih“ načina primicanja jedinstva. Konstatiram da ne postoji u svim kršćanskim Crkvama jednak dogovor oko toga procesa. Zato, osobno uvijek promičem ono, što je opće dobro svih: sada, recimo, trebamo iskreno pomoći Pravoslavnim Crkvama da 2016. dođe do svepravoslavnoga sabora. Trebali bismo mnogo više životom i molitvom „činiti“ da 2025. dođe do ponovnog susreta katoličkih i pravoslavnih biskupa povodom 1700. godišnjice Nicejskog sabora (sazvao car Konstantin) na što su upozorili papa Franjo i ekumenski patrijarh u Jeruzalemu, u svibnju ove godine. Jako su me povrijedile prve reakcije važnih ličnosti: „Tada ova dvojica neće više živjeti!“ I time se često, nažalost, završava naš „ekumenizam“! Svakako, se trebamo boriti protiv svakoga licemjerja gdje god se ono razvijalo.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju