Mons. Slawomir Oder, postulator kauze za proglašenje blaženim Ivana Pavla II.

Službeni postupak za proglašenje Ivana Pavla II. blaženim svečano je otvoren u Vatikanu u lipnju 2005. te je usporedno vođen u Krakowu i Rimu. Sadašnji papa Benedikt XVI. nije čekao pet godina, koliko je potrebno za otvaranje postupka koji vodi prema beatifikaciji. Razlog te iznimke je veliki glas svetosti koji je papa Wojtyla uživao još za života, u času smrti te nakon nje. Od lipnja 2005. do travnja 2007. proveden je dijecezanski dio postupka u Rimskoj biskupiji kao i drugim biskupijama u kojem je provedena istraga o životu, krepostima i glasu svetosti te čudesima. Presudno u postupku bilo je ozdravljenje francuske redovnice Marie Simon-Pierre koja je bolovala od Parkinsonove bolesti i zagovorom Ivana Pavla II. čudesno ozdravila. No, predmet biskupijskog postupka bila su, među ostalim, spontana svjedočanstva koje je primio Postulator za utvrđivanje glasa svetosti, koja su također važna te zajedno sa životom i junačkim krepostima, čine ovaj predmet. Zašto je bilo potrebno čekati šest godina do beatifikacije? Iz Postulature nam tumače da je vrijeme postupka prikladno za bolje upoznavanje života, nauka i duhovne poruke sluge Božjega Ivana Pavla II. Njegov lik je bogat jer je dugo bio prisutan u životu Crkve i povijesti. Zbog toga je bilo potrebno toliko čekanja. U vremenu trajanja postupka, postulator mons. Slawomir Oder nije davao intervjue. No, kada je objavljen datum beatifikacije, pristao je govoriti o novom blaženiku u razgovoru za slušatelje Hrvatskoga katoličkog radija i čitatelje Katoličkog tjednika.

Mons. Slawomir Oder rođen je u Poljskoj, 1960. Za svećenika je zaređen 1989. Doktorirao je kanonsko pravo te desetak godina radi u biskupijskim strukturama Rimskog vikarijata. Od 2001. vikar je Prizivnog suda Rimskog vikarijata. Vodio je postupak za bl. Stefana Frelichowskog, svećenika Poljaka, mučenika kojega su Nijemci uhitili zbog rada s mladima. Spaljen je u Dachau. Blaženim ga je 1999. proglasio papa Ivan Pavao II.

Mons. Oder, dolazite iz Poljske. Studirali ste u Rimu. Zasigurno ste imali mogućnost i za osobne susrete s papom Ivanom Pavlom II.?

Da, imao sam prilike susresti Svetog Oca na više načina. U Rimu sam više od 25 godina. Došao sam kao sjemeništarac, te sam u sjemeništu gotovo svake godine imao različite prigode za susret s njim. Dolazio je u sjemenište na proslavu blagdana Gospe od povjerenja. Odlazili smo k njemu na misna slavlja koja je obično slavio za nas uz svoj imendan. Bilo je raznih prigoda u kojima sam mogao obavljati liturgijsku službu u Bazilici sv. Petra kao ministrant asistirajući Papi u misnom slavlju. No, bilo je i prilika ne toliko službene naravi. Sjećam se nekih pomalo improviziranih susreta, poput onog božićnog '85., '86. godine kada sam bio u Rimu, prvi put izvan kuće. S prijateljem sam bio gost u Poljskom zavodu. Papin tajnik na Božić je pozvao sve one koji su bili u sjemeništu - zavodu, na neslužbeni susret s Papom kako bismo pjevali božićne pjesme i lomili božićni kruh koji se koristi u Poljskoj. Bio je to zaista predivan trenutak. Što ga je karakteriziralo u tim prilikama? Ljudska toplina kojom je zračio! Bio je osoba koja je uspjela stvoriti obiteljsko ozračje, komunicirao je s ljubavlju, gledao na osobu sa simpatijom, ulazio je u istinsku komunikaciju s osobom ispred sebe. Bio je jedan od nas, možemo tako reći – član obitelji.

Mnogi su od trenutka smrti Ivana Pavla II. bili uvjereni u njegovu svetost. Je li usklik „Santo subito“ utjecao na pokretanje postupka?

Kao što je poznato, da bi proces beatifikacije mogao biti otvoren, pokrenut i nastavljen, potreban je jedan uvjet, a to je tzv. glas svetosti. U tom je smislu usklik mase „Santo subito“ zasigurno bio jedan izraz uvjerenja o svetosti raširen diljem svijeta. No, nije to bio jedini razlog. Prisjetimo se da su na pogreb Ivana Pavla II., dakle prije usklika, i transparenata, stigli ljudi sa svih strana svijeta – i vjernici i nevjernici, katolici i nekatolici, kršteni, kao i oni koji nisu bili kršteni. Bio je to emotivni trenutak dioništva na globalnoj, svjetskoj razini. I ovo je bio izraz, možda snažniji od usklika, za glas o svetosti koja se očitovala, na osobit način, u posljednjim godinama života Ivana Pavla II., a posebno u njegovoj smrti.

Osim junačkih kreposti Karola Wojtyle, za njegovu svetost svjedoče i brojna spontana svjedočanstva uvrštena u postupak. Zanima nas što sve ulazi u spise za njegovu beatifikaciju?

Dokumenti postupka sadrže različite vrste dokumentacije. Prije svega, to su svjedočanstva ljudi koji su izravno poznavali časnog slugu Božjega, Ivana Pavla II. No, nisu to samo svjedočanstva ljudi, iako su važna i temeljna za kauzu. Tu su i pisani dokumenti. Oni su bili predmet temeljitoga istraživanja povijesne komisije, kao i teologa cenzora koji su dali mišljenje o njihovoj pravovjernosti. Kako rekoh, dokumenti su raznih vrsta: dokumenti koji su bili plod rada prečasnog Ivana Pavla II., tj. njegovi spisi, dokumenti, poezija – sve ono što je napisao i objavio. Tu su i dokumenti koji nikad nisu objavljeni, već su nastali možda kao plod njegovoga osobnoga rada, njegovih bilješki, priprema za izlaganja, duhovne vježbe. Slijede toliki dokumenti koji promatraju lik Ivana Pavla II., sve ono što je bilo napisano o njemu u kontekstu njegovoga dugog pontifikata. Dovoljno je pomisliti na svu onu dokumentaciju koja je bila povezana s njegovim apostolskim putovanjima ili onu nastalu kao rezultat promišljanja njegovih učiteljskih spisa. U ovome procesu su u postulaturu stigla mnoga pisma i spontana svjedočanstva koja izravno ne čine građu za proces beatifikacije, u strogom tehničkom smislu, ali su vrlo rječit izričaj blizine lika Ivana Pavla II., naklonosti koju je on darivao i koja ostaje zasađena u srcima ljudi.

Postulatura je u prvim godinama bilježila više od 20.000 svakodnevnih posjeta grobu Ivana Pavla II. i desetke tisuća zavjetnih darova i fotografija. Mons. Oder, kako komentirate svakodnevnu rijeku hodočasnika na grob Ivana Pavla II.?

Da, posjećenost groba Ivana Pavla II. je zadivljujuća. Nakon ukopa to je postalo odredište brojnih hodočašća vjernika, kao i obvezna točka turista koji dolaze u Rim. Možete se ovdje zaustaviti i vidjeti: mnoštvo koje prolazi ispred groba; djecu koju donose roditelji i koja za vrijeme prolaska slušaju o Ivanu Pavlu II., papi svojih roditelja kojega oni nisu dovoljno poznavali, ali znaju za njega, jer je on živa osoba u njihovoj obitelji i čuvaju spomen na njega. Pisma koja svakodnevno budu položena na grob, predmeti koje možemo zvati „ex voto“ –svjedočanstva su da taj osjećaj koji ljudi gaje za Ivana Pavla II. jest izraz velike vjere u snagu njegovoga zagovora. I, zapravo, imamo puno pisama, svjedočanstava koja potvrđuju da su molitve za zagovor Ivana Pavla II. dobile ispunjenje, da su uslišane.

Iznenađuje i broj prijavljenih svjedočanstava koja govore o duhovnim i tjelesnim ozdravljenjima po zagovoru Ivana Pavla II. U knjizi Čuda Ivana Pavla II. nalazi se samo jedan dio tih čuda. U kojim situacijama vjernici najviše traže Papin zagovor?

Svjedoci smo izvanrednog fenomena. On je veliki čudotvorac, odnosno onaj koji dobiva milost Božju. Ivan Pavao II. zaista je neumoran zagovornik. Njegov zagovor ljudi mole u raznim životnim okolnostima. Svjedočanstva koja dolaze su pomalo poput mape svega onoga što je ljudska stvarnost: od najosnovnijih potreba kao što su kruh, posao, blagostanje u obitelji, dar očinstva, majčinstva ili zdravlje... Sve ono što je čovjek u svojoj cjelovitosti nalazi izraz u molitvama za zagovor pokojnoga Pape, te u njima dobiva odgovor.

Kao jedno od najvećih čuda koje je učinio za života spominje se pad komunizma. Kako se ova činjenica vrednuje u kauzi?

Papa nije volio govoriti niti naglašavati povezanost propasti komunizma sa sobom. Zaista, bio je čovjek poslan od Gospodina u prikladnom trenutku povijesti kako bi postao katalizator, element koji je izazvao novu kvalitetu, koji je donio te promjene. Bio je Božji glasnik. Papa je sam rekao da je božanska providnost, kao i Marijin zagovor, ono što je sačuvalo svijet od komunizma. To je jedan od aspekata koji su sigurno bili prisutni u razmatranju konteksta procesa, ali u perspektivi vjera. To nije toliko političko čitanje, koliko teološko čitanje toga događaja. Promatrali smo lik Ivana Pavla II. u svim njegovim dimenzijama; bilo kao čovjeka, pastira, političara… Njegov utjecaj na povijesne promjene je ogroman. Međutim, više od političke zadaće, koja nije zanemariva, poput diplomatske zadaće Svete Stolice, njegov način djelovanja polazio je, s jedne strane, od svijesti učinkovitosti molitve, jer bio je čovjek molitve, koji je molio i Gospodinu nosio konkretne probleme, a s druge strane od uloge učitelja koji utječe na svijest ljudi, na njihov način razmišljanja, na sposobnost da čovjek postane svjestan toga što osoba sama jest, sa svojim pravima, dostojanstvom. Evo, u tom smislu zasigurno lom komunizma tvori jedan komadić mozaika koji čini bogatstvo osobnosti Ivana Pavla II.

Mons. Oder, Vi ste glavni urednik časopisa Postulature Ivana Pavla II. Totus tuus, naslov koji je bio i geslo pontifikata toga Velikog pape. Kako je rođen ovaj mjesečnik?

TOTUS TUUS – SAV TVOJ je novinarsko tijelo koje prati proces beatifikacije. Praktički je rođeno vrlo brzo, s početkom procesa, i razvijalo se ovih godina. Nadam se da će sada, iako dolazi beatifikacija, Totus tuus moći biti vrijedna pomoć za one koji bi voljeli bolje upoznati Ivana Pavla II. čuvajući uspomenu njegove misli s poštovanjem. Zato se nadam da će Totus tuus moći nastaviti postojati i sada pratiti našu molitvu sve do kanonizacije.

I na kraju ovoga razgovora, molim Vas, možete li sjećanje na Ivana Pavla II. sažeti u jednu poruku našim čitateljima?

Ivan Pavao je čovjek nade, glasnik nade, čovjek koji je pokazivao povjerenje u ljude, koji je otvarao, naznačio uzvišena obzorja za kršćanski život. Za mene osobno, kada sam bio dječak i nazočio njegovom prvom susretu s nama mladima u Poljskoj, u srcu mi je ostao izraz kao jedno geslo koje me prati u radu i koje nosim u sebi kao osobnu oporuku Ivana Pavla II. Jednostavno, želio bih to podijeliti s vama. Rekao nam je, upravo u znaku nade i povjerenja koje je imao prema nama: „Budite zahtjevni prema sebi čak i onda kada nitko ništa ne traži od vas! Budite zahtjevni sa sobom, jer veliko je vaše dostojanstvo, veliki je cilj kojem vas Gospodin zove.“
 

Razgovarali: Tanja Popec / Marijo Udina
Katolički tjednik