Mons. Petar Jukić, umirovljeni svećenik

Mons. Jukić je danas umirovljeni svećenik. Rođen je 1938. u župi Žepče gdje je stekao osnovnu naobrazbu. Kao svećenički kandidat Vrhbosanske nadbiskupije pohađao je teologiju u Đakovu gdje je zaređen za svećenika 1964. Šestu godinu studija nastavio je i diplomirao na Teološkom fakultetu u Ljubljani. Potom je u Zagrebu upisao specijalizaciju iz pastoralne teologije. Godinama je predavao pastoralnu teologiju i katehetiku na VTŠ-u i Katehetskom institutu u Sarajevu. Nakon dugogodišnje službe župnika u Kaknju bio je pročelnikom Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije. Tijekom svojega župnikovanja u Kaknju od svibnja 1990. zauzeto je radio na buđenju narodne svijesti i osnivanju Hrvatske demokratske zajednice u ovoj općini. Također je predvodio i osnivanje Zemljoradničke zadruge pod imenom Cibus i poduzeća Santa Barbara Kakanj kako bi se zaposlili ljudi koji su gubili radna mjesta i rapidno siromašili. Osim toga, formirao je inicijativni odbor i s njim obnovio HKD Napredak Podružnice Kakanj. Kao i ostala trojica župnika u ovom kraju (Haljinići, Kraljeva Sutjeska i Vukanovići) utemeljio je župni Caritas u Kaknju za koji je Općinski odbor dao „na korištenje“ davno oteti Hrvatski dom, vlasništvo Rimokatoličke Crkve Zgošća – Kakanj s 1/1. Za voditelja je imenovao gosp. Srećka Juku kojemu Kakanj i danas ostaje zahvalan...

Poštovani mons. Jukiću, od 1977. do 2001. bili ste župnikom u Kaknju. Zasigurno ste kroz to razdoblje mogli osjetiti bilo toga naroda. Svjedočili ste izazovima iz vremena komunizma, te tzv. demokratskim promjenama, a potom ratnom stradanju i tegobnu poraću. Ipak, možemo li lipanj 1993. nazvati „sudbinskim“?

Župa Zgošća - Kakanj osnovana je 1920. Sljedeće godine slavi svoju stotu obljetnicu postojanja i djelovanja. Bilo je teških vremena i stradanja. Posebice u Drugom svjetskom ratu i poraću. Kakanj ne može nikako zaboraviti dvije „Rudarske katastrofe“ u rudnicima mrkoga ugljena u Kaknju. U prvoj je 1934. poginulo u rudničkom oknu 127 rudara; u dugoj 1965., jedan više, 128 rudara.

Lipanj 1993. jest „sudbinski“. Točnije 13. lipnja. Za jedan dan – nestao je narod. Kao da sad gledam taj egzodus. Iz Kaknja u Vareš. Muslimanska je vojska (MOS) toga jutra, s nekoliko strana, svom žestinom napala prostore općine Kakanj, posebice hrvatska sela. Nakon kratkotrajna i simbolična, nazovi, otpora HVO-a žene, djeca, djevojke i starci s „najlon vrećicama“ u ruci moraju bježati. Oko 10 000 osoba u kolonama kreće planinskim putovima – jedinim otvorenim izlazom – prema Varešu. Tisuću ih se nije uspjelo priključiti tim kolonama. Srećom, naišli su na razumijevanje zapovjednika Francuskog bataljuna (FRABAT) koji ih je primio i zaštitio u krugu njihove vojne baze na platou Termoelektrane Čatići. Najviše je Hrvata ostalo u samom gradu Kaknju i manji broj u prigradskim selima i Kraljevoj Sutjesci. Ukupno oko 5 000 od 16 500, koliko nas je bilo samo jedan dan ranije. Ovom broju treba pridodati i oko 3 000 izbjeglica iz župa Čemerno i Ilijaš, iz Sarajeva i drugih, koji su se u to vrijeme zatekli na području općine Kakanj.

Što je bitno prethodilo tom lipnju 1993. kada su Hrvati morali u izbjeglištvo?

Ni Hrvate ni Muslimane općine Kakanj nitko nije pitao što misle i što žele. I jedni su se i drugi, protiv svoje volje, samo „našli u loncu pod kojim je netko treći zapalio vatru“. Poznajem tolike i tolike Hrvate i Muslimane koji su se međusobno poštivali, surađivali, bili kućni prijatelji i pomagali si, često više negoli rođena braća. Čak su kakanjski Muslimani 1992. predlagali kao jedinog kandidata za predsjednika Općine - mjesnog župnika! Svjetski moćnici, krojači sudbine malih naroda, dok „crtaju granice, bezdušno precrtavaju ljude“, na što je otvoreno upozorio i naš kardinal. Najprije je donekle zapela za oko pojava i nenametljivo klatarenje općinom posve nepoznatih pojedinaca. Bit će poslanih žbirova i uhoda koji vješto pronalaze domaće suradnike za ostvarenje već „unaprijed skrojena strateškoga plana“ po kojem općinu Kakanj treba „očistiti“ od Hrvata, kao što i negdje drugdje od Muslimana. Već od ožujka 1993. počinju se događati „pojedinačni slučajni“ incidenti, potom u manjim skupinama sve češći ispadi i napadi na pojedine osobe i ustanove. Tenzije između HVO-a i MOS-a su sve više rasle. I kad su narasle do usijanja 8. lipnja – planulo je. U tom je ključ tolike nesreće i tolikih stradanja. Kako je „zacrtano“, ovdje su stradali Hrvati. Užasno je biti svjestan kako, ne ja, niti moj susjed, nego netko treći upravlja mojim životom, kroji i određuje moju budućnost.

Nastavak pročitajte u tiskanom izdanju

Katolički tjednik